Tijekom mnogih razgovora i susreta koje sam imao sa bivšim turskim premijerom, Ahmetom Davutogluom, on je emfatično ponavljao grandioznu viziju svoga šefa, Predsjednika Erdogana, da će, do 2023 (stota godišnjica Turske Republike), Turska postati moćna i utjecajna kakvo je bilo Osmanlijsko Carstvo na vrhuncu svoje slave. I pod najboljim okolnostima, Turska ne može ozbiljiti Erdoganov pretjerani san. No, da je on ostao na početnome kursu, sa svojim društveno-političkim i pravnim reformama i gospodarskim razvojem, kao što je to bio slučaj tijekom prvih deset godina vladavine, Turska je mogla postati velikom silom na globalnome planu i regionalnom super-silom.
Nažalost, Erdogan se odrekao velikoga dijela dojmljivih demokratskih reformi koje je predvodio, i poduzeo je sustavnu islamizaciju zemlje, uz istovremeno rastakanje ključnih stubova demokracije. On je akumulirao moći bez presedana i transformirao je Tursku iz demokratske u autokratsku državu, osiguravajući uvjete u kojima njegova riječ znači posljednju u svim pitanjima državne vlasti.
Gledajući unatrag, čini se da se Erdogana nikada nije obvezao na demokratski oblik vladanja. Reforme, koje je poduzeo tijekom prvih devet godina svoje vladavine, uglavnom su predstavljale posljedicu zahtjeva koje EU postavlja svim zemljama koje apliciraju za članstvo, a što je on eksploatirao kao sredstvo koje će ga dovesti do njegova krajnjega cilja. Citat, koji mu je pripisan 1999., opisuje njegove stvarne namjere, kakve su već bile onoga dana kad je stekao vlast: „Demokracija je poput autobusa; kada dođete do svog odredišta, izlazite.“
Model, kojeg on oponaša, zove se Mustafa Kemal Atatürk (što znači “Otac Turaka”), koji je 1923. utemeljio Tursku Republiku. Obojica dijele neke osobne značajke jer su nastojali upravljati nacijom metodom ‘željezne ruke‘, odbacujući svaku podijelu državnih ovlasti. Međutim, Atatürk je bio odlučan upostaviti pozapadnjačenu, sekularnu demokratsku državu, a Erdogan se uputio u suprotnome smjeru.
Erdogan se stalno kretao u smjeru teokracije, kojom dominiraju islamska tradicija i vrijednosti, međutim zadržao je sličnost s Ataturkom, kojega većina Turaka obožava. Erdogan se predstavljao kao netko tko vlada odlučno i sa svrhom, a čija vlast počiva na narodnoj podršci, nastojeći na koncu zamjeniti Atatürka; kada budu usvojeni novi amandmani na ustav, raspolagat će ovlastima koje su još veće od Atatürkovih.
Sa sve većom popularnošu i maksimalno impresivnim gospodarskim rastom, Erdogan je uspješno stvorio status snažnoga i odlučnoga vođe – „oca“ nove Turske Republike – i umješno je prodro u svijest turske javnosti koristeći Islam kao nedvojbeni put koji će Tursku odvesti u razdoblje slave. Odlučan je predsjedavati, tijekom stogodišnjice Turske Republike, snažnom nacijom koja se nalazi među dest najvećih globalnih gospodarstava, a čiji se utjecaj širi i na Istok i na Zapad, na način kako je svoj veliki utjecaj širilo Osmanlijsko Carstvo.
Kako bi realizirao svoju veliku viziju, Erdogan je poduzeo nekoliko mjera kako bi konsolidirao svoju apsolutnu vlast.
