Kiša nije padala od četvrtog do desetog mjeseca, a rezultat takvih nepovoljnih vremenskih prilika, bila su prazna guvna. Posljedica doslovce se umiralo od gladi! Najbolji svjedoci tomu su crkveni šematizmi.
Po izgledu guvna ili gumna, kako se zavisno od dijela Hercegovine zvalo mjesto gdje se vrlo i sušilo žito, određivala se sudbina naroda. Puna guvna značila su veselu zimu, dok su prazna guvna težake tjerala u brigu. Međutim, to je jedna strana medalje, druga je način izrade. U zapadnoj Hercegovini radila su se zemljana guvna. Određeni komad zemlje se ograđivao, obično kamenim pločama. Dok se tlo nabijalo glinom, kako bi se spriječilo pucanje podloge, a time i opasnost da se koje zrno izgubi. Prije vršidbe glinom nabijena guvna su se polijevala vodom, da se zemlja ispegla, odnosno da zacijele pukotine. Kad bi se to postiglo čekalo se da se zemlja malo „oćani“ kako bi se moglo žito vrći s konjima ili pak lupati o dasku, ako su to bile ručice za pokrivanje slamnatih kuća. U svakom slučaju i jedno i drugo bili su važni sezonski poslovi, pa su se guvna pravila tik uz kuće. Ako „potra nevrime“ da se žito može brzo skloniti.
Za razliku od zemljanih zapadno-hercegovačkih guvna u tzv. Donjoj Hercegovini – južni dijelovi stolačke općine, Neum i Ravno, radila su se kamena guvna. Za takvo guvno trebalo je vremena i klesarskog umijeća, međutim kada se jednom napravi, jamčilo je dugoročnu stabilnost. Ista takva guvna mogu se sresti i u selima Dubrovačkog primorja, gdje su građana praktično na kućnom pragu.
Različita je i sudbina guvna, odnosno gumna, u zapadnoj i središnjim dijelovima Hercegovine, postala su prava rijetkost. Mjesta na kojima su bila iskorištena su kao lokacija za pomoćne gospodarske objekte ili za gradnju novih stambenih kuća, dok se u Donjoj Hercegovini, te Dubrovačkom primorju još mogu sresti neposredno uz obično zbijene kuće. Kako to izgleda pričaju same slike.
Inače, onaj tko nije imao guvno, smatran je velikom sirotinjom.
Tekst i foto: D. Musa
Dnevnik.ba