Početkom prvog desetljeća 2000., temeljni zakon [Ustav] Turske reformiran je kako bi bili zadovoljeni europski standardi glede poštivanja temeljnih sloboda, što je otvorilo put razgovorima o pridruživanju EU. Utjecaj vojske na politiku također je morao biti oslabljen – posebno dio koji se tiče utjecaja na Vijeće za nacionalnu sigurnost čija je struktura i uloga revidirana u listopadu 2001. AKP je produžila ovakav pristup nakon što je došla na vlast 2002., a to je omogućilo ugradnju Europske Konvencije o ljudskim pravima u turske zakone, što je nadalje dovelo do formaliziranja rodne ravnopravnosti i ukidanja smrtne kazne tijekom pravne reforme 2004. Osim toga, pokrenute su reforme civilnog i kaznenog zakona, a pravni je proces demilitariziran (u smislu ograničavanja prava vojnog pravosuđa i podvođenjem vojnog osoblja pod važenje ne-vojnog prava u odgovarajućim okolnostima). Obzirom na činjenicu podrijetla AKP kao islamističkog pokreta, liberalizacija turskog političkog sustava, od strane vlade AKP, predstavljala je iznenađenje, piše Marcou za Le Monde.
Politička kriza 2007. dovela je do izbora kojma je AKP dobila super-većinu u parlamentu, sa dvije-trećine zastupnika. Po prvi put je ta stranka imala moć provesti institucionalnu reformu nad kojom je imala potpunu kontrolu. Nakon što je kemalistički establišment (vojska, viši sudovi, sveučilišni nadzornici) blokirao parlamentarno glasanje za Erdoğana kao predsjednika, AKP je referendumom pokrenula ustavnu reformu kojom je mandat predsjednika smanjen sa sedam na pet godina, a također je uvedeno biranje predsjednika izravnim glasanjem. Međutim, ova je reforma stupila na snagu tek nakon isteka sedmogodišnjeg mandata Abdullaha Güla. Time je Turska, u razdoblju od 2007. do 2014., ostala klasičnim parlamentarnim sustavom u kojem je Gülova uloga bila ograničena na onu arbitra, a Erdogan je nastavio upravljati državom kao premijer.
Tijekom 2010. novi ustavni referendum promjenio je ovlasti sudske grane vlasti, promjenom sastava Ustavnoga suda i Vrhovnoga vijeća sudaca i tužitelja. Onda, tijekom 2011., AKP je odnijela pobjedu na trećim parlamentarnim izborima, u vrijeme kada su sloboda medija i neovisnost sudstva postali metom napada, posebno kroz zatvaranje novinara i ukidanje medija. U tome kontekstu AKP je planirala donijeti novi ustav. Međutim, kao i ranije, premda je činjenica, da je osnovni tekst ustava svoje podrijetlo imao u državnome udaru, spominjana, vlada je uskoro počela zagovarati uvođenje predsjedničkog sustava. Ovaj je projekat predstavljao nešto više od naprosto pokušaja implementiranja staroga zahtjeva AKP: sve jače predsjedništvo predstavljalo je manifestaciju Erdoganove želje da osigura vlastitu političku budućnost. Nakon tri mandata (što je dozvoljeni maksimum za članove parlamenta i ministre, prema statutima AKP), predložena reforma ciljala je na to da mu omogući ne samo da ostane na vlasti, nego i da svoj utjecaj dodatno ojača.
Premda je parlament odbacio ovaj plan reforme, izbor Erdoğana na općim izborima 2014. situaciju je promjenio, čime je počelo razdoblje de facto polupredsjedničkoga režima. Za razliku od svojih prethodnika, novi poglavar nije se zadovoljavao puko ceremonijalnom ulogom; obnovio je ovlasti koje su ispale iz upotrebe, kao što je predsjedavanje sastancima vijeća ministara, a nadzirao je i političke odluke svojega premijera, Ahmeta Davutoğlua. I također je zadržao promjenu sustava u predsjednički, kao svoj cilj. Nadao se da će mu parlamentarni izbori 2015. donijeti super-većinu (sa dvije trećine zastupnika), što bi mu omogućilo da ustav revidira bez referenduma. AKP je dobila izbore, ali ne super-većinom, čak niti apsolutnom većinom koja je toj stranci omogućila da vlada sama nakon 2002. AKP je, prekidajući mirovni proces sa Kurdima, izgubila kurdske glasove, a izgubila je također glasove iz središnje, vlastite jake nacionalističke struje tako što je taj proces uopće pokrenula.
