Još 1992., u svojoj knjizi "Kraj povijesti i posljednji čovjek", Francis Fukuyama tvrdio je da je liberalna demokracija trijumfirala. Povrat autoritarizma u Rusiji i rastuća snaga apsolutističke Kine osporila je argument na geopolitičkoj razini. A događaji posljednjih godina doveli su u pitanje sposobnost liberalne demokracije da napreduje u nekim zemljama gdje se činilo da je uspostavljena. Novi nacionalisti koji su se pojavili u Turskoj, Poljskoj i Mađarskoj imaju tendenciju smatrati neslaganje sa svojom politikom nepatriotskim činom i brzo prozivaju protivnike kao plaćenike stranih sila, piše The Economist
U onom što je nekada bilo poznato kao "Whigova teorija povijesti" vidjelo se da se civilizacija neprestano kreće ka otvorenom, liberalnom smjeru. Krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća zemlje su postale demokratskije, prvo dopuštajući muškaracima pa tek onda ženama da glasuju. U 1920-im i 1930-ima došlo je do neuspjeha s pojavom fašizma i, naravno, nametanjem komunizma u istočnoj Europi i Kini nakon Drugog svjetskog rata.
No, u velikom dijelu svijeta - Sjevernoj Americi, zapadnoj Europi, Australiji i Japanu - demokracija je izgledala dobro utvrđena. I demokraciju je pratio rast socijalnih država, veći porezi na bogate i opći pad nejednakosti. Razdoblje od 1940-ih do 1980-ih poznato je kao "Velika kompresija". Raspad Sovjetskog Saveza od 1989. do 1991. donijela je niz novih zemalja u sferu; Latinska Amerika također je krenula u demokratskom smjeru.
Ali nije sve bilo bajno. Naglo je palo poštivanje političara od strane glasača; odaziv (i članstvo u stranci) također je padao. Ljudi su postali cinični i zadovoljni demokracijom. Cinični u smislu da su osjećali da su svi političari isti; zadovoljni zato što se nisu bojali gubitka svojih prava. Financijska kriza koja je započela 2007. godine, stvaranjem dodatnog stupnja nezadovoljstva glasača, dodatno je narušila demokraciju.
Ako se vratimo na rast demokracije u Velikoj Britaniji u 19. stoljeću, može se vidjeti postupno širenje franšize kroz reformske zakone; općenito govoreći srednjim klasama 1832., imućnijim urbanim radnicima 1867. godine; poljoprivrednim radnicima 1884. godine; i svim ostalim muškarcima (i ženama iznad 30 godina) 1918. godine. Kako su se te klase pridružile biračima, stranke su prilagodile svoje politike s namjerom da se žale na njih. Pojava socijalne države i upravljanje gospodarstva nakon 1945. godine poteklo je od zahtjeva glasača radničke klase, a i viđeno je kao vrijednost koju vrijedi platiti kako bi se izbjegao fašizam ili komunizam.
U tom smislu, može se činiti da ekonomska vlast slijedi političku moć; nakon što su dobili glasovanje, obični ljudi poduprli su politiku koja bi vršila preraspodjelu prihoda u njihovu korist. Ali što ako je slijed događaja bio obrnut? Gospodarska snaga srednje klase pomogla im je glasovati 1832; moć industrijskih radnika, untaoč štrajkovima, kasnije je stekla glasovanje; masovna mobilizacija žena u Prvom svjetskom ratu pretvorena je u žensko pravo glasa. Građani su tražili da politički status odgovara njihovoj ekonomskoj moći.
Istim proširenjem, mogao se vidjeti porast nejednakosti od 1980. i prijetnje demokraciji kao dvije strane iste medalje. Bogataši su iskoristili svoju ekonomsku moć da financiraju političare i da u svoj interes privuku zakonodavni plan; pad industrijske proizvodnje i sindikata na zapadu oslabio je ekonomsku snagu radnika. Bogati ljudi imaju veću vjerojatnost za glasovanje i da se taj njihov glas čuje. U svojoj knjizi "Nejednaka demokracija", Larry Bartels uspoređivao je glasačke obrasce američkih senatora s gledištem njihovih birača, pomoću prihoda. Otkrio je da su stavovi onih u gornjoj trećini distribucije dohotka dobili 50 posto veću težinu od onih u srednjoj trećini. Pogled onih u donjoj trećini nije dobio nikakvu težinu. Senatori se nisu družili s tim ljudima generalno, a ni na dobrotvornim zabavama.
Postupak potencijalnih povratnih informacija je jasan. Bogati podržavaju političare, dopuštajući potonjima da podupiru politiku koja pogoduje bogatima, dajući im više novca za političku borbu. Najsiromašniji birači popuštaju na kimanje glava kada je riječ o kulturalnim pitanjima, što je Thomas Frank prodiskutirao u "Što je to problem s Kansasom?". Uspon populizma neće ispraviti ravnotežu; Trumpov kabinet, prepun milijardera, lakta se za paket smanjenja poreza koji će uglavnom pomoći bogatima. Glavni gospodarski učinak Brexita do sada je bio stisak realnih plaća zahvaljujući padu vrijednosti funte.
Doduše, problem imigracije ne uklapa se u ovaj predložak. Vlasnici tvrtki imaju tendenciju da favoriziraju liberalna imigracijska pravila kako bi privukli najbolje radnike. Ipak, imajte na umu da oni s desne strane mogu pogodovati ograničenjima kretanja ljudi, ali ne i na kretanju njihovog kapitala.
Možda ne idemo prema totalitarnoj noćnoj mori koju je prikazao George Orwell u "1984". No, mogli bismo se približiti rimskom modelu, pod kojim je sustavom u teoriji dopušteno izražavanje popularne volje, ali u praksi dolazi do vladanja bogatih. Mase su bile zadovoljene "kruhom i cirkusima"; moderni ekvivalent su junk food i reality TV emisije.
Dnevnik.ba