Josip Pupačić evocirao je more vedrim stihovljem kudikamo više od nacionalnoga i regionalnog znamenja, identiteta, štoviše more je smatrao svojim Ja koje vječno progovara u titrajima valova. Životne nedaće, koje su pratile jednoga od najznamenitijih hrvatskih pjesnika, ne mogu se opisati riječima, nego samo pjesmom bogatom svim pjesničkim i fonetskim znakovljem, stihom koji tematizira detalje i minula sjećanja iz pjesnikove prošlosti.
Josip Pupačić, pjesnik mora i Omiša na današnji dan, 23. svibnja davne 1971. godine zauvijek je napustio rodnu grudu u zrakoplovnoj nesreći zajedno sa suprugom Benkom i njihovom kćerkom Rašeljkom.
Putnički zrakoplov ruske proizvodnje Topoljev TU 134a, koji je letio iz Londona prema Omišlju, upao je u nenadanu oluju kod Rijeke. Do piste je letio enormnom brzinom, a pri slijetanju je udario jednim krilom o pistu te se zapalio. Od 76 putnika preživio je samo jedan putnik, a 4 člana posade su na sreću izbjegla smrt. Većina stradalih skončali su živote od trovanja ugljičnim monoksidom.
Pjesmom Moj križ svejedno gori, koja je napisana netom prije nesreće, pjesnik kao da je pretkazao samu smrt i zrakoplovnu nesreću. Pjesnik Josip Pupačić stilski je pripadao drugoj hrvatskoj modernoj točnije krugovašima (piscima okupljenima oko književnoga časopisa Krugovi). Josip Pupačić rodio je se u Slimenu kraj Omiša 19. rujna 1928. godine.
Njegovu je mladost i odrastanje duboko potresla smrt trojice braće koji su poginuli od strujnoga udara dok su radili na hidroelektrani na Cetini. U pjesmi Tri moja brata opisuje tragičnu smrt trojice braće u kojoj se s iznimnom izražajnošću i senzibilnošću upušta u temeljna egzistencijalistička pitanja. Preispitivanja smisla života izražava fatalističkim tonom, pesimističkim stremljenjem i bogatim fokusom na transcendentno.
Lirski mu je izričaj odraz proživljenih iskustava, teškoga mladenačkog života ispunjenoga ratnim stradanjima i siromaštvom. Pupačićeva prva zbirka poezije nosi naslov Cvijet izvan sebe, a objavljena je 1958. godine. Posthumna zbirka poezije Moj križ svejedno gori objavljena je 1971. godine nakon tragične nesreće. Osim nje, također je posthumno izišla zbirka pjesama Uspravan hod. Hrvatski pjesnik Josip Pupačić radio je kao asistent na katedri stare hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
U Londonu i Lyonu bio je lektor i profesor hrvatskoga jezika. Volio je pisati pjesme koje su bile duboko povezane i stopljene s njegovim podrijetlom i zavičajem osobito kroz tematiku mora. Povijesnu i književnu vrijednost Pupačića možemo ustvrditi činjenicom oko udjela i potpisa same Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika čime se u tadašnje komunističko vrijeme izlaže nemalom riziku.
Glavni su motivi Pupačićeve poezije začuđenost razdobljem djetinjstva, uspomene i sjećanja, opsesija nad prolaznošću života, ljubavna senzibilnost I traganja. U usporedbi sa svojim suvremenicima u književnosti najistančanije se vraća hrvatskoj tradiciji i podneblju. Njegovo ponosno ime nose mnogobrojne ulice i škole u Omišu, Zagrebu, Splitu, Zadru, Varaždinu i Sisku.
Pupačić je svojim književnim udjelom obogatio Hrvatsku, Dalmaciju i svijet, a stvaralaštvo mu može stati u jednu rečenicu koju je davno izrekao poznati američki doktor Spencer Johnson: Nije važno kako čovjek umire, nego kako živi.
Dnevnik.ba