Rečeno je da kada je njemački kancelar Konrad Adenauer potpisao rekonstiuciju vojske 1955. godine, proglasio je: "To je ludo, gospodo, da moram stvoriti njemačku vojsku, to je preludo", piše Gatestone.
Šezdeset godina je prošlo, ali taj osjećaj izgleda i dalje prevladava u Njemačkoj. Prije nekoliko dana Sigmar Gabriel, njemački ministar vanjskih poslova, rekao je: "Moramo biti malo oprezni ovdje da ne bi pretjerano protumačili cilj od dva posto." Gabriel je tada pojasnio: "Održavati perspektive, ostati fokusirani na cilj, ali izbjegavati da nas konzumira blaženstvo novog naoružavanja svijeta!"
Nekoliko dana ranije, Njemačka je objavila: kako povećati broj vojnika sa 170,000 do 198,000 do 2024. godine - skromno "naoružavanje".
To je izravna posljedica pritiska Trumpove administracije na europske saveznike, nagovarajući ih da ulažu u obranu i sigurnost. Europske vojske su postale, da citiramo The Economist-a "Potemkin euro-vojske". Njemački pogledi su ključni za razumijevane stava Europe o sigurnosti i obrani. Njemačka, četvrto gospodarstvo u svijetu i europski financijski div je vojni patuljak, ponosan što je slab i razoružan.
Uzmimo u obzir zemlje koje su pretrpjele najviše terorističkih napada u posljednje dvije godine. Belgija? Ona troši više od 0,85 posto svog BDP-a na obranu. Francuska? 1,78 posto. Njemačka? 1.19 posto. Španjolska, koja je 2004. godine doživjela najteži napad u novijoj europskoj povijesti? 0,94 posto.
Europa uživa veliku siestu (kratki počinak). Razoružana ne samo vojno nego i psihički. Sedamdeset i pet posto belgijske vojne potrošnje odlazi na plaćanje vojnih mirovina. Kako je glavni tajnik NATO-a, Lord Robertson rekao: "Problem u Europi je da ima daleko previše ljudi u uniformi, a premalo njih bi moglo otići u akciju."
Drugi dužnosnik NATO-a, Joseph Ralston, bivši vrhovni zapovjednik za Europu, definirao je europske vojske kao "debelim i suvišnim".
Ove zemlje su prihvatile moralnu taštinu pacifizma.
Zahvaljujući tome, njemačka skladišta vojne opskrbe su sada gotovo potpuno prazna, prema novinama, Die Welt. Možda u strahu od "naoružavanja spirale", Njemačka je na kraju završila sa stidljivom vojskom bez bubnjeva.
Njemačko stanovništvo se ne želi braniti. Istraživanje od strane istraživačke tvrtke TNS Emnid pokazala je da je 73 posto nijemaca i dalje protivi višoj vojnoj potrošnji zemalja NATO-a. Manfred Güllner, voditelj berlinskog anketara, Forsa-e, rekao je da bi mnogi nijemci "radije imali neučinkovitu vojsku i ostali doma". Za većinu nijemaca „povijest je završila“. Nakon ponovnog ujedinjenja zemlje, čini se da misle, da nemaju više neprijatelja ili prijetnja; samo prijatelje i mogućnosti za izgradnju boljeg svijeta, svi skupa. Prema Der Spiegel, "Njemačka doživljava povratak u pacifizam".
Rođen u godinama hladnog rata koji je mogao postati vruć, Bundeswehr, njemačka vojska, bila je kralježnica NATO-ve vojske. Danas, ona je samo europski mekani stomak. Za razliku od svojih europskih susjeda (Belgije, Danske, Francuske i Nizozemske), Njemačka je odbila rasporediti svoje vojne zrakoplove za napad na pozicije Islamske Države u Iraku. Kada je u rujnu prošle godine, njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen posjetila Irak kako bi razgovarala sa njemačkim časnicima koji obučavaju kurdske borce, ona se pobrinula da njene trupe ne budu u blizini borbenih zona. Dodala je da je za njemačku vojsku, "Sigurnost najviši prioritet".
Ivan Vincour napisao je u Wall Street Journalu da je Njemačka, jedan od najvećih proizvođača oružja u svijetu, opet jasno dala do znanja da čak i suočavajući se sa barbarskim neprijateljima, kao ISILom, nije ubojit sudionik. "Diplomati u uniformi" kako su njemački vojnici nazvani. U Njemačkoj, slanje vojnih postrojbi u inozemstvo čini se danas nezamislivo.
Vojska više ne figurira u svijesti njemačke javnosti. Ako njemački načelnik glavnog stožera može biti pod pritiskom da podnese ostavku nakon što napad u Afganistanu nije prošao kako je planirano, to znači da on nije imao potporu svog društva i vlasti.
Njemačka vojska je sada samo 20 posto onoga što je bilo 1990. Zemlja je ekonomski lider u Europi, ali Berlin odbija investirati u sigurnosti i obranu, čak više nego Velika Britanija, Francuska i druge europske zemlje.
