Piše: David B. Kanin*, Transconflict
Pravo ne vlada, nigdje. Ono omogućuje, onemogućuje, i ograničava ponašanje te voćnim preljevom posipa razne verzije „Melijskoga dijaloga.“ [slavna epizoda iz Tukididove knjige o Peloponeskome ratu koja ilustrira tezu o zasnovanosti politike isključivo na ego-centričnom interesu, a ne moralnosti ili nekoj vrsti altruizma; op.prev.] Snažniji i bogatiji čine ono što mogu; oni slabi pak trpe sukladno onome što snažniji, i pravo, dopuste. Jedan mi je poznanik prezentirao detaljno, legalističko opravdanje za „suverenost“ Izraela, opravdanje koje je služilo kao kazuistička racionalizacija ponašanja Izraela i njegove diplomatske strategije. Argumenti su irelevantni; poruka je u osnovi bila ta da Izrael, na temelju svoje okupacije, izgrađenih naselja, i diplomacije, u pravnome smislu može učiniti Palestincima štogod želi, a za potonje u toj priči naprosto nema mjesta.
Na Balkanu, pozivanje sudionika u sukobu na međunarodno pravo slijedi isti običaj: upotrebe pravnih procesa i legalizma kako bi se polučio promidžbeni uspjeh i pojačala unutarnja kohezija, čak i onda kada se razne škorpije na svim stranama pripremaju za svoj sljedeći ples. Razne osobe koriste pravne argumente kako bi definirali i opravdali interese svoje etničke zajednice i svojih klijenata, a kako bi delegitimirali interese, ponašanja, i čak postojanje protivnika, u narativima u kojima je ‘demonizacija‘ potonjih nužnost. Primjerice, Međunarodni sud za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY), kao i mnogi drugi sudovi uključeni u pravno ‘cvjetanje algi‘ tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, služio je uglavnom kao pozornica posvećena produbljivanju podijela između skupina.
Bakir Izebegović ovu štetu, što ju je taj nesretni legalizam donio regiji, čini još gorom tako što podnosi zahtjev za reviziju sudske odluke kojom je odbačeno nastojanje da se Srbiji, u cjelosti, pripiše krivica za genocid kojeg su bosanski Srbi počinili nad 7-8.000 bošnjačkih muškarca i dječaka tijekom 1995. Umjesto da dopusti da rok za podnošenje zahtjeva prođe, on se odlučio na uobičajenu ‘kuknjavu oko pravednosti‘ kao izgovor pod kojim zapravo podilazi mreži svojih patrona i domaćoj političkoj publici.
To je učinio na osobito nesretan način: zaobilazeći svog srpskog i hrvatskog kolegu u kolektivnom Predsjedništvu BiH; i Srbin i Hrvat u Predsjedništvu odbijaju ideju da, glede ovoga problema, Izetbegović može djelovati unilateralno u ime Bosne kao države. Sporno je i to što je on angažirao predstavnika Bosne, koji je bio angažiran u prethodnome procesu, kako bi se ponovno „nosio Bošnjački teret.“ Nije jasno ima li taj predstavnik, Sakib Softić, još uvijek pravnu punomoć djelovanja u ime disfunkcionalnih kolektivnih institucije svoje države.
Stoga, kako stvari sada stoje, ova posljednja svađa naprosto dodaje novi dokazni materijal za tvrdnju da Bosna, kako je zamišljena 1995., nije mogla biti, i neće biti, održiva zajednica. Skupine koje ondje žive, a koje jedna drugoj ne vjeruju (to pak nepovjerenje nalazi se posvuda, a ne samo među sklerotičnim elitama i staromodnim nacionalistima), s ovim će se problemom suočiti na temelju već usvojenog, njima skoro ugodnog, obrasca izduvavanja svoje međusobne antipatije.
Također, Izetbegović daje vidljiv poticaj Miloradu Dodiku, utjecajnome političaru među bosanskim Srbima. Dodik je bio relativno tih u svom odgovoru na Izetbegovićevo šepurenje, te je suparničkim političarima među bosanskim Srbima pustio da iskažu opći bijes protiv Izetbegovićeva pokušaja kolektivne demonizacije.
Pokušaj da se odluka iz 2007. izmjeni pojačava Dodikov argument kako bi bosanski Srbi trebali napustiti Bosnu; budući da su trans-atlantski ‘nadzornici‘ Bosne davno odabrali prihvatiti odluku ne-Srba, o bijegu iz kolabirajuće Jugoslavije, zar ne bi bilo licemjerno s njihove strane suprotstaviti se onome što opetovani izborni rezultati, i istraživanja javnoga mnjenja, sugeriraju: odbojnosti koju mnogi bosanski Srbi osjećaju prema svom prisilnom ostanku u mrtvorđenoj Bosni? Dodikovo inzistiranje na proslavi Dana Republike Srpske, u siječnju, izgledalo je s početka provokativno i pomalo smiješno; zahvaljujući Izetbegovićevoj pravnoj provokaciji, ono sada izgleda mnogo razumnije.
Naravno, stvari bi se ipak mogle promjeniti ovisno o tome postoji li zbilja neka nova informacija relevantna za ono što se dogodilo 1995. Ukoliko je Izetbegović pronašao jasne dokaze da je Beograd sudjelovao u masovnim ubojstvima 1995., on bi ih morao javno i odmah objaviti. On ono što ima u ruci ne bi smio prikrivati nekim pravnim isprikama ili proceduralnim muljažama, ili obećanjem da će, u nekoj neodređenoj budućnosti, sve reći pred sudom. U ovome slučaju pravo nije važno onoliko koliko je važno ponovno otvaranje ove rane tijekom niza napetih događaja na Balkanu. Ako je Miloševićeva vlada bila odgovorna za ovaj zločin, važno je da svaki akter u regiji, svaki pojedinac, jasno vidi taj ključni dokaz. S druge strane, ukoliko Izetbegović ne posjeduje nikakav novi dokazni materijal, ili je samo skuckao nešto što se može interpretirati na različite, podjednako razumne načine, narodi bi Bosne i to trebali znati.
Kakavgod bio rezultat, ovaj incident dokazuje da, kolikogod često bosanski fragmentirani akteri dokazivali da daytonska konstrukcija ili ne funkcionira ili neće funkcionirati, uvijek postoji dodatni prostor za nove uvrede koje jasno ciljaju na narode u cjelosti, a ne samo na pojedinačne počinitelje ove ili one opačine. Osim toga, ovaj pokušaj velikog vođe glavne bošnjačke stranke/mreže patrona u Bosni, da skine krastu s ove rane, potcrtava temeljni uvjet pod kojim vještačka Bosna operira: kakvagod bila narav, ili veličina, razlika između bosanskih Srba i Hrvata, ovi narodi sa relativnom bošnjačkom većinom pojedinačno imaju veće probleme nego što imaju između sebe. Izetbegovićev unilateralni potez predstavlja ne samo poticaj izdvajanju bosanskih Srba iz države, nego i opravdava zahtjev Hrvata za vlastitim entitetom. Ovaj prividno pravni zahtjev za revizijom naglašava činjenicu da građanska Bosna, ili funkcionalna bosanska država, ne postoji, te da ne postoji osnova za međuetničko povjerenje niti za zajednicu utemeljenu na vladavini prava.
*David B. Kanin je pridruženi profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Johns Hopkins; i bivši viši obavještajni analitičar američke Središnje Obavještajne Agencije, CIA e. (S engleskog jezika preveo i prilagodio Dražen Pehar, Dnevnik.ba)
Dnevnik.ba