Izetbegović, dosljedno provodeći Politiku ničega, žrtvovao mladog Tarika Dautovića

Politika SDA

Izetbegović, dosljedno provodeći Politiku ničega, žrtvovao mladog Tarika Dautovića

kol 20, 2017

Piše: Tvrtko Milović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Alija Tito i Bakir - lideri Bošnjaka

Poštujući ideologiju stranke kojoj pripada, vjerujući u slobodu govora, koristeći se pristojnim jezikom i privatnim kanalom komunikacije, mladi aktivist SDA iz Sarajeva Tarik Dautović najavio je (inicijativu) promjenu naziva ulice Maršala Tita u ulicu Alije Izebegovića u Sarajevu.

Čuvši Tarikov prijedlog, dosljedni poštovatelji lika i djela druga Tita najavili su da će Tarika ubiti. Pri tome su mu na nekoliko stotina, možda i tisuća komentara iznijeli najvulgarnije zamislive uvrede, najave sakaćenja i osebujne načine ubojstva.

Mladi Dautović nije izdržao pritisak. Jedno vrijeme se borio s „kritičarima“ pokušavajući im objasniti da je upravo njihova reakcija pokazatelj zašto treba ukloniti Titovu ulicu iz Sarajeva. No, kako članovi SDA nisu poznati po dugom zadržavanju mišljenja, Tarik je popustio i izbrisao famozni status.

Ono što je uslijedilo šokiralo je sve.

Dobro, nije šokiralo nikog, ali jeste šokantno u teoriji.

Naime, predsjednik SDA, Bakir Izetbegović, ničim izazvan, nakon zapakiranja biskvita Tops, javno se odrekao mladog Tarika izjavivši kako Bošnjaci jednako baštine Tita, Aliju, Otomane i bosanske kraljeve. Da kod Bakira može sve, odavno je poznato. Ali da se na ovako direktan način predsjednik jedne stranke obruši na člana svog podmlatka – nije zabilježeno.

Ideologija SDA, barem u onom formalnom dijelu, jeste bazirana na veličanju lika i djela njenog prvog predsjednika Alije Izetbegovića. Također, SDA baštini i sve ono što je Alija učinio za Bošnjake i državu Bosnu i Hercegovinu. Statutarno i stranački gledajući, za mladog člana SDA, nema većeg političkog zihera od traženja ulice Alije Izetbegovića u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Što se tiče Tita, sam Alija Izetbegović svojevremeno je rako da „voli Jugoslaviju kao zemlju, ali je ne voli kao državu“. A kako Tito jest jednako Jugoslavija, jasno je i Alijino mišljenje o samom Titu. Naravno, Alija nije ukinuo Titovu ulicu iz praktičnih razloga, odnosno dobro poznatog sentimenta Bošnjaka prema Titu.

Tarik Dautović se u tom dijelu jeste zanio, ali iz perspektive stranačkog aktiviste SDA, on nije napisao niti rekao bilo što pogrešno.

Kako je onda moguće da ga se njegov predsjednik, i biološki sin Alije Izetbegovića tako oštro odrekne!?

Moguće je baš zato što Bakir Izetbegović jeste Alijin nasljednik. Upravo je Alijina doktrina da Tito ne valja i da Tito valja. Upravo se Alija borio za islamsku Bosnu i Hercegovinu i multietničku Bosnu i Hercegovinu. Upravo je Alija primao pomoć od Hrvata i napadao Hrvate. Potpisivao mirovne sporazume i kršio mirovne sporazume.

Zato ne čude Bakirove riječi iz Velike Kladuše, grada koji je Armija njegovog oca osvojila upravo nakon prekršenog mirovnog sporazuma sa ljutim takmacem Fikretom Abdićem.

Bakir je jednostavno nastavio politiku „može sve“. Zato se u Sanskom Mostu može obilježavati otomanska okupacija, dok se za koji dan u Gradačcu otvara spomenik „kotromanićevim ljiljanima“ koji su eto, gle čuda, skončali pod Otomanima.

To nije problem samo po sebi. Politika i jeste poznata po mijenjanju smjerova. Biračima je prepušteno da to ocijene na izborima kao pozitivno ili negativno. Naravno, zrelost BH birača je notorna, pa se nećemo lagati da će netko kazniti SDA i Bakira zbog malo ekstremnije kolebljivosti.

Pljuska koju je Predsjednik SDA Bakir Izetbegović baštinjenjem Tita zadao Tariku Dautoviću ustvari je lekcija drugima. Za ubuduće.

Sve inicijative i stavovi SDA ubuduće moraju biti dvosmisleni. Moraju moći i ovako i onako. Ideologija SDA mora biti i lijeva i desna. Nastupi moraju biti i agresivni s naglašenom dozom sabura. Ako ne može tako, onda nek budu krajnje smireni s dozom agresivnosti. Tipičan funkcioner SDA mora biti kao jegulja neuhvatljiv. Kao Sulejman Tihić: „Znate, eto, mi to baš ne podržavamo, ali nismo ni protiv... kako da kažem, više smo za, ali ako nema kritične mase onda smo bliže protiv“.

Tarik Dautović, kao mladi član SDA, smatrao je dovoljnim znati zvaničnu stranačku ideologiju i toga se držati. Zaboravio je na nepisani kod. Nije dovoljno dobro pratio Bakira Izetbegovića, Halida Genjca, Sulejmana Tihića, Denisa Zvizdića... previše se ugledao na direktnog Šemsudina Mehmedovića.

Sudbina Tarika Dautovića više nije bitna. On je naučio lekciju – uklonio je svoje mišljenje sa svog profila. Strpit će se koji dan dok se cijela priča ne zaboravi i onda će se utopiti u sivu masu brojnog SDA članstva. Tamo će tražiti priliku da nešto glasno kaže, ali da ustvari ništa ne kaže.

Može i drugačije: Možda će Tarik vidjeti u kakvog ga čovjeka njegova stranka pretvara, pa sve lijepo napusti. To je manje izvjesno, ali moguće. Ima primjera.

Ono što jeste bitno, za razliku od Tarika, jeste sudbina Bakira Izetbegovića. Odnosno, do kada će birači SDA tolerirati ovu „politiku ničega“.

Dnevnik.ba