Prvo, čišćenje pristupa: Erdogan se angažirao na potpunoj marginalizaciji, ili eliminaciji, svih onih koji su, unutar ili izvan Stranke AK (Erdoganova AKP: Stranka pravde i razvoja, op.prev.), doveli u sumnju njegov autoritet ili predložili drugačije ideje o rješavanju državnih problema. Oni koji nisu podržali njegove poteze, ili su se usudili propitivati njegove prosudbe, nisu pošteđeni. Oslanjao se na teorije zavjere, a svoje je političke suparnike pretvarao u državne neprijatelje koji nastoje srušiti njegovu vlast; i to u cilju rada, bez smetnji od strane oporbe, na realizaciji svoje vizije za Tursku, prema kojoj se Turska izjednačava sa Osmanlijskim Carstvom prema utjecaju i veličini. On je čak dao otkaz svom dugogodišnjem prijatelju Davutogluu, jer Davutogluovo se mišljenje glede problema Kurda razlikuje od njegova, a posebno zbog Davutogluove nesklonosti da podrži ustavne amandmane koji će predsjednika opskrbiti ogromnim ovlastima, bez presedana.
Drugo, potreba za ‘žrtvenim jarcem‘: Erdoganu je potrebna takva vrsta ‘jarca‘ kojeg će optužiti za svaki svoj neuspjeh; pronašao ga je u Gulenovom pokretu koji mu daje savršen zaklon u odnosu na masivnu korupciju koja je prožela u potpunosti njegovu vlast. To mu je također dalo „opravdanje“ da potisne mnoge društvene, političke i institucionalne entitete, te da zatvara medije, kontrolira pravosuđe, i potčinjava vojsku.
Razdoblje nakon pokušaja vojnoga puča u srpnju 2016. dalo mu je šansu da, u cijelome društvu, lovi ‘vještice‘, i izgovor da makne desetine tisuća pojedinaca iz akademskog sektora, civilnoga društva, pravosuđa, vojske, i policije. To mu je omogućilo da preuzme potpunu kontrolu nad svim područjima vlasti i privatnoga sektora. On je svoju čistku označio kao ‘nužno zlo‘ koje je potrebno kako bi se uklonio ‘tumor‘ koji je prodro u državu. Nadalje, u istome cilju, osigurao je da u političkome sustavu predsjedništvo postane stožerni dio, što je njega samoga ostavilo bez oporbe u njegovu nastojanju da ostvari svoj san ponovne izgradnje Osmanlijskoga Carstva, i to u vremenu kada se zemlja priprema za referendumsko glasanje o ustavnim amandmanima 16. Travnja.
Treće, stvaranje Osmanlijske simbolike: Kako bi projicirao svoju grandioznu viziju, Erdogan je morao Osmanlijske simbole utisnuti u javnu svijest, što uključuje izgradnju ‘Bijele Palače‘ sa 1.100 soba, kao svoje rezidencije, i to uz ogromne troškove za poreske obveznike. Njegov posljednji projekt bila je Džamija ‘Çamlica,‘ trenutno najveća džamija u Istanbulu, koja stoji na brdu koje nadgleda cijeli grad, a prema kojem je i nazvana.
Nedavno, Erdogan je otpočeo izgradnju još jedne džamije na Trgu Taksim – trgu na kojem su organizirani najveći prosvjedi protiv njega – u stilu Osmanlijske ere. Erdogan je čak dao upute da se državna himna izvodi na modificiranim bubnjevima i limenim instrumentima kako bi glazba zvučala kao da ju izvode sastavi iz Osmanlijskoga vremena. On cilja na indoktrinaciju javne svjesti metodom utjecaja na podsvijest, a sukladno njegovom shvaćanju slavnoga Osmanlijskog razdoblja.
Četvrto, odlučnost u vanjskoj politici: Pod Erdoganom, Turska postaje sve snažnije prisutna, sa sve većom silom, u regiji. Na Cipru on je odlučan postići sporazum koji bi uglavnom odgovarao njegovim zahtjevima. U Iraku, on je tursku vojsku razmjestio ignorirajući prigovore Iračke vlade, kako bi nastavio svoj nemilosrdni rat protiv Kurda. U Siriji, omogućio je tisućama stranih boraca, uključujući mnoge koji su se pridružili ISISu, da prođu kroz granicu kako bi ojačao front protiv Assada, istovremeno se boreći protiv sirijskih Kurda kako bi im onemogućio stvaranje vlastite države, i to iz straha da bi i Turski Kurdi mogli za sebe tražiti autonomiju.
