Profesor međunarodnih odnosa na NYU Dr. Alon Ben – Meir je tijekom proteklih nekoliko mjeseci, za portal Transconflict, intervjuirao mnoštvo tuskih državljana koji su zbog straha za svoje živote pobjegli iz Turske nakon neuspjelog vojnog puča. Mnogi od njih su za sobom ostavili obitelji, ne znajući što ih sljedeće čeka. Iako ima potencijal da postane jedan od glavnih igrača na svjetskoj pozornici, sjajni izgledi Turske se trate zbog nezasitne požude za moći predsjednika Erdogana.
On je koristio željeznu šaku kako bi poduzeo sve mjere, korumpirane, kako bi manipulirao pravilima i potkopao temeljne postavke Turske demokracije - slobodu i ljudska prava. Ben – Meier je bio zbunjen neko vrijeme zašto je Erdogan prije nekoliko godina odlučio pobijesniti kako bi sustavno preokrenuo veliki društveni, politički, i sudski napredak kojeg je samom sebi pripisao. Da je čuvao te reforme i zaštitio ljudska prava, on bi ostvario svoj san o rastu ugleda Turske do ugleda za vrijeme osnivača Mustafe Kemala Atatürka. Prvo je bio premijer a sada je predsjednik već 15 godina.
Ipak, njegova glad za apsolutnom moći čini se da nema ograničenja, ona ga navodi da poduzima izvanredne i sustavne mjere kako bi neutralizirao bilo kakav izvor koji ga izazove, uključujući pravosuđe, tisak, oporbene stranke, vojne i akademske zajednice. On koristi taktiku zastrašivanja svojih protivnika, te pruža ekonomsku pomoć i druge povlastice svojim prijateljima kako bi si osigurao neprekidnu potporu dok huška svoje političke protivnike jedne protiv drugih kako bi ugrabio svaki dijelić prednosti. Nedavno je pritisnuo parlament zbog izmjene Ustava kako bi kodificirao svoje diktatoriske ovlasti, što će mu omogućiti da služi još dva mandata koji će isteći 2029. godine.
Nakon neuspjelog puča u lipnju 2016. godine, 3.228 tužitelja u državnoj i upravnoj sudbenosti (uključujući i 518 sudaca) je premješteno, rekonstruirano ili degradirano sa njihovih pozicija. Nadalje, 88.000 policajaca, novinara, odgajatelja, i ostalih dužnosnika je završilo u pritvoru, a 43.000 je uhićeno. U sprnju 2016. godine, parlament je odobrio zakon koji omogućuje Erdoganu da imenuje četvrtinu sudaca u Državnom vijeću, a novo imenovanje sudaca će se provoditi od strane Visokog vijeća sudaca i tužitelja (HSYK), koje je u nadležnosti Ministarstva pravde, a samim time i pod njegovom kontrolom.
Mnogi odvjetnici su optuženi za pripadnost projektu Gulen, koji se smatra zakletim neprijateljem Erdogana, bilo putem izravne povezanosti ili imajući najbanalnije veze s tim projekotom. Odvjetnik koji je imao 18 - godišnju karijeru morao je pobjeći iz Turske, jer su on i njegovi pravni partneri predstavljali škole povezane sa pokretom Gulen. Zbog te povezanosti, smatrali su se sumnjivcima državnoj vlasti, unatoč činjenici da sami odvjetnici nisu bili povezani ni na koji način s Gulenom. Brojni odvjetnici su uhićeni i etiketirani kao Gulenisti samo zato što su imali zajedničke šifrirane aplikacije za poruku (npr WhatsApp) na svojim telefonima. Za Erdogana, pokušaj puča je bio "dar od Boga" koji mu je dao dozvolu za čišćenje bilo kojeg pojednica ili organizacije za koje je mislio da su mi neprijatelji, pogotovo u periodu kad mu je popularnost slabila. Na tisuće dužnosnika koji su samovoljno uklonjeni nisu zamjenjeni, što dovodi do opstrukcije u pravnom procesu.
