Bijelo Brdo kod Dervente ima nepregledne šume bagrema. Raj za pčele. I čovjeka. Na žalost, u mirisu bagrema uživa svega 19 ljudi. Ako uporedimo s prijeratnih 2000 stanovnika, to je prilično malo.
Istina, 06. svibnja u Bijelom Brdu okupilo se oko 200 mještana na otvorenju obnovljenog spomenika braniteljima ovog kraja. Spomenik je napravljen 2004., pa srušen 2008., da bi ponovo bio podignut 2010.
Trenutak veselja za mještane, i prilika za druženje u mjesnom Hrvatskom domu. U blizini Crkve i Doma nalazi se tek nekoliko kuća, pa pitam mještane gdje je selo, gdje je to prije živjelo 2000 ljudi.
„Pa sve je ovo (pokazuju na širu okolinu) selo. Kuće su srušene, i zarasle“
Bijelo Brdo je zaista na brdu. Pogled se s jedne strane prostire na Derventu, a s druge strane se vidi Sava i Hrvatska. Okolno prostranstvo nekad je bilo prošarano kućama i imanjima, a danas šikarom, bagremom i pokojim voćnjakom.
Željko Opačak
Tražim vlasnike voćnjaka i dovode mi ni manje ni više nego predsjednika Mjesne zajednice Bijelo Brdo Željka Opačka.
Željko je mlađi čovjek (u kontekstu hrvatske zajednice u Derventi) koji se vratio u selo prije nekoliko godina. Posadio je četiri hektara šljive i pokušava živjeti od toga.
Idemo u obilazak voćnjaka.
Opet miris bagrema; Mlado zelenilo, apokaliptična pustoš i reljef Toskane daju Željkovom imanju posebnu čar. Šljivik je impresivan. Željko ponosno prelazi rukom „kuda je sve njegovo“, i kao i svaki poljoprivrednik (i voćar) – žali se:
„Mraz je sve pobio. Nema ni jedne šljive.“
„Jesi li sad uništen?“
„Nisam uništen. Ali je loše. Ove godine prihoda nema. A troškovi su isti kao i da ima šljive.“
Ne laže. Dok hodamo šljivikom, teško je naći plod šljive makar za fotografiju.
Željko me vodi do jezera. Jezero kao iz bajke.
Kaže da ima kapacitet navodnjavati još tri ovakva voćnjaka.
Pitam ga koji mu je najveći izazov kao proizvođaču, a u bloku sam već počeo pisati „administr...“ kad on reče:
„Radna snaga. Neće nitko da radi. Jedva organiziram berbu.“
Tadija Sedlić
Sa Željkom idemo do drugog stanovnika sela, Tadije Sedlića.
Tadija drži ovce i divlje svinje. Divlje svinje se kriju, i teško ih je vidjeti. Tadija je u srednjim šezdesetim godinama, pa ga odmah pitam za radnu snagu:
„Sve ja to sam. Treba mi malo pomoći oko šišanja ovaca, ali sve stižem. Sad ću povećavati stado.“
Što je za vas najveći problem živjeti ovako izolirano?
„Najgore je zimi kad padne snijeg. Od ceste do moje kuće ima više od kilometar puta kojeg moram sam održavati...“
Vi ste se ovdje sami vratili?
„Vratili su mi se i sinovi, Ivica i Juro, tu su i kuće napravili, ali kad su trebali djecu slati u školu otišli su u Hrvatsku. Ovdje nema škole... Sad dolaze često, opet bi se vratili, ali nema tu ništa.“
Iskren je Tadija. Varljiva je ljepota bosanske Posavine. Nezamisliv je život za obitelj u selu u kojem osim Crkve i mirisa bagrema nema ništa.
Iskorištena zemlja
Željko, ovaj put u ulozi Predsjednika Mjesne zajednice, ističe da se broj stanovnika u posljednjih deset godina prepolovio. Jednostavno, povratnici su pomrli. Iako, naglašava da imaju i pozitivnih trendova:
„Ivana se vratila iz Austrije. Sadi koprivu za izvoz. Ne znam koliko je nju ovaj mraz zakačio, ali izgleda da joj dobro ide.“
Inače, Ivana je u kratkom vremenu postala medijska zvijezda. Vratila se u Bijelo Brdo i ima nasade koprive. Pored nje ima u selu još nekoliko voćnjaka, tako da unatoč padu broja stanovnika, površina iskorištene zemlje raste.
Bijelo Brdo ima još jednu medijsku senzaciju – nedavno je „cijeli Balkan“ čitao o tome kako Arapi kupuju zemlju posavskih Hrvata kako bi nešto...
