Nebo se muti, bura se diže, a ja još nejak na more stižem. Vjetar mi ljulja moj mali čamac, a ja u njemu – u majke samac...
Ono što se ne zapiše, zauvijek je izgubljeno. Tim povodom, zaboravu smo pokušali oteti jedno iščezlo zanimanje iz priobalja i starog mornara, klakara, iz zaljeva kojeg često i nepravedno kradu Dalmaciji, a on je od nje neodvojiv, baš kao što su njegovi mornari i težaci neodvojivi i od Hercegovine čiji ih je život oblikovao u vrsne ljude.
Davne 1961.godine, Ilija Putica, tada mladić od svojih dvadeset i kusur godina s pjesmom na usnama krenuo je u svoju prvu plovidbu brodom Galeb 198 Neum. Moru ga je privukao danas već pokojni Šćepo Lovrić iz Jazine, s kojim je u nekih Đuračića u Dubokoj kupio brodicu dugu 11 metara, motora Aleksandar Ranković (ARAN), jakosti 12 konja…
I tu započinje epopeja trgovačke flote iz malog zaljeva koju nam Ilija priča dok se nadglašava sa Tarikom na prvom programu do trenutka kada mu ponosna žena ne uspijeva pronaći daljinski te smanjuje baš kao da ovu priču sluša po prvi put. A živjela ju je.
Jeste li čuli novost…
Naš je sugovornik spadao u probranu ekipu snažnih i sposobnih momaka klakara, Šćepe Lovrića, Ante Bačića, Šćepe Krmeka, od kojih je danas među živućima jedino junak naše priče, Ilija Putica.
Klak je vrsta građevnog materijala koji se dobiva zagrijavanjem kamena na visokim temperaturama pri kojima dolazi do njegova otapanja. Pećanje klačina, izraz koji je uvriježen za ovaj postupak, posao je kojega nije mogao odrađivati svatko. Uz fizičku snagu i opreznost, zahtijevao je i požrtvovnost jer su pećari na jednoj „klačini“ ostajali i po 10-15 dana. Spavali bi u improviziranim kućericama (kućicama) od suhozida koje su natkrivane gorom i neretvanskim šašom, a tešku pećarsku hranu donosile bi im zabrinute žene. Pura, grah i kupus kao osnova, a riba samo onda kada bi zalutala u vršu ili na osti pećara.
Uz neumsku su obalu, svjedoči nam Ilija, i danas na svako stotinjak metara vidljivi ostaci klačina i kućerica čiji kameni svjedoci oku koje ne zna i ne znače ništa. No, povijest ovog kraško-primorskog kraja, njegovu svijest i mentalitet dobrim su dijelom izgradile težačke ruke pećara i vonj klačardi. Danas o tome malo tko zna.
Pa prije morske odiseje našega junaka, neumitno vas moramo provesti poetikom pećarstva bez koje ni klakari kao što je Ilija, ne bi mogli nositi ovu kamenu titulu.
Pećanje kao umjetnost
Nakon odabira klačane, prvo se morala posijeći šuma, ako nemaš svoje, unajmiš tuđu, a onda još državi platiš brdarinu i šumarinu, pa čak i na svojem posjedu, pisao je također danas pokojni Vinko Bačić u jednom svojem tekstu. Posječena šuma i šipražje vezano u snopovima zakoturalo bi se s kakve uzvisine u dva metra duboku rupu klačine. Ukoliko bi teren bio manje zahtjevan, napravila bi se manja klačarska jama, a potom bi se nakon ćemerenja zatrpavala zemljom. Ćemerenje ili svođenje klačine bio je tehnološki najosjetljiviji dio gradnje. Sastojalo se od postavljanja kamena od dna do svoda, u obodu kruga, počev od većeg prema manjem,a sam svod zatrpavao se većim kamenjem, ćemernicama, na čiji je vrh opet išao plosnati kamen zvan pjetao ili oroz.
