Potaknute današnjim događajima u Parlamentu BiH, neke su me kolege, iz analitičkih-novinarskih krugova, zamolile da dam svoje mišljenje o dva važna pitanja: znači li današnje odbijanje, od strane bošnjačkih predstavnika, hrvatskoga prijedloga promjene izbornog zakona BiH kraj Daytonske BiH? I drugo, što bi Hrvati trebali činiti nakon što nemogućnost dogovora sa bošnjačkim predstavnicima, na bazi kompromisa, postane uskoro ponovno očiglednom?
Prvo, u nekim već objavljenim tekstovima iskazao sam svoje neslaganje sa trenutnim prijedlogom HNSa, pa stoga ne mogu shvatiti postojeću konstelaciju kao, u nekome smislu, posebno dramatičnu i kompleksnu za Hrvate. No, neovisno o tome, zamislimo ipak da su hrvatski predstavnici u Parlamentu BiH dali najbolji mogući prijedlog kojemu se ne može uputiti neki bitniji prigovor.
Do današnje situacije u Parlamentu BiH, vjerujem, dovele su nas mnoge nevolje, ne samo nespremnost bošnjačkih predstavnika na kompromis. Apsolutno je točno da, u okviru Federacije BiH, možemo govoriti o hegemonističkim težnjama bošnjačkih političara, ili predstavnika. No, nisam siguran da li bismo trebali govoriti i o hegemonističkim težnjama Bošnjaka kao naroda.
Drugo, ne bismo smjeli zaboraviti da su nas u današnju situaciju, u cijeloj BiH, ne samo u Federaciji, dovele i mnogobrojne intervencije tzv. međunarodne zajednice. Neugodan položaj Hrvata danas, prije svega u Federaciji BiH, zapravo je posljedica jedne jedine intervencije Visokog Predstavnika Petritscha iz travnja 2002e. To je ono što je Federaciju BiH, u institucionalnome smislu, transformiralo u uglavnom bošnjački entitet. Međutim, neki Hrvati onda trebaju pristati, pretpostavljam zbog nekih svojih razloga, igrati određenu institucionalnu ulogu u tako promjenjenome entitetu. I to je očevidno.
Svi također trebamo imati na umu da prijedlog, kojeg je HNS uputio u parlamentarnu proceduru, uglavnom ostaje u okvirima upravo Petritscheve intervencije. Ta intervencija određuje granice koje je i HNS poštovao svojim prijedlogom. Naime, Petritscheva se intervencija tiče i domova naroda, na mnogim razinama, ali i pozicija u Vladi, i Predsjedništvu, Federacije. U tome smislu, prijedlog HNSa zapravo je minoran i, ako bi i bio prihvaćen, ne bi polučio bitnije rezultate.
Osobno smatram da, bez vaninstitucionalnoga djelovanja u nekome obliku, nikakve se bitne promjene u BiH neće dogoditi. To ne znači da zagovaram neki oblik nasilja, paljevine kakve smo vidjeli, primjerice, tijekom prosvjeda 2014. I onda, kao i danas, apsolutno sam protiv svakog oblika vaninstitucionalnog nasilja, i nanošenja bilo kakve štete fizičkome integritetu bilo koga i bilo čega u BiH. No, postoje određene metode, koje možemo zvati ‘metodama gandijevskog otpora‘, a podrobnijem opisu tih metoda ovdje nije mjesto. Podsjetit ću čitatelja još jednom da sam, u kolovozu 2014., Hrvatima BiH sugerirao da bojkotiraju izbore.
Drugo, i važnije, vjerujem da je trenutno oslanjanje na neke odluke Ustavnoga suda BiH, uključujući onu povodom apelacije Bože Ljubića (iz prosinca 2016.), promašena metoda. Istina je da, na prvi pogled, Odluka o nužnosti promjene načina biranja delegata u Dom naroda Federacije BiH predstavlja pozitivan odgovor na Ljubićevu apelaciju, ali samo u jednome, malome dijelu. Važnije, suludo je vjerovati da bi Ustavni Sud BiH (u današnjem sazivu) ikada išao protiv bilo koje odluke bilo kojeg visokog predstavnika, posebno ne protiv onih odluka koje su značile temeljnu reviziju Daytonskog Ustava, kao što je Odluka Ustavnog Suda U 5/98-III iz srpnja 2000. A upravo je ta odluka ona na kojoj počiva današnji, dekonstituirani status Hrvata BiH.