Konstantin Richter je napisao:
"U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, Nijemci su se pretvorili u prave pacifiste, uživajući svoju ulogu u marginama svjetskih sukoba. Većina njemačke javnosti protivi se borbenim misijama, i podržava Bundeswehr samo kao kvazi-humanitarnu organizaciju, neku vrstu udruge Liječnika bez granica, ali s oružjem."
U nedavnom članku Foregin Policy-a, Hans Kundani je otkrio da "jednostavna usporedba između američkog i vojnog proračuna ilustrira problem". U 2015. godini, prema Međunarodnom institutu za strateške studije, obrambeni proračun SAD-a je bio 597,5 milijardi dolara. Njemačka je imala proračun od 36,7 milijardi dolara, jedna dvadesetina američkog. Isto vrijedi i za broj vojnika: Njemačka vojska smanjila je na 176,752 aktivnog vojnog osoblja, što je sedmina od 1.3 milijuna u SAD-u.
To je razlog zašto je Jochen Bitter sa Die Zeita napisao: "u doglednoj budućnosti, nemojte računati na nas Nijemce". Pokojni Guido Westerwelle, kao njemački ministar vanjskih poslova od 2009. do 2013. godine, stavio je povlačenje američkog nuklearnog oružja iz Njemačke kao jedno od njegovih glavnih prioriteta.
Prema Kundaniju, ova vojna disfunkcija odražava onu kulturnu:
"U prvom desetljeću nakon ujedinjenja 1990. godine, činilo se da njemačka pribižavala Francuskoj i Velikoj Britaniji po pitanju uporabe vojne sile. Taj povećavajući pomak je kulminirao u sudjelovanju Njemačke u Kosovkom ratu 1999. godine. "Nikad više Auschwitz" činilo se da je zamijenilo "nikad više rat" kao temeljno načelo njemačke vanjske politike. No, 2000-ih, protiv pozadina raspoređivanja Bundeswehra u Afganistan i uočenih propusta vojnih intervencija drugdje, Nijemci kao da su se povratili na načelo "nikad više rat". Njemačka je odbila sudjelovati u vojnoj intervenciji u Libiji 2011. godine - odluku koju su mnogi Nijemci opravdali. Čak i strateški šok krize u Ukraini nije promijenio njemačke stavove o uporabi vojne sile."
"Pacifizam je postao njemački stil života". Dakle, prije nekoliko tjedana, njemački zastupnik u Europskom parlamentu je izrazio bijes nakon što je njegova 16-godišnja kćer primila pismo od vojske u potrazi za volonterima. "To je nečuveno da su tako mladi ljudi na udaru", rekao je Özcan Mutlu. "Mladi ljudi trebaju zaštitu". A što moderno zapadno društvo treba zaštititi? Njemačka i Europa nisu u stanju odgovoriti na to pitanje. To je razlog zašto su svi očajni zbog Trumpovog zahtjeva da ulažu više u obranu, kao da se nadaju da će uživati svoju siestu zauvijek.
Relativna brojnost uživanja od strane zapadnjačke poslijeratnu generacije je stvorilo neku vrstu srama umjesto ponosa. Biti rođen u Europi nakon Drugog svjetskog rata značilo je da pripadaju talogu čovječanstva, jednom odvratnom društvu koje je stoljećima tlačilo skoro pa ostatak svijeta. Europski angažman oko Trećeg svijeta i "bijede Zemlje" je praćen čudnim fatalizmom: Zašto braniti slabu zapadnu demokraciju, njihov povijesni put svakako zahtjeva nihov nestanak? Mi smo navodno na "kraju povijesti". To je moralna oholost koja prožima europljane danas: u vrijeme sumraka, samo moramo raditi na vlastitoj propasti. To je mentalitet kroz koji "pacifizam, ponekad u uobraženom nastupu, je postao dio njemačke DNK".
Što je Španjolska učinila nakon što je al Qaida bombardirala madridske vlakove? Ona je povukla svoju vojsku iz Iraka. Što je Francuska učinila nakon krvoprolića u Bataclan Kazalištu? Upalili su "Imagine" John Lennona.Što je Belgija napravila nakon bombardiranja Bruxellesa? Palili su svijeće. Što je Njemačka napravila nakon masakra na božinom sajmu u Berlinu? Ona je viknula: "Je suis Berlin". Tu je nešto tako tragično i očajno u nedostatku volje Njemačke da ulovi i iskorijeni Islamsku državu.
Pogledajte Njemačku, koja je unišitila Europu sa svojim utrkama naoružavanja pod vodstvom nacista. Upravo to sada izlaže Europu riziku od opasnosti, ali ovaj put iz straha od navodne "spirale naoružavanja". To je kao da oni misle da samo zato što nemaju vojsku, to znači da ne može doći do sukoba. No, tu je i dobra vijest: Američki marinci su upravo stigli u Siriju kako bi se borili protiv Islamske države.
Dnevnik.ba