Baš kao što je slučaj sa bilo kojim gradom na obali Jadrana, i Neum, iako to već pomalo biva spremnljeno u ladice kolektivnog zaborava, posjeduje svoju maritimnu tradiciju.
Čudno je zaista, u vremenu krojenja svakojakih turističkih priča, da se jedna sa tako velikim potencijalom jednostavno zagubila – kako u svijesti njegovih žitelja, tako i u svijesti onih koji kroje turističke ponude.
Sjećanja koja blijede, bila su i naš poticaj da taj arhaični Neum pokušamo otrgnuti neumoljivoj ponornici zaborava, te se kroz već izblijedljele fotografije prisjetimo i podsjetimo zanimljive maritimne povijesti kraja koji od nje danas bježi.
Stotinu priča o gajeti
Gajeta sa latinskim jedrom ili idrom kako joj u Dalmaciji tepaju, na hrvatskom se priobalju pojavila u osamnaestom stoljeću te se u aktivnoj uporabi održala sve do druge polovice dvadesetog stoljeća. Bio je to brod koji je siromašnim Dalmatincima morao podmiriti sve životne potrebe u nekih sedam metara brodice. Dovoljno duboka i sigurna da u nju stane i povrće, i ulje, i stoka, i putnici, riba, iako je ribarenje u tim vremenima bilo tek sporedna aktivnost gajetara. Ukratko, ova slikovita brodica za ondašnji je puk predstavljala više brodova u jednom – multifunkcionalno rješenje.
Rijetki bi, da ne postoji poneki fotografski zapis, povjerovali kako su i mirnim neumskim zaljevom ne tako davno prkosila visoka bijela latinska jedra romantičarske gajete, povezujući škrti hercegovački kraj sa Dalmacijom kojoj tako neodvojivo pripada.
Zanimljivo je istaknuti i podatak kako gajetama nisu upravljali samo muškarci, iako tako nalaže predaja gusarskih filmova. Možda ne znate, ali i u 19.stoljeću, Dalmatinke su se podjednako hrabro nosile sa vjetrom, baš kao i njihovi muževi, braća i očevi.
Još je zanimljivije kako su se i u neumskom kraju koji je diplomacijom Dubrovačke republike završio pod Otomanskom imeperijom, unatoč često podaničkom mentalitetu onog vremena, položaj žene na brodu nije razlikovao od položaja muškarca, pogotovo kada je ribarenje u pitanju. Pa iako se ovom kraju pogotovo u današnjim vremenima spočitava nepravedan i ponižavajući odnos prema ženama, neumska bi maritimna priča mogla biti samo djelić obola drugačijoj istini.
I danas se, naime, znaju obitelji, posve tradicionalne domicilne obitelji, čiji sasvim ženstveni izdanci,majke, supruge i sestre, odlaze na more jednakom običnošću kao što odlaze u dućan ili na posao.
Razglednica minulog vremena
Iako je neumskim zaljevom plovilo više gajeta sa latinskim jedrom, malo je njih uhvaćeno u vremenu kao što je ona sa naslovne strane teksta - obiteljska fotografije Vide Krmeka. Velikodušnošću potomaka mornara Vide, uspjeli smo dobiti fotografski zapis načinjen krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, na kojoj Krmek sa svojom djecom u gajeti lomi uzburkano more. Snimljeni u odlučujućem trenutku, Krmeci gajetari nisu ni slutili kako će jedna spontana fotografija običnog dana s mora postati razglednicom minulog vremena, baš kao što mali Zvonko, danas čovjek u pedesetima nije znao kako će njegovo nestašno penjanje na jarbol, zaustaviti djetinjstvo na trenutak arhaičnom sepijom fotoaparata.
Mamma mia, bracera San Antonio, capitano Turco!
Na minula arhaična vremena podsjeća i matrikula (pomorska knjižica) iz 1926.godine vlasništvo obitelji Bačić, točnije Antuna Bačića. Bačić je bio vlasnik teretnog broda - bracere „Sveti Ante“ sa jedrom koja je, baš kao i svoje dalmatinske rođakinje, ponajprije služila za prijevoz svega što je prevesti trebalo, a ponajmanje za ribanje i ribarsko prigovaranje.
Iako je u vrijeme plovidbe „Svetog Ante“, Osmansko Carstvo već pripadalo povijesti, njegov je kapetan, imenjak Antun, iz nekih samo njemu poznatih razloga, a neki kažu iz inata, na glavi nosio fes po čemu su ga pamtili i prepoznavali gdje god bi spustio ankoru svoje bracere.
Tako se za ovog iskusnog mornara veže zgoda kada je Bačić u Kaštelima prodavao drvene pritke. Ugledavši stranca sa fesom na brodu svetačkog imena, šokirani Dalmatinac je uzviknuo na talijanskom Mamma mia, bracera San Antonio, capitano Turco!
Capitano Turco nastavio je svoj posao, timuneći i prkoseći svojom neobičnom pojavom političkim upravama koje su se na ovim prostorima i miješale i mijenjale dok je god imao snage, a kada je jednom okopnio njegov mornarski duh, i njegova slavna bracera je izgubila smisao. Po kazivanju starijih mještana, San Antonio je potopljen negdje u moru ispod plaže Kobilja.
Možda su baš nesigurna politička i gospodarska vremena i razlogom potapanja uspomena na ove, u pravom smislu riječi, pomorske dane Neuma čiji stanovnici ne pamte ni gajete ni njihove capitane.
Jedina memorabilija koju imamo na ovu sasvim posebnu prošlost neumskog zaljeva je pokoja crno-bijela fotografija i nekolike izblijedljele anegdote s mora.
Nažalost, jer priča o visokim bijelim jedrima koje parajući valove ispisuju jedrima oblake, uz malo vizije i volje, lako bi mogla ispisati i novu, kvalitetniju turističku priču od ove koju trenutno živimo.
Nadamo se stoga kako je upravo vrijeme pred nama ono koje će je izvući iz obiteljskih albuma i odati joj počast kakvu zaslužuje. U suprotnom, priču o neumskoj gajeti očekuje ista povijest koja je dočekala braceru Antuna Bačića... Mamma mia!
Dnevnik.ba