Osim toga, odvjetnici koji su bili uhićeni nisu bili u mogućnosti dobiti pravno zastupanje, zbog toga što bi bilo koji potencijalni odvjetnik bio naknadno optužen za povezanost s pokretom Gulen, čemu se protivi i sama država. S obzirom na povijest vojnih udara, Erdogan je odlučio "kastrirati" vojsku otpuštanjem 3.000 časnika i objavljivanjem odluke koja omogućuje njegovoj Vladi da izda izravne naredbe voditeljima svih vojnih podružnica preko načelnika glavnog stožera. Osim toga, u kolovozu 2016. godine je imenovao potpredsjednika, ministre pravosuđa, i ministre unutarnjih i vanjskih poslova za sudjelovanje u Vrhovnom vojnom vijeću (SMC), koji odlučuje o promocijama generala i drugim pitanjima u svezi s turskom vojskom. Odmah nakon vojnog udara je proveo izvanredno stanje koje omogućuje da Vlada vlada dekretom, i otpušta javne djelatnike po volji. Sigurnosni dužnosnici, osumnjičenici za terorizam i drugi navodni "državni neprijatelji" mogu biti zadržani u pritvoru do 30 dana bez optužbe, a država nema obvezu da ih stavi na suđenje. Postoje i navodi o mučenju i zlostavljanju zatvorenika. U siječnju 2017. godine, hitni zakon je ponovo produžen za tri mjeseca.
Kako bi obuzdao svoje političke protivnike, u svibnju 2016. godine pritisnuo je Turski parlament da odobri zakon o oduzimanju imuniteta zastupnika od kaznenog progona. To se naširoko smatralo kao napad na manjinske kurdske zastupnike koje bi Vlada mogla povezati sa "terorističkim aktivnostima" i podvrgnuti ih tužiteljstvu. Kako bi kodificirao apsolutne predsjedničke ovlasti Erdogan je nastavio (uz podršku njegove AK stranke) sa promjenom ceremonijalne uloge predsjednika u izvršnog šefa države, te je eliminirao poziciju promijera. Novi Ustav će također dati predsjedniku ovlasti da donosi neke zakone dekretom, mogućnost postavljanja sudaca i ministara, stvaranje barem jednog potpredsjedničko mjesto, te povećavanje broja zastupnika sa 550 na 600.
Osim toga, smanjiti će minimalnu dob zastupnika sa 25 na 18, što će osigurati političku podršku nadolazeće generacije. To je potez koji je profesor ustavnog prava Ergun Özbudun, kojeg je Erdogan 2007. godine tražio da izradi Ustav, kritizirao, govoreći:
"Demokratski predsjednički sustav ima svoj nadzor i ravnotežu - ovo bi bila vladavina jednog čovjeka." Ono što je najvažnije, kao pobožni musliman je vješto koristio islam kao sredstvo za daljnje promicanje svoje političke ambicije, bez potrebe da stvori bilo kakav dokaz za ispravnost njegovog političkog programa. Kad je Erdogan postao gradonačelnik Istanbula 1994. godine, on se izjašnjavao kao kandidat pro-islamističke Stranke Blagostanja. Otišao je u zatvor na 4 mjeseca 1999. godine zbog vjerskog poticanja nakon što je javno pročitao nacionalističku pjesmu koja je sadržavala rečenicu:
"U džamijama su naše vojarne, kupole su naše kacige, minareti naše bajunete i vjernici naši vojnici". Broj džamija je porastao sa 60.000 od 1987. godine na više od 85.000 do 2015. godine. Nedavno je mnoštvo vladinih inicijativa gurnulo islam dublje u Turski sekularni sustav obrazovanja. Primjeri uključuju plan za izgradnju džamija u 80 različitih državnih sveučilišta i pretvaranje jednog sveučilišnog fakulteta u Istanbulu u Centar za islamske studije. U prosincu 2015. godine "Vijeće za obrazovanje, podržano od strane Vlade, je predložilo proširenje obvezne vjerske nastave za sve učenike osnovnih škola, kao i dodavanje dodatnih sati obvezne vjerske nastave za sve učenike srednjih škola". Ozračje u Turskoj je takvo da čak i drsko obraćanje Erdoganu je osnova za kaznanu prijavu; više od 2.000 je optuženo pod tim zakonima.
Rasprostranjeno prisluškivanje telefona više nije tajna, što dovodi do straha od iskrenog izražavanja u telefonskim razgovorima. Da bi bili sigurni, obični Turci ne raspravljaju o politici u javnosti i suzdržavaju se od kritiziranja vladinih službenika, bojeći se da im tajni agent može prisluškivati razgovor. Postoji samo jedna oporbena televizija i novinska agencija (Cumhuriyet), a gotovo polovica novinara, reportera, kolumnista, i menadžera je bilo u zatvoru. Ben – Meier se divi kreativnosti turskog naroda, njihovoj snalažljivosti i odlučnosti da od Turske naprave uspješnu demokraciju, dok su polarizirani između svjetovnih i uvjeta islamskog svijeta u kojima Erdogan može dodatno iskoristiit njegove autoritarne političke programe. Možda je vrijeme da turski narod ustane i traži obnovu demokratskih principa - istih principa koji su od Erdogana napravili najviše cjenjenog lidera tijekom njegovih prvih 10 godina vlasti i koji su ga pretvorili u novog Atatürka turskog naroda.
Dnevnik.ba