Kako je plan za uvođenje predsjedničkog sustava, čini se, loše utjecao na potencijalne glasače, Davutoğlu je povukao „ručnu“, pa je AKP dobila izbore 2015., no, još uvijek bez super-većine. Međutim, Turska se nije naprosto vratila tradicionalnome parlamentarnom sustavu: Erdoğan je uskoro obnovio svoju dominaciju. Predsjednička nadmoć omogućila je unutarnje pobjede, kao što je ona nad Gülenovim pokretom, te potpuno restrukturiranje AKP; Erdoğan je lukavo uveo nove kadrove u AKP. U svibnju 2016. Davutoğlu je prisiljen na ostavku, čime je mjesto prepušteno Erdoğanu odanome Binali Yıldırımu, koji je pak imenovan dijelom i kako bi sudjelovao u pretvorbi sustava u predsjednički, što njegov prethodnik nikada nije uistinu podržao.
Propali državni udar u srpnju 2016. pojačao je sigurnosne strahove te potakao legitimne zahtjeve za pojačanim predsjedničkim ovlastima; a AKP uspjela je nagovoriti oporbenu, kranje desnu „Stranku nacionalističkog pokreta“ (MHP), da podrži plan ograničene ustavne reforme. U prosincu 2016. parlament je usvojio ustavni amandman, koji se sastoji od 18 članova, a kojim se ukida pozicija premijera i pojačava uloga predsjednika, koji će imati velike ovasti u vremenima kriza, a koji će i imenovati više državne službenike, ministre, i do-predsjednika, te također imati ovlast raspuštanja parlamenta. Turska će, o ovome prijedlogu, glasati na referendumu 16. travnja.* Oporbene stranke, mediji koji nisu u vlasništvu države, i udruge za ljudska prava, izrazito su zabrinuti jer amandman uključuju daljnju reformu sudstva (promjena sastava Ustavnoga suda i Vrhovnoga vijeća sudaca i tužitelja).
Kampanja za referendum održana je u atmosferi punoj napetosti. Situacija sa medijima posljednjih je godina pogoršana: prema humanitarnim organizacijama, do kraja 2016. više od 80 novinara poslano je u zatvor, što je jedna trećina od zbroja svih novinara uhićenih u cijelome svijetu (1). Nakon propaloga udara prošle godine, neviđena je čistka pokrenuta u državnim sektorima, posebice u sektoru obrazovanja, pravosuđa, policije, i diplomatske službe. Vojska, koja je tijekom dugog razdoblja predstavljala državu unutar države, sada se nalazi pod ćvršćom kontrolom vlade. Postoje strahovi da bi one snage, koje predstavljaju protutežu državi, mogle biti previše slabe da se obnovi ravnoteža sustava, čak i ako Erdoğanova pobjeda na izborima ne bude zajamčena.
U opasnosti se nalazi čak i politički pluralizam. MHP – koja je u prošlosti surađivala s AKP, uključujući razdoblje u kojom je vlada ukinula zabranu nošenja hijaba na sveučilištu – više nije prava oporba. Početno neprijateljstvo te stranke prema predsjedničkome sustavu zamjenjeno je odlučnom podrškom nakon što je vlada omogućila vođi MHPa, Devlet Bahçeliu, da uguši unutarnji revolt koji je prijetio njegovom autoritetu (iako temeljni ogranci MHP, i neki od njihovih birača, dovode u pitanje ovakvu reorijentaciju).
Na suprotnome kraju političkoga spektra, HDP (Demokratska stranka naroda), progresivna i pro-kurdska stranka, suočava se sa stalnim progonom. Neki od njezinih vođa i izabranih predstavnika (uključujući njezine su-utemeljitelje) nalaze se u zatvoru, ili čekaju na suđenje. A kemalisti, iz sekularne oporbene Republikanske narodne stranke (CHP), demonizirani su i onemogućeno im je da komuniciraju s bilo kim osim sa svojim neposrednim simpatizerima.
Oni ne-državni akteri, koji su i dalje aktivni (sindikati, nevladine organizacije, mediji) nalaze se pod pritiskom represivnih mjera donesenih za razdoblje izvanrednoga stanja. Pravne udruge, sveučilišni predavači, i udruge žena, ipak ostaju sigurnim izvorima za oporbu: nedavno su ženske udruge prisilile vladu da povuče iz procedure nacrt zakona kojim se dopušta brak putem prisile. I oporbeno novinstvo ipak istrajava – uglavnom kao dio Doğan grupe — no, novinari ne mogu izbjeći samo-cenzuru i često zastrašivanje. Predsjednički režim, za kojim Erdoğan teži, autoritaran je, što je već poništilo političku otvorenost AKP tijekom njezinih ranih godina.
Napomene:
*Referendum je održan, a ovaj je ustavni amandman dobio potrebnu podršku od 50 (+1)%, iako razni akteri govore o nezakonitostima u provedbi referenduma.
(1) Vijeće za zaštitu novinara, 1. prosinca 2016. 81, od 259 novinara, uhićenih diljem svijeta, živi u Turskoj.
Dnevnik.ba