Osim toga, Erdogan je zagovarao politiku „nultoga problema sa susjedima,“ a premda danas Turska ima probleme skoro sa svakim susjedom (također, šanse za članstvo u EU skoro su posve nestale), on nastavlja tvrditi da Turska ima dobar međunarodni položaj. Erdogan još uvijek koristi članstvo Turske u NATO kao znak važnosti; činjenica da Turska raspolaže drugom najvećom kopnenom silom u NATO pojačava njegovu iluziju da Ankara uživa u poziciji bez rivala u regiji, te od međunarodne zajednice dobiva pažnju i poštovanje koje je uživalo Osmanlijsko Carstvo.
Peto, promoviranje Islama kao moćnoga sredstva: Erdogan također koristi sunitski Islam kako bi promicao svoju državu kao republiku sa islamskim idealima koje lojalni državni aparat podržava. On sebe samoga slika kao lidera sunitskoga svijeta, koji će obnoviti razdoblje Osmanlijskoga utjecaja, i potvrditi svoju autoritarnu vladavinu u obliku novo-Sultana. On naravno snažno i sustavno promovira – uz podršku svoje stranke – islamski nacionalizam. Mustafa Akyol, turski analitičar politike i kulture i autor nove knjige Islamski Isus, kaže da „politička promidžba stalno vam je pred očima, svakoga dana, svakoga trenutka. Uključite li TV, otvorite li novine...“
2015. bivši premijer Davutoglu izjavio je da će Turska „ponovno zasnovati Osmanlijsku državu.“ Premda je Davutoglu potjeran, on – kao većina turskih dužnosnika – opisuje vladu kao pravovaljanu nasljednicu Osmanslijskoga Carstva. U tome cilju, Erdogan koristi Islam kao objedinjujuću temu koja će Tursku doveesti do veličine koju je to Carstvo uživalo. Ustvari, turske su vjerske vođe o sebi mislile kao standardnim nositeljima islamske civilizacije, i premda je pad Osmanlijskoga Carstva označio kraj te civilizacije, to sada mora biti ispravljeno. Prema njihovome stavu, „Turci trebaju ponovno voditi ummah (Islamska zajednica) kao nove Osmanlije.“
Nažalost, Erdogan, kojega skoro polovica turske populacije još uvijek smatra junakom, vodi državu lažnim putem. Turska, i njen narod, posjeduju resurse, kreativnost, i institucije kako bi Tursku pretvorili u značajnu silu. Erdogan, koji je pokazao nevjerojatnu sposobnost upotrebe prirodnih i ljudskih resursa svoje države, mogao je Tursku i pretvoriti u takvu silu na globalnoj pozornici. Ustvari, da je on nastavio sa svojim povijesnim reformana, uz istovremenu zaštitu prava svakoga pojedinca i stvaranje realnoga modela islamske demokracije, on je mogao biti Atatürk novoga vremena.
Kolapsu Osmanlijskoga Carstva u velikoj su mjeri, između ostaloga, prethodili unutarnja politička dekadencija, svojevoljno korištenje državnih ovlasti, i grubo kršenje ljudskih prava, koji su dramatično podrovali temlje na kojima je to carstvo bilo izgrađeno.
U kojemgod obliku Erdogan želio obnoviti Osmanlijsko Carstvo, on neće uspjeti jer nijedna država ne može preživjeti, kamoli postati značajna, ako vlada tlači narod i sputava njegovu slobodu djelovanja, slobodu govora i sanjanja.
To je ono na čemu počiva, i pomoću čega istrajava, značaj svake nacije – Osmanlijsko pak Carstvo, u tome smislu, nije nikada nudilo model vrijedan oponašanja.