Naposljetku, iza zadnjeg oboda kamena, zvanog košuljica, gradio bi se pleter od pruća ili velikih komada kamena (koruna), a između njih sipala se zemlja kao najbolji izolator. Oko tri i pol metra visoka klačina sada je izgrađena. Nakon što joj se prinese plamen, zrak će strujati kroz mali otvor (miljevinu) na dnu veličine 20x20cm, napravljen opet od posebnog kamena, jer svaki dio zanata priča svoju priču. Zanimljivo je kako se miljevina donosila iz sasvim drugog kraja Neuma sa određene lokacije, a znala se na leđima nositi čak i u Pelješki kanal.
Nakon što je sve bivalo sređeno, u priču bi zakoračile supruge, žene, emancipirane, i u rangu sa svojim muškarcima, kakve i jesu bile sredinom dvadesetog stoljeća u priobalju, jer drugačije im obitelji ne bi mogle opstati. One bi na leđima donosile bremena iskrčenog mediteranskog šipražja i zabacivale ga niz strminu na klačinu.
Jedino što je pri tom preostalo, jest podijeliti se u smjene i pećati. Četvorica pećara, po dva u šestosatnim smjenama, svjedoče nam zapisi pokojnog Vinka, i memorija posljednjeg živućeg klakara.
Let Galeba 198 Neum
A njega je pak čakao timun Galeba 198 Neum koji je klak morao razvesti, od Neuma i Pelješca pa sve preko Doline Neretve dublje u Dalmaciju do Trogira i Kaštela
Uz klak koji se kao građevinski materijal najbolje prodavao, tovario je naš junak na svog ljubimca od 11 konja , i što je moglo i što nije. Drvo, pijesak, sijeno, radnike sa gradilišta, pa čak i stoku.
A stoka je mirovala na uzburkanom moru? pitamo ga začuđeno, a on još začuđenije odgovara – Volovi su bili i mirniji od ljudi! – smije se Ilija.
I nije bio jedini klakar, klakarili su i njegove kolege Antun Bačić i Šćepo Krmek na njihovom brodu svetom Anti, ne kao konkurencija već kao prijatejlji i kolege s mora.
„Bio je to težak život, ali i veseo, uvijek se pjevalo, čobanice u brdu, težaci u polju, pećari na klačinam, mi na moru...“
I još dok je pričao, Ilija spontano pusti grlo pa zapjeva:
„O more more, i ti tvoji vali, zar niste nikog drugog imali, već mene jednog u majke sina da me proguta morska dubina“
Budi strašljiv u portu, a na moru se junači!
Na sreću, morskih havarija u svojoj morskoj karijeri, nije doživio. No posvjedočio nam je Putica kako je bilo nevera koje su ga znale privezati za kopno do idućeg jutra.
„Sjećam se jedne noći, kada sam sa brodom punim šljunka iz Neretve ostao privezan u Pločama. Iako još nije počela oluja, primijetio sam kako nadolazi velika plima što mi je bio dovoljan znak da ostanem tu gdje jesam. A bilo mi je žao, jer sam baš te večeri namjeravao stići na dernek..“ – prisjetio se naš junak te nastavio izrekom – „Budi strašljiv dok si u portu, kad izađeš na more, onda budi junak!“
Surađivao je klakar Ilija s morem jako dobro kroz sve godine plovidbe, on je more osluškivao, a moru se izgleda sviđala Ilijina opreznost, pa mu je vraćalo sa bonacama i toplim noćima.
Pitamo Iliju već pred kraj našeg druženja, taman negdje pred Dnevnik kada svaka priča postaje suvišna, ima li ijednu fotografiju svog Galeba?
-Nijednu, odriješito odgovara, ‘ko se sjetio slikavat u svoj onoj muci i strci! Doduše, jednom su me slikali sa helikoptera, a bila je i razglednica...a ja taman prevozio velike kotlove sa hranom za radnike na Jadranskoj magistrali, kud ćete sad slikat...“ – sjetno nam prepričava Ilija smijući se ispod lagano nakošene kape.
- A Galeb? Kako je Galeb završio? - znatiželjno pitamo posljedjeg neumskog klakara.
„Magistrala je prošla 63, probili se i drugi putovi, došla auta i s brodom se nije isplatilo vozit. Galeba smo izvadili vanka, rašijo se i unj bacili dalamit. Odradio je pos‘o i više nam nije trebo. Galeb od 11 metara, ARAN motor od 12 konja, palio na kurblu...“
Dnevnik.ba