Deutsche Welle: Gospođo Roldugina, kako je došlo do toga da je u Rusiji toliko raširena netolerancija prema homoseksualcima?
Irina Roldugina: Homofobija je veoma kompleksan fenomen. Ima jako mnogo uzroka i ovisi o mnogih faktora. Kada se uporedi period srednjeg vijeka i rano novo doba u Rusiji sa tadašnjom Euopom, može se zaključiti da je Europa bila mnogo više homofobična.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Rusiji nije postojala smrtna kazna za seks među muškarcima, niti je dolazilo do ogromnih skandala i senzacionalnih sudskih procesa kao u Europi. Tu se treba samo prisjetiti slučaja Oscara Wildea. Međutim, iz ovoga se ne treba zaključiti da je Rusija nešto posebno tolerantna. U dalekim dijelovima zemlje, tada jednostavno nije postojala mogućnost za kontrolu. Prema mom mišljenju, današnja homofobija u Rusiji počela se razvijati u vrijeme Staljina. Ona je usko povezana sa logorima smrti i hijerarhijom koja je postojala iza bodljikave žice, kada su ljudi, pri dolasku u gulage, najprije bili izloženi nasilnom kontaktu od strane osoba istog pola.
Kako se Staljin ophodio prema homoseksualcima?
Staljin je 1934. godine ponovo uveo član zakona kojim se kažnjava seks među muškarcima. Zabranio je abortuse i otežao proces razvoda. Ono što je posebno interesantno je da je, za razliku od tada otvorene i jake kampanje protiv abortusa, uvođenje ovog člana zakona koji zabranjuje seks među muškarcima, prošao potpuno neopaženo. Homoseksualci u Moskvi i Lenjingradu su masovno hapšeni od strane sovjetske tajne policije. S druge, sovjetska država u tridesetima i nakon toga, nije sebi postavljala cilj da istrijebi sve homoseksualce, niti da ih stavi u logore, kao što je to bilo u nacističkoj Njemačkoj.
Na homoseksualnost se gledalo samo kao na još jednu polugu koju je trebalo staviti pod pritisak. To je sovjetski režim ali i KGB u velikoj mjeri iskoristio da bi ucjenjivao strane diplomate i studente ili da bi im uskratio pravo boravka u Rusiji. U Sovjetskom Savezu kazna protiv žena-lezbejki nije postojala, ali homoseksualnost među ženama smatrana je za bolest. Lezbejke su bile prisiljavane na liječenje i bile su odbačene iz društva.
Nakon raspada Sovjetskog saveza u Rusiji su 1993. godine homoseksualne radnje među odraslima legalizovane. Iako predsjednik Vladimir Putin nije uveo kaznu za seksu među muškarcima, vidite li paralelu između Putina i Staljina?
Iako Putin nije uveo kazneni član, on ipak dozvoljava da se država vodi sličnom logikom. Trenutni Zakon protiv "Gej propagande" sadrži poruke da je homoseksualnost nešto kriminalno i bolesno. Čovjek bi svoju homoseksulanost trebao sakrivati i sramiti je se. Prema otvorenim izvorima, zločini vođeni mržnjom prema homoseksulacima su se povećali. Ali više ili manje sveobuhvatne statistike o ovim kaznenim djelima u Rusiji ne postoje. Kao prvo, ova kaznena djela se rijetko javno prikazuju, a kao drugo, policija u napadima na homoseksualce često ne vidi nikakav "motiv iz mržnje". Sa ovim zakonom želi se polarizirati društvo i brendirati "društvene grupe nižeg ranga" i njihove vrijednosti. Niske ljudske pobude i najniži instinkti se stavljaju pod kapu "tradicionalnih vrijednosti" i suprotstavljaju najosjetljivijim grupacijam društva. Homofobija je za državu samo jedan praktičan način da proširi mržnju.
17. maja 1990. godine, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je prekrižila homoseksualnost sa spiska bolesti. Zašto je i uprkos tome, u Rusiji još uvijek u tolikoj mjeri prisutna homofobija?
Osnovna svrha homofobije je širenje mržnje, i to ponekad u zastrašujućim oblicima. Ali čovjek se protiv nje ipak može boriti. Ona nije "data od Boga". U Holandiji se nekada homoseksualni kontakt kažnjavao smrću. U SAD-u, gdje je danas dozvoljen istospolni brak, nema znakova da je zemlja na rubu pakla. Baš suprotno, društvo je življe i slobodnije. Mislim da kada u Rusiji ne bi bilo homofobičnih huškanja, policija bi bila profesionalnija i manje korumpirana, a škole bi bile više usmjerene na otvoreniju edukaciju. Tada u ruskom društvu ne bi bilo ni govora o homofobiji, nego o homoseksualnosti kao nečemu sasvim normalnom. Mi u Rusiji imamo posebnu državnu moć i vlast, a mržnja je jedan idealan način da ta moć zadrži svoje pozicije.
Irina Roldugina je ruska istoričarka. Radi kao docentica za Istoriju na Višoj školi za ekonomiju (Higher School of Economics University, HSE) u Moskvi, na jednom on najvećih ruskih univerziteta. Istorija gendera je jedna od njenih ključnih istraživačkih tema.
Dnevnik.ba