Uradili su to, između ostalih, i oni koji ovih dana obilježavaju jednu od najvećih ljudskih tragedija u novijoj povijesti - genocid u Srebrenici.
Naime, iz udruge "Majke Srebrenice" kroz usta Munire Subašić, predsjednice ove udruge, Hrvatska je puno puta izvrijeđana, kao i Hrvati u BiH, a Kolindi Grabar Kitarović je i oduzeta "laskava titula" "kraljice Balkana" jer se usudila progovoriti o bujanju islamskog radikalizma u BiH. Vidimo da se tako njeguje samo jedna priča i da je dopušten samo jedan okvir: "mi smo u pravu jer smo žrtve genocida".
Murat Tahirović, predsjednik Udruge žrtava i svjedoka genocida, 24. studenog 2017., pet dana prije presude u Haagu, ponovio je kako su "u strahu svi oni koji očekuju presudu za agresiju i UZP jer su se u BiH pojavile informacije kako bi neki od hrvatskih generala mogli biti oslobođeni". Tada u strahu da neće biti agresije i UZP-a, danas traženje podrške od agresora! Stavovi se, očito, mogu radikalno mijenjati.
Genocid ili senzacionalizam?
Iako na prvu poziv reprezentativcima ne mora nužno djelovati loše i zlonamjerno, nedvojbeno je da se radi o još jednoj paradi onih koji patnju svojih sunarodnjaka žele iskoristiti u pogodnom trenutku kako bi bili senzacija u cijelom svijetu i na neki način je prikazali jedinom patnjom bosanskohercegovačkog rata. I tako već 23 godine.
"Pozivamo vas da početak ove polufinalne utakmice obilježite sjećanjem na genocid u Srebrenici minutom šutnje ili na drugi način, sve s ciljem podsjećanja svjetske javnosti na ovaj stravičan zločin, te da tako pošaljete poruku mira i opomene da se nikada i nigdje više ne ponovi Srebrenica", poručili su ovo iz odbora zaduženog za organiziranje središnje komemoracije žrtvama srebreničkog genocida iz 1995..
Bivši načelnik Duraković kazao je pak u intervjuu za "Večernji list" kako on osobno, kao i mnogi drugi, u BiH iskreno navijaju za reprezentaciju Hrvatske pa bi im puno značilo kada bi se najbolji hrvatski nogometaši simbolično pridružili podsjećanju na žrtve srebreničke tragedije.
Relaksacija ili nastavak kulture selektivnog sjećanja?
Duraković je kazao i kako bi taj čin pomogao i relaksiranju ukupnih odnosa, no izgledno je da bi više pomogao nastavku kulture selektivnog sjećanja i priči o ‘našim‘ žrtvama koje su bitnije od ‘njihovih‘ žrtava. Iako je teško očekivati od udruge ovakve vrste da se bavi žrtvama iz drugog korpusa zbog prevelike opterećenosti svojom tragedijom, onda ne treba biti licemjeran pa govoriti o relaksiranju odnosa kad je evidentno da je glavni cilj cijele priče isticanje srebreničkog genocida i bošnjačke žrtve rata općenito kao jedine žrtve u tom ratu.
"Nadam se kako će barem staviti crne vrpce ili drugačije simbolično obilježiti sjećanje na Srebrenicu. To bi bila velika satisfakcija za sve nas koji smo preživjeli, ali i za relaksiranje ukupnih odnosa. Za mene bi to bilo nešto veliko, a vjerujem i za većinu ljudi ovdje", kazao je Duraković.
Razlika između političke korektnosti i konkretnosti je velika iako na prvi pogled izgleda i zvuči slično. Dok iz spomenutih udruga traže od hrvatske reprezentacije da na neki način bude politički korektna i podrži sjećanje na srebrenički genocid, nedavno se sama Hrvatska, iz tih krugova politički vrlo konkretno optuživala za agresiju.
Zazivan je, kao što vidimo i famozni UZP, iako Hrvati ni Hrvatska, pa tako ni reprezentacija Hrvatske sa Srebrenicom nisu imali veze.
Mnogi reprezentativci Hrvatske rodom su iz BiH ili su im roditelji rodom iz BiH. Njima sigurno ne bi bilo drago čuti da daju podršku onima koji njih i njihovu državu optužuju za agresiju, iako se radi o spomenu i sjećanju na jednu strašnu, anticivilizacijsku i nehumanu ljudsku tragediju koja se obilježi i u Hrvatskom saboru i nizu drugih institucija i gradova među Hrvatima. Kako u Hrvatskoj, tako i u BiH.
Od ‘‘agresorskog‘‘ Vukovara koji sudjeluje u biciklističlim kolonama, preko ‘‘agresorskog‘‘ Mostara koji je odgodio jedan banalan događaj kakav je javno praćenje utakmice iz poštovanja prema obljetnici genocida.
Dnevnik.ba