Lakozapaljivi Srbi
Ta navodna zemlja koju su navodni Arapi kupili nalazi se upravo u Bijelom Brdu. Zemlja jeste bila hrvatska, ali su paniku proširili lokalni Srbi, koji se prema riječima mještana Hrvata „lako zapale“.
Priča jedan anonimni Bjelobrđanin, s prebivalištem u Slavonskom Brodu (gdje ih je većina):
„Kupili su muslimani tu zemlju od naših. I Srbi se uplašili. Zvali nas, pitali nas što prodajemo, molili da ne prodajemo njima. A ja ih umirujem, govorim da muslimani onako kupuju zemlju, da umire želju. Šta će njima zemlja, nit su je kad imali, nit znaju šta bi s nje...“
Drugi mještani me podsjećaju na još jedan period kada su Bošnjaci kupovali zemlju Hrvata u Bijelom Brdu. Kupili Bošnjaci, mahom iz Zenice nekakve parcele, htjeli nešto saditi.
„Krčili su zemlju, sadili koješta, ali teško je to išlo. Moraš stalno biti na zemlji, a oni dok dođu iz Zenice sve zaraste... nema od tog ništa. Onda su se opet Srbi digli, iako se njih to najmanje tiče, pa se napili i pucali po tom jednom čovjeku iz Zenice. Ovaj se prepao, više nikad nije došao“
I tako, došlo vrijeme da Srbi (puškom) „brane“ hrvatsku zemlju, kad Hrvati već „neće“.
Naravno, kad je tema o Srbima, red je pitati i oko ponašanja lokalnih vlasti, vezano za povratak ali i kasnije. Konsenzus je sljedeći:
„Nisu odmogli a nisu ni pomogli“.
Župnik Vlado Vrebac se ne slaže. Smatra da je lokalna vlast mogla učiniti mnogo više.
„Na primjer ovaj stub rasvjete. Nakrivio se, prijeti da će pasti. Tri puta idem u Derventu predati zahtjev da se to riješi, poginut će netko.... i ništa.“
Inače, župnik Vrebac opslužuje dvije župe koje zajedno imaju tridesetak vjernika. Za razliku od nekih biskupa, ne da reći da je vjernika malo. Toliko je koliko je.
Franjo Blažević
Vikendom je nešto više ljudi, kada dođu Bijelobrđani iz Slavonskog Broda i Zagreba. Jedan od njih, Franjo Blažević dolazi skoro svaki vikend iz Beča. Vodi udrugu „Posavljak“ i čini se kao najagilniji stanovnik Bijelog Brda.
Organizator je nekoliko manifestacija, kao i jedan od pokretača obnove spomenika hrvatskim braniteljima. Na činjenicu da je vandalski uništen 2008. godine nitko se ne osvrće. Veličanstven dan kada je spomenik za 62 branitelja, uglavnom lokalnih Hrvata, ali i nekolicine momaka iz Rijeke, otkriven uz nazočnost počasnog voda Oružanih snaga BiH.
Hrvatskog puka naravno.
Zlatko Kramarić
Otvorenju spomenika nazočio je i Zlatko Kramarić, konzul Republike Hrvatske u Banja Luci.
„Što reći o događaju danas... Iako su ljudi radosni što su se okupili i vidjeli nakon dugo vremena, čitav kontekst je tužan. Nekada je tu bilo 2000 ljudi, 62 poginula, što je jako visoka cijena obrane... A danas tu nema ni 40 ljudi. Tužno...“
Priča o Bijelom Brdu ustvari je priča o čitavoj Bosanskoj Posavini. Skoro sva hrvatska sela koja su ostala u Republici Srpskoj su ista. Porušena i pusta. Jedino što održava život je Crkva.
Nade u povratak više nema. Osim nekoliko onih (poput Željka ili Ivane) koji su investirali novac u poljoprivredu (ili voćarstvo) nitko nema nikakva očekivanja od budućnosti. Od Republike Srpske ne očekuju ništa, od Federacije također. Doživljavaju je (Ispravno) kao bošnjačku. Minimalna očekivanja imaju od Hrvatske. Recimo, sada očekuju da se smanje gužve na graničnim prijelazima.
Neki dan je za prijelaz preko granice trebalo tri sata. Mnogo za ljude koji su dali sve za Hrvatsku.
Ovako, Bijelo Brdo ostaje pusto, a povratak, makar i onaj privremeni, postaje sve teži.
Dnevnik.ba