Posjedovanje dvaju prebivališta po svim zakonima fizike nemoguće je ostvariti. Pa ipak Hrvatima iz Hercegovine i Srbima izvan Hrvatske netko je to i (ne)zakonski omogućio. Ne bilo tko. Omogućila im je to izvršna vlast Republike Hrvatske još prije dvadesetak godina koristeći nekakvu „rupu u zakonu“ na koju su se svi vadili, a nitko je zapravo nikada nije precizno definirao.
Koristili su podjednako i Hercegovci i Srbi izbornim rezultatima političkih struja susjedne nam države. Više je vrijedio njihov (naš) glas nego li na stotine tisuća kuna isplaćenih iz državnog proračuna za porodiljne naknade, dječje doplatke i ostale pogodnosti. Kada je izgledalo kako nama naši neće ništa, otišlo se toliko daleko da su ljudi koristili i subvencije za autobusne karte za prometovanje između mjesta s kojima nemaju nikakve veze, ili subvencije za učeničke udžbenike za djecu koja uopće ne pohađaju školu tamo gdje su prijavljena.
Naravno da je bilo samo pitanje vremena kada će takvom načinu života neka politička opcija odlučiti stati u kraj. Naravno da se moralo raditi o nekakvoj odnarođenoj političkoj skupini, mrziteljima Hrvata BiH, šovinistima i fašistoidnim Hrvatima koji žele arijevski čistu Hrvatsku. Da, to je tako prezentirano u medijima.
2012. je donesen novi Zakon o prebivalištu u RH, a Zakoni se donose u svrhu njihova provođenja. Otada počinje, kako se to doživljava u većini hrvatskih pa i srpskih glava, masovni progon stanovništva sa sposobnošću bilokacije. Iako se onima koji se usude progovoriti na ovu temu često spočitava orijentiranost samo na hercegovačke Hrvate, a manje na Srbe u Vukovaru, Slavoniji, dalmatinskom zaleđu i drugdje, mi ćemo se zadržati na Hrvatima. Pa ipak je uredu prvo krenuti od sebe.
Izbori ili egzistencijalna potreba
Problem fiktivnih prijava hrvatskih državljana sa stvarnim prebivalištem u BiH, puno je širi od zloupotrebe biračkog prava kojega se najčešće spominje u medijima. Pravo glasa na lokalnim izborima u ovoj je situaciji bila zapravo još samo jedna kolateralna pojava koja se koristila ili zbog ucjene gubitkom prebivališnog statusa ili zbog određene novčane naknade koje su političke stranke zbog vlastite koristi šutke podržavale i naširoko koristile.
Još krajem devedesetih i početkom 2000.-ih krenula je masovna pojava korištenja ovog „prava“. Zašto su se ljudi bez razmišljanja odlučivali na ovakav korak? Ukratko, zbog egzistencije. Naravno, da su se podjednako prijavljivali i oni koji imaju i oni koji nemaju, ovi prvi možda i više, pa ste tako u Neumu i Čapljini, nakon onih slavnih ČA-KA registracija, na cestama mogli susresti više automobila sa DU oznakama nego li onih brojčanih bosanskohercegovačkih.
Bez osnovne medicinske skrbi i potpore
Uzmimo primjer Neuma koji je autorici redaka najogledniji primjer. U Neumu već više od deset godina nemate adekvatnu ni pedijatrijsku ni ginekološku službu unatoč specifičnosti Neuma kao općine između dvije granice sa RH. Ukoliko nemate fiktivnu adresu preko granice, za dječji pregled u najbližem Metkoviću koji, usput rečeno, ima odlično riješenu medicinsku srb, morali ste izdvojiti 200-300 kn. Sa prijavom, samo gorivo.
Ukoliko ništa od navedenog nemate, dječju prehladu, gripu, upalu i ne daj Bože teže probleme, morali ste odgoditi do dolaska pedijatra. A on je do prije mjesec dana Neum posjećivao svakih 15 dana, zadržavajući se ponekad samo pola sata u ordinaciji, ako nema gužve. Sada je došlo do određenih promjena koje pozdravljamo, pa čekate „samo“ tjedan dana. Ukoliko ste trudnica, u Neumu vam svakako nema tko voditi trudnoću. I tu su žene hitale van Neuma. A zašto bi išle u Mostar, kad nakon rođenja djeteta u Metkoviću ili Dubrovniku, ukoliko imate prijavu, dobivate porodiljnu naknadu, neke i dječji doplatak. A bilo je slučajeva u poslijeratnom razdoblju kada su žene do 18.godine djeteta primale naknade. Danas su takve u najvećim problemima. One koje su odjavljene, jer kako čujemo sa terena, brisanja su vršena selektivno.
