Ovaj dug i tužan popis je ljudska žetva islamskog terorizma na europskom tlu:
Madrid: 191. London: 58. Amsterdam: 1. Paris: 148. Bruxelles: 36. Kopenhagen: 2. Nica: 86. Stockholm: 5. Berlin: 12. Manchester: 22. i nije uzeto u obzir stotine Europljana koji su zaklani u inozemstvu, u Baliju, Sousseu, Dakki, Jeruzalemu, Sharm el Sheikhu, i u Istanbulu.
Nakon 567 žrtava terora, Europa još uvijek ne razumije. Europa je u prosjeku svakih devet dana doživjela teroristički napad i to samo u prvoj polovici 2017. godine. Ipak, usprkos islamskoj ofenzivi, Europa se bori s medvjedićima, svijećama, cvijećem, bdijenjem, Twitter isječcima i crtićima, piše Giulio Meotti za Gatestone.
Nakon 11. rujna i 2.996 žrtava, SAD je pod Georgeom W. Bushom ustala u borbu. Sjedinjene Države i nekoliko hrabrih europskih saveznika, poput Velike Britanije, Italije i Španjolske, pokazale su se jačim. Islamski ratnici bacali su se na obranu; džihadistički zapovjednici su „otpali“ i desetke terorističkih planova je bilo poremećeno. Ali taj odgovor nije trajao. Europa se brzo povukla u vlastiti dom, dok su islamisti prenijeli rat na europski tlo: Madrid, London, Theo van Gogh ...
Od tada, situacija se samo pogoršava: jednostavni izračun pokazuje da smo od jednog napada svake dvije godine došli na jedan napad svakih devet dana. Uzevši u obzir samo posljednjih šest mjeseci: Berlin, London, Stockholm, Pariz i sada Manchester.
Europa još uvijek nije shvatila da je teror koji je pogodio njihovu metropolu rat, a ne pogreška nekih uznemirenih ljudi koji su pogrešno shvatili islamsku religiju. Danas ima više britanskih muslimana u redovima ISIL-a nego u britanskim oružanim snagama. Prema Alexandreu Mendelu, autoru knjige „Džihadistička Francuska“, u Francuskoj ima više nasilnih selefista nego običnih vojnika u švedskoj vojsci.
Trinaest godina nakon napada na madridske vlakove, europski čelnici su čitali iz istog pisma: skrivajući slike boli, kako ne bi uplašili nekoga; prikrivajući da su islamski napadači "izrađeni u Europi"; ponavljajući da je "islam religija mira"; bivajući zatočenici unutar naših sloboda; promatrajući kako ih se uklanja jednog po jednog, dok su proglašavali da "neće promijeniti naš stil života"; i iskorjenjivajući osnovu naše civilizacije - slobodu izražavanja, slobodu misli, slobodu kretanja, slobodu vjeroispovijesti - zapravo cijelu osnovu judeo-kršćanskog zapada.
Radikalni islam najveća je prijetnja Europu od nacizma i sovjetskog komunizma. Ali još uvijek nismo bili skloni ispitivati bilo koji politički ili ideološki stup koji je doveo do trenutne katastrofe, poput multikulturalizma i masovne imigracije. Teške mjere protiv terorizma, jedine koje bi mogle razbiti planove i moral terorista, nikada nisu poduzete. To bi uključivalo zatvaranje džamija, deportiranje radikalnih imama, zabranu inozemnog financiranja džamija, zatvaranje toksičnih nevladinih organizacija, isušivanje socijalnog financiranja europskih džihada, suzdržavanje od koketiranja džihadista i zaustavljanje stranih boraca da se vrate kući s ratišta.
Mi tretiramo rat i genocid kao da su jednostavne pogreške naših obavještajnih agencija.
Mi radikalni islam odbacujemo kao "duševnu bolest" nekih uznemirenih ljudi. U međuvremenu, svaki tjedan, u Francuskoj su otvorene dvije nove salafske džamije, dok se radikalni islam propovijeda u više od 2.300 francuskih džamija. Tisuće europskih muslimana napustilo je džihad u Siriji i Iraku, a fundamentalisti preuzimaju kontrolu nad džamijama i islamskim centrima. U Bruxellesu su sve džamije pod kontrolom salafista, koji šire radikalni islam muslimanskim masama.
Tužna je istina da Europa nikada nije imala političku volju za ukupnim ratom protiv ISIL-a i ostalih džihadskih skupina. Inače, Raqaa i Mosul već su bili neutralizirani. Umjesto toga, islamisti su preuzeli Molenbeek u Belgiji, francuska predgrađa i velike britanske periferije. Sada bismo trebali slaviti oslobođenje Mosula i povratak kršćana u njihove domove; umjesto toga tugujemo za 22 ubijenih osoba i 64 ranjenih od strane jednog islamskog bombaša samoubojice u Manchesteru, te 29 kršćana ubijenih u Egiptu samo ovaj tjedan.
Ozbiljna borba zahtijevala bi masovno bombardiranje kako bi se uklonilo što je moguće više islamista. Ali očigledno nismo spremni napustiti naša mazohistička pravila angažmana, koja privilegiraju neprijateljski narod nad vlastitim. Europa također nikada nije zahtijevala da njezine muslimanske zajednice odbacuju džihadizam i islamski zakon, šerijat. Ova tišina je ono što pomaže islamistima da zatvore usta hrabrih muslimanskih disidenata. U međuvremenu, europske vojske su svakim danom sve manje, kao da već razmišljamo o ovoj igri kao da je završena.
Nakon svakog napada, europski čelnici recikliraju isti prazni slogan: "Nastavite"; "Mi smo jači"; "Posao kao i obično". Muslimanski gradonačelnik Londona, Sadiq Khan, govori nam da se moramo naviknuti na dnevni pokolj! On kaže da vjeruje da je prijetnja terorističkim napadima "dio dijela života u velikom gradu", i da se veliki gradovi širom svijeta "moraju pripremiti za takve stvari". Ozbiljno znači da se trebamo naviknuti na masakr naše djece u Manchester Areni? Islamski teror sada je postao dio krajolika toliko velikih europskih gradova: Pariza, Kopenhagena, Nice, Toulousea, Berlina....
Umjesto da se koncentriraju na džihad i radikalni islam, europski čelnici i dalje govore o "ruskoj prijetnji". Doista bi bila pogreška zanemariti ruski ekspanzionizam. Ali jesu li vojnici Vladimira Putina napali Westminster? Jesu li se ruski agenti raznijeli, uzimajući život djece na Manchesterovom koncertu? Je li bivši sovjetski špijun pokopao Šveđane koji su hodali u Stockholmu? Za europske čelnike, govoriti o Putinu izgleda kao dobrodošlo odvraćanje od pravih neprijatelja.
Francuski književnik Philippe Muray napisao je u svojoj knjizi „Dragi džihadisti“:
"Dragi džihadisti, uništite ljutnju muškarca u bermuda kratkim hlačama! Bojite se bijesa potrošača, putnika, turista, odraslih koji se kreću u svojim karavanama! Zamislite sebe da ste mi, dok uživamo radost i luksuz koji nas oslabljuju ".
Čini se da islamski terorizam za Europu nije stvaran, već samo trenutačni poremećaj njegove rutine. Borimo se protiv globalnog zatopljenja, malarije i gladi u Africi, i za globalni svijet jednakosti. Ali zar nismo spremni boriti se za našu civilizaciju? Ili smo već odustali?
Dnevnik.ba