Dakle, drugim rječima, danas je besmisleno govoriti o kraju Daytonske BiH. Daytonska je BiH završena već početkom 2000e. To što se u međuvremenu ništa nije desilo, to što nitko nije ozbiljno pokušao promjeniti situaciju, produkt je mnogih faktora u koje ovdje ne želim ulaziti. U tome smislu, mi već živimo u poslijedaytonskoj BiH, a u prošlih desetak godina zapravo se samo čeka da nekome konačno pukne film. Hoće li film puknuti Hrvatima, ili Srbima, u neku je ruku sasvim svejedno. No, bilo bi dobro da film pukne na pametan, a ne glup, ili nasilan, način.
Na koncu, posve je jasno da Hrvati BiH trebaju zbiti redove, i da im treba novo vodjstvo. Netko je danas nekoliko puta spomenuo Martina Raguža, u pozitivnome smislu. To je pogrešan stav. Naime, 2014. godine Martin Raguž je bio blizu ponavljanju uloge ‘Željka Komšića‘ u Federaciji BiH. On je možda promjenio svoj stav, ali, osobno ne vjerujem političarima koji nisu nikada, ama baš nikada, platili cijenu za svoje političke, ali i opće društvene, stavove. U tome smislu, životna filozofija koja osigurava vladavinu ‘hrvatskih oligarha‘ pod krinkom pseudo-demokracije, tijekom već više od 20 godina (koliko, primjerice, Martin Raguž istrajava u klupama raznoraznih ministarstava i institucija), treba biti ukinuta. Također, danas sam pročitao izjavu Dragana Čovića, da je on navodno imao dogovor sa Bakirom Izetbegovićem glede promjene Izbornog zakona. Žao mi je da moram naglasiti, ali meni se čini da su sve dosadašnje javne izjave Dragana Čovića jasno indicirale da Bakir Izetbegović, i SDA, neće prihvatiti prijedlog koji se trenutno nalazi u parlamentarnoj proceduri.
Prema tome, mislim da BiH Hrvatima treba neko novo vođstvo koje će sa ‘narodom‘ komunicirati i iskrenije i konzistentnije nego što to čini trenutno vođstvo. Također, pogledajte današnje stanje u BIH-diplomaciji sa hrvatskim kadrovima. 2011., u vrijeme najveće frke sa ‘Vladom Platforme‘, rečeno mi je da je u Ministarstvu vanjskih poslova BiH zaposleno otprilike desetak osoba koje pokazuju sklonost jasnijem ispoljavanju hrvatskog identiteta u političkome smislu: to je jako malo. Ne vjerujem da je danas situacija išta bolja. Za to je odgovorno današnje vođstvo (prije svega HDZ), a o značaju lobiranja u međunarodnim krugovima, i to ne samo kroz diplomaciju nego i kroz objavljivanje radova i knjiga na engleskome jeziku, valjda ne trebam podrobnije govoriti. Za takvo stanje Hrvatima nisu krivi niti Bošnjaci niti bošnjački predstavnici.
Na koncu, pogledajmo situaciju u 100% hrvatskim institucijama, kao što je Sveučilište u Mostaru. Trebam li ja nešto dodati činjenici da hrvatskim studentima, na Fakultetu političkih znanosti dotičnoga sveučilišta, predaju Nerzuk Ćurak i Mirko Pejanović, kojima je pozicije osiguralo hrvatsko vođstvo na dotičnome sveučilištu?
Dakle, sami smo najviše odgovorni za nevolje sa našim kolektivnim identitetom i političkim kontekstom unutar kojega uvijek dobrovoljno operiramo, čak i onda kada pristajemo na ‘ucjene‘ i ‘nagrade.‘ Prema tome, izbor je jasan i jednostavan: za ili protiv kolektivnog identiteta, i za ili protiv kolektivne racionalnosti. Glede Hrvata, primjećujem postojanje i jednoga i drugoga samo u malim tragovima; prema tome, prostor za poboljšanje ogroman je.
Dnevnik.ba