Ostali su oni sa džepom i vezom. Oni i dalje voze Du i Zg.
Nisu nama krivi njihovi nego naši
I da ne duljimo, iako bi se o materijalno – zdravstvenim nedostacima odnosno razlozima fiktivne prijave mogla napisati knjiga, neosporno je da takav pothvat nije ni zakonski ni moralno ispravan. No, neodoljiva je misao da bi takvih ekspedicija bilo manje da je vlast pod kojoj zaista žive Hrvati Hercegovine, sestrinska onoj koja je u Hrvatskoj omogućila ove makinacije, svojim biračima omogućila život dostojan čovjeka u sredini kojoj zaista i pridonose. Zanimljivo je i kako su se ljudi samoinicijativno počeli odjavljivati onda kada je, pazite, SDP-ova vlast u RH omogućila Hrvatima iz BiH posjedovanje hrvatskih osobnih iskaznica sa prebivalištem u BiH.
Bilo bi manje ovakvih pojava i da je matična Republika Hrvatska Hrvatima BiH konkretnije i više pomagala u gospodarskim i infrastrukturnim projektima, pa ako hoćete i novčanim mjerama za poticanja nataliteta i ostanak na rodnoj grudi, nego li kupovinom opanaka i plaćanjem gostovanja različitih kulturno-umjeničkih društava po svijetu i poticanjem prosvjetiteljstva drugih vrsta.
Krivi smo i mi jer smo se navukli po principu kud Turci tud i mali Mujo. A bilo je jasno da ne može vječno trajati. Zato su nam danas krivi Orepić i Grmoja, različiti „mrzitelji Hrvata“, vadimo se na neosporan ratni doprinos u obrani Hrvatske, ekonomsko isisavanje od strane matične države, obvezu Hrvatske prema Hrvatima koji ne žive u njoj i što li još ne. No, nismo u pravu.
Živiš tamo gdje prebivaš i ne može drugačije. Ukoliko ti se ne sviđa, odseliš. No ne možeš nikada na dvije stolice. S jedne ćeš pasti. I to je jedini zakon fizike.
Onaj o bilokaciji ipak vrijedi jedino za svece. A i između njih samo su odabrani mogli biti na dva mjesta istodobno.
Grmoja: Ljudima nemam što zamjeriti
Nikola Grmoja, predstavnik je političke opcije koju osim njezinim pravim imenom nazivaju i mrziteljima Hercegovaca, onako kako se to radilo svima koje se željelo diskreditirati pred hrvatskim pučanstvom u BiH zadnjih 20 godina.
Na Grmoju je nakon posljednjih lokanih izbora u RH bacano drvlje i kamenje nakon njegove izjave medijima kako su u Metković na glasanje organizirano dovoženi Hercegovci sa fiktivnim prebivalištem u ovom gradu. Mrzitelj Hercegovaca čije su baka i supruga rođene Hercegovke ovime je zaradio titulu najomraženijeg lika političke scene u Hrvatskoj, no za Dnevnik.ba, dva puta je naveo kako u ovoj svojoj izjavi nije mislio ništa protiv Hercegovaca kao ljudi nego općenito pojave da netko tko ne živi u određenoj sredini u tu sredinu dolazi glasovati i birati političke predstavnike.
„Mogu razumjeti ljude iz Doljana, Višića, Gabele, Gabela polja, koji u Metkoviću rade i školuju djecu. Naravno da oni imaju nekakakav interes za vlast u Metkoviću,no da netko tko nema nikakve dodirne točke sa Metkovićem o tome odlučuje, to za mene nije u redu niti je moralno.“ – istaknuo je Nikola Grmoja za naš portal.
Na napade kako šuti o fiktivno prijavljenim Srbima i njihovom sudjelovanju u biranju vlasti, Grmoja odgovara kako je u oba slučaja primijenjivan Zakon o prebivalištu u RH, te navodi primjer da je po prvi put u Udbini hrvatsko pučanstvo u većini, što svoje uporište pronalazi u primijeni ovog Zakona za vrijeme Mostova upravljanja MUP-om RH. No o tome se, kaže naš sugovornik u medijima šuti, jer se MOST želi prikazati kao skupinu mrzitelja Hrvata iz BiH pa se uporno potencira priča o masovnom brisanju prijava i birača.
