Dolazak Davida Ickea bila je idealna prilika da ga se izvrgne ruglu i ismiju njegove besmislene „teorije“. Umjesto toga, mediji, prije svih hrvatsko izdanje Večernjeg lista, odlučili su s Ickeom uraditi pravi pravcati intervju!
U namjeri da napravim primjerenu sprdačinu od Ickeovih odgovora u Večerenjaku, uvidio sam da je čitav razgovor jedna velika smijurija, i da je skoro nemoguće odvojiti gluposti iz čitavog teksta koji izgleda kao skeč Monty Pythona!
Icke u mainstream medijima
Ono što je strašnije od besmisla Ickeovih basni ustvari je pristup novinarke Stele Lechpammer.
Bez ikakvog kritičkog odmaka, novinarka pristupa Ickeu kao o relevantnom i kompetetnom sugovorniku, ni u jednom trenutku ne uzimajući u obzir background ovog čovjeka. Jasno, ovdje se radi prvenstveno o uredničkom propustu: zašto se uopće intervjuira ova duboko štetna javna osoba, bez ikakvog uredničko novinarskog uklona, i pri tome završi i na naslovnoj strani!
Novinarka počinje s prvim pitanjem koje podilazi Ickeovoj suludoj osnovnoj tezi - ...svijet nije onakav kakav se čini. U kakvom svijetu onda zapravo živimo?“
Icke naravno odgovara – „U simulaciji“.
S obzirom da nema nikakvih dokaza ni za jednu svoju tvrdnju ikad iznesenu, Icke se poziva na film Matrix, koji je valjda gledala i novinarka Lechpammer. Nju je odgovor zadovoljio, i nema potrebu tražiti neke dokaze, nego, sva u čudu, traži odovornu osobu, ili više njih, za tu „simulaciju“.
Icke nastavlja u svom stilu da iza svega stoji reptilska vrsta!?!
Novinarkin sljedeći potez bi trebao biti cinični osmjeh i napuštanje razgovora, ali ona prihvaća obrazloženje pa se u sljedećem pitanju solidarizira sa Ickeom koji se zgraža zašto „većina ne uviđa istinu“. To je ona istina koju Icke plasira već godinama, i na toj „istini“ zgrće fine pare prodajući priču buntovnim adolescentima koji znaju sve na svijetu, ali ih okolina ne razumije.
Novinarku ne zanima kako Icke dolazi do svojih fantastičnih zaključaka, iako je umalo došla na trag motivacije za ovakve teze. Pita ga „kako ste vi uspjeli shvatiti kako svijet funkcionira?“.
Tu nam Icke nesvjesno otkriva da on ustvari nema pojma ni o čemu. Otkrio je da se radi o bivšem nogometašu i novinaru, očito ne mnogo pametnijem od Stele Lechpammer, i nakon očiglednih neuspjeha na oba polja, osjeti „prisutnost drugih bića“ koja ga usmjeravaju na knjigu neke vidovnjakinje.
Dakle to je čovjek koji se nalazi na naslovnoj stranici najtiražnijeg hrvatskog lista.
To je čovjek koji će održati predavanje u Zagrebu pred stotinama izbezumljenih i indoktriniranih tinejdžera i adolescenata željnih da u jednoj knjizi spoznaju Sva znanja svijeta.
To je čovjek koji zna sve. I to na osnovu apsolutno ničeg.
To je čovjek koji se zgraža što ga zovu ludim.
Naravno, novinarka nema rezervi prema takvom čovjeku, nego mu daje dodatni prostor da predviđa budućnost, da se obračunava sa elitama, bogatašima i skepticima (to su svi oni koji su pročitali više od dvije knjige iz društvenih znanosti).
U predzadnjem pitanju i novinarka je zabrinuta zbog vladavine reptila da bi u zadnjem pitanju još zabrinutije prizivala „odupiranje“ pokvarenim i vlasti željnim reptilima.
Fenomen popularnosti teoretičara zavjera
Dolazak Davida Icka u Hrvatsku ustvari je dobra prilika da se društvo suoči s fenomenom rastuće popularnosti suludih teoretičara koji svoje poruke sve lakše šire kroz mainstream i javne medije. Prisjetimo se kakav je publicitet reptilima dao Krešimir Mišak, te ih pustio u prostor javnih medija opasno podižući strah od vakcinacije, avionskih ispusta, kompjuterskih čipova, bankovnih menadžera i naravno – iluminata.
Svjesni kakvu štetu čine u javnom prostru, ovi kaunovi se uvijek na počecima svojih knjiga i emisija zaštite izjavama kako je svaki udar na njihove medijske nastupe ustvari „pokušaj gušenja istine“. Jer samo oni znaju istinu.
Na osnovu ničega.
Takve su Ickeove knjige. Sve što piše i što je pisao ovaj propali i elementarno neobrazovani nogometaš i novinar je zasnovano na ničemu. U jednom trenutku nam Icke daje zapisnik sa supertajnog sastanka tri najmoćnije osobe na planeti. A on je očito sjedio u kutu i neprimjetno pisao o čemu govore.
Ickeovi čitatelji nemaju nikakvu sposobnost kritičkog mišljenja prema onom što im Icke prodaje, što je čudno s obzirom da ih upravo on poziva da ne vjeruju ničemu što čuju u mainstream medijima. Gdje je on sve češće.
Mentalni i intelektualni sklop Ickeovih čitatelja i posjetitelja njegovih „predavanja“ je upravo ono čime se trebao baviti Večernji list, kao društveno odgovoran medij.
Ovdje se ne radi o sektaškom sajmu Jehovinih svjedoka koji uništavaju samo svoje živote. Ovdje se radi o širenju javne histerije protiv društvenog ustroja i tehnološkog napretka.
Nitko ne brani Ickeu, i on to jako dobro koristi, da piše knjige i nastupa u medijima. Nitko mu ne brani da na svojim basnama zarađuje milijune na račun društveno zapuštenih naivčina širom svijeta. Ali ono što je obaveza medija, pa i ovlaštenih institucija, jeste procjeniti u kojoj mjeri Ickeovo širenje javne histerije ima štetne posljedice po širu zajednicu.
David Icke u svakom svom nastupu se javno obrušio na one koji ga nazivaju ludim i opasnim. Ali on nije lud. On je samo imao sreću da nađe način unovčiti svoje fantazije. Podilazeći milijunima društveno neobrazovanih mladih ljudi Zapada koji nemaju egzistencijalnih briga, nego samo boluju od prevelike pameti i neshvaćenosti okoline, Icke je našao način da zarađuje milijune dolara i pri tome se svima nama lijepo ruga. Zato David Icke nije lud. On je samo opasan.
Dnevnik.ba