Pitanje je, naravno, da li je ova nada održiva. Napokon Trump se, u svom službenom obraćanju, nije referirao na “two state solution”, a njegove uopštene deklaracije o miru (koji je pomenuo 11 puta), nisu uključivale mnogo toga osim nagovještaja o potrebi da Izrael (koji je također spomenut 11 puta) okonča ilegalnu izgradnju naselja. Američki predsjednik se, zapravo, vratio na svoje asimetrične fraze kojima se koristio u prošlosti: Izrael i Palestinci.
Stvarnost je takva da je Trump Palestincima dugo davao razloge za brigu. Tokom svoje kampanje, Trump je najavljivao preseljenje američke ambsade u Jeruslaem i osuđivao odluku odlazeće Obamine administracije da ostane uzdržana u glasanju o rezoluciji o osudi širenja izraleskih naselja Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (umjesto da na nju stavi veto).
Pa ipak, Abas je sve to prešutao, piše Daoud Kuttab za Project Syndicate. Sama činjenica da ga je Trump u Bijelu kuću pozvao u tako ranoj fazi vladavine svoje administracije je bio dovoljan razlog za optimizam. A Trump je već posvetio nešto pažnje rješavanju Izraelsko-palestinskog konflkta, zadužujući svoga zeta i povjerljivog (ali u isto vrijeme i potpuno neiskusnog) savjetnika Jareda Kushnera da posrduje u mirovnom sporazumu.
Naravno, obećanje o posredovanju za mir nije ništa novo za američkog predsjednika. Međutim, Trump nije obični američki predsjednik. Mnogi Palestinci su ohrabreni činjenicom da se predsjednik ne čini vezanim za uobičajene, lobiranjem izdejstvovane, ideologije i posvećenosti američkih političkih partija. Iz njihove percepcije, američki će predsjednik čiji je slogan “Amerika na prvom mjestu” svakako uočiti apsurdnost trošenja toliko političkog i finansijskog kapitala na Izrael, što Americi donosi malo strateške koristi i to po cijenu veće nestabilnosti na Bliskom Istoku.
Trumpov imidž čovjeka od dogovora je potporni stub ovog narativa koji pruža nadu. Iako njegova obećanja o “konačnom dogovoru” nemaju mnogo detalja, ona ostaju privlačna Palestincima, koji su sve više frustrirani mirovnim procesom koji nema bilo kakvog uticaja osim što Izreaelu omogućuje konsolidaciju i okupaciju palestinske zemlje.
Sve to ne znači da Palestinci, kada im je sudbina u pitanju, slijepo vjeruju Trumpovoj administraciji. Nasuprot tome, Abbas je marljivo radio na jačanju svoje pozicije, susrećući se sa egipatskim predsjednikom Abdel Fattahom el-Sisijem i jordanskim kraljem Abdulahom II čak pet puta između Trumpove inaguracije i svoje posjete Bijeloj kući. Kada su se Sisi i Abdulah susreli sa Trumpom, svaki od njih je ponovio svoje pozicije iz Arapske mirovne inicijative iz 2002: Izrael se, u potpunosti, mora povući sa okpiranih teritorija u zamjenu za normalizaciju odnosa sa zemljama Arapske lige.
Na samitu Arapske lige, 29. Marta u Jordanu, oni i drugi arapski lideri su se čvrsto zložili za nezavisnu palestinsku državu u granicama iz 1967 sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. Sljedeći ove napore, Abbas se nadao da će učvrstiti istinske ciljeve na kojima se mora insistirati, suzbijajući tako izraelske pokušaje diverzije.
Tako na primijer, izraelski premijer Benjamin Natanjahu, pozvao palestinske vlasti da ukinu socijalna davanja porodicama zatvorenika koji su ubijali Izraelce, nastojeći da takve doznake predstvi kao neku vrstu otplate duga. Abasova taktika pohvale Trumpa u Bijeloj kući bi mogo biti jedan od načina držana američkog predsjednika “na liniji”. Prerano je izlaziti sa tvrdnjama da li će Abbasov pristup Trumpovoj administraciji uspjeti. Neki bi mogli argumentovati da je Trumpova odluka da za odrednicu svoje prve službene međnarodne posjete odredi Saudijsku Arabiju, refleksija novih pogleda na stanje u regionu (iako će odmah nakon te posjete produžiti za Izrael).
Trump je u intervjuu za Reuters povodom svojih prvih 100 dana na funkciji izjavio da je bivanje predsjednikom SAD daleko teži posao nego što je mogao zamisliti. Pa ipak, pregovori između Izraelai Palestine to ne trebaju biti. Najzad, znamo šta dogovor mora sadržavati: nezavisnu palestinsku državu, osiguran promet i kreativno rješenje za palestinsko izbjegličko pitanje. Glavni nedostatak sporazuma je bila nedovoljna politička volj sa strane SAD da izvrši pritisak za postizanje neophodnog kompromisa. Palestinski lideri se nadaju da će Trump, gospodarstvenik opsjednut vlastitim nasljeđem, konačno izaći sa potrebnim rješenjemm, koristeći se punom snagom pozicije američkog predsjednika kako bi osigurao “konačni dogovor”.
Dnevnik.ba