Kako je to moguće, pita se Grmoja, ako je popis birača iz 2013. i 2017. u Metkoviću skoro identičan. Ako je MOST u Metkoviću izbrisao toliko ljudi, a kako kaže naš sugovornik, njihov politički oponent Jambo navodi kako je ova nezavisna lista odlučila brisati Hercegovce kao Trump Meksikance, popisi ne bi mogli biti jednaki.
No, nije sve u izborima, barem ne svima. U tome se slaže i, kako ga nazivaju, najkonfliktniji Mostovac koji iskreno priznaje da ljudima nema što zamjeriti.
„Oni koji se prijavljuju, to čine radi određenih pogodnosti koje u svojoj sredini ne mogu ostvariti, a kada dođu izbori, ucjenjuje ih se sa brisanjem ukoliko ne glasuju ili im se nude određene povlastice.“- zaključio je Nikola Grmoja te dodao kako zna da bi se i ljudi iz Metkoviću, ako bi imali mogućnost ostvariti nešto u BiH, prijavljivali u Čapljinu.
Žena koja vraća dobiveno
Za Dnevnik.ba o svom neugodnom iskustvu je odlučila progovoriti mlađa gospođa koja je jedno vrijeme koristila porodiljnu naknadu za jedno od svoje troje djece, a koja joj se kao bumerang vratila. Srećom, iznos kojega mora vratiti nije prevelik, no svejedno, iskustvo boli. Toliko da je danas sto posto uvjerena, da može vratiti vrijeme, nikada se ne bi prijavila u RH niti išta koristila. Najzanimljivije od svega, na izbore kaže, nikada nije izlazila.
Sve je krenulo sa spiskom na kojem se na popisu onih koji imaju fiktivno prebivalište našlo i njezino ime. Potom je slijedio poziv na saslušanje od kojega se i danas ježi zbog kako kaže „odvratnog pristupa“ gospodina koji ju je ispitivao, a koji je već unaprijed znao sve detalje iz njezinog života pa i onog prije prijave, obiteljskim problemima, tragedijama, odnosima koje je koristio kako bi iz nje izvukao što više podataka.
„Ja sam povraćala od muke“ – za Dnevnik.ba je izjavila gospođa s kojom smo razgovarali, no nakon proživljenog se odlučuje na odjavljivanje iz RH.
Iako je mislila da je sada sve iza nje, uslijedila je optužnica Državnog odvjetništva, sa njezinim potpisanim priznanjem krivice. Sada uzima odvjetnika koji je uvjerava kako nitko ne može dokazati kako ona u tom razdoblju nije živjela na navedenoj adresi.
Žena se odlučuje držati „šuplje“ priče iako primjećuje da trojac koji ju je ispitivao zna sve detalje, baš kao i gospodin s kojim je razgovarala na saslušanju.
Kakve je boje bila fasada kuće u kojoj ste živjeli, koliko stepenica ima do ulaza, kako se zove prvi susjed, čime se bavi, što ste radili u Hercegovini tada i tada...i...samo su neka od stotine unakrsnih pitanja kojima je bila podvrgnuta.
Ispitivanje je trajalo oko sat vremena, a naša se sugovornica kroz plač pokušavala izvući dok se sve dublje ukopavala.
Mjesec dana nakon, na adresu je stigla pouka o pravnom lijeku i iznos kojega mora vratiti.
Kaže ništa nije vrijedno onih nekoliko sati ispitivanja na kojima se ova majka, za vrijeme navedenog procesa i zaposlena u RH, osjećala poput okorjelog kriminalca.
Naposljetku, i ona je svjesna da fiktivna prijava i korištenje povlastica koje ti ne pripadaju nije naispravnija stvar koju možeš napraviti, no to je u tom razdoblju činio više manje svatko, a netko je to ljudima naposljetku i omogućio.
Danas je kao slobodnu ali i dužnu najviše živciraju dvostruka mjerila i činjenica da i danas postoje ljudi koji koriste ova prava usprkos medijskoj hajci o tisućama nepravedno izbrisanih.
Žalosno je, zaključuje naša sugovornica, što povlastice RH, i danas koriste ponajviše oni koji imaju utjecaj i novac i u sredini u kojoj žive, no to im nije dovoljno.
Ipak, ona je danas sretna i na staro se nikada ne bi vratila. Svemu naposljetku nasmijano će, dođe kraj.
Dnevnik.ba