Dok još nije zavladala era šunke od 29,99, ovim su krajevima u Uskrsno vrijeme vladali običaji. Neki od njih usprkos vremenu i svemu što je ono donijelo, uspjeli su se održati na životu, no bolji materijalni uvjeti i doza površnosti koju svatko od nas nosi u sebi, iz sadržaja su ih pretvorili u formu.
Između Božićnog i Uskrsnog vremena na području Općine Neum, barem prema svjedočenju dionika toga vremena, nije bilo osobitih događanja. Zato su ljudi onog vremena ova tri,četiri mjeseca koristili za vjenčanja. Ne samo da popune prazninu, nego kako bi se do korizme pojelo meso kojega je tada bilo najviše u kući.
Čista, Pačista, Gluva...
Korizma je kao i svugdje, i Neumu koji još prije pedesetak godina u tom smislu nije postojao, jer je Neum bio samo mali i zabačeni zaseok prema moru, za razliku od centara poput Graca, Hutova i Hrasna koji su postavljali standarde i bili prometna okosnica, bila vrijeme pokore i tišine. Nije bilo baš jednostavno izdržati ovo razdoblje, ponajprije težacima koji su na nemasnoj hrani radili o škrtoj hercegovačkoj zemlji po cijeli dan. Zato su živjeli za nedjelju kada su smjeli jesti meso, a kako doznajemo, neki su uživali u njemu i četvrtkom.
Nakon što se odbroje, sve nedjelje do Uskrsa, redom, Čista, Pačista, Bezimena, Sredoposna, Gluva i Cvjetnica, plodove Korizmenog trpljenja valjalo je iskorisititi za što kvalitetnije iščekivanje najvećeg kršćanskog blagdana.
Prekrasan je običaj koji se danas zagubio, no kako vidimo papa Franjo ga pomalo vraća iz zaborava, običaj pranja nogu kao podsjetnik na Kristovu poniznost pred apostolima na Posljednjoj večeri.
Pranje nogu na Veliki Četvrtak
Mnogo je župnika prošlo gradačkog župom u današnjoj neumskoj Općini, no jedan će svećenik ostati duboko urezan u identitet svakog čovjeka koji je poniknuo iz ovog kraja - Don Đuro Kulaš. U narodu koji nije bio osobito upoznat sa pravopisom i standardnim jezikom, poznatiji kao Dun Đure. Njegovo je župnikovanje u Gracu trajalo onoliko koliko trajaše Kristov ovozemaljski život, 33 godine, što simbolici koja se veže za ovog snažnog evanegelizatora karizmatične naravi daje još veći značaj. Don Đuro Kulaš uveo je mnogo toga za vrijeme svog boravka u ovoj neumskoj župi, no jedan od ponajljepših običaja kojega je oživio, bilo je pranje nogu na Veliki četvrtak.
Iz svakog sela ili zaseoka, pozvao bi Dumo po jednog domaćina, njih dvanaest i svakome bi, oživljujući Kristovu božansku malenost, skinuo cipele i čarape i oprao noge. Nakon obreda Sv.Mise, Dun Đure bi svoje Apostole poveo na večeru u župnu kuću kako bi se zaokružila simbolika Velikog Četvrtka.
Unatoč ozbiljnosti posljednjih dana pred Uskrs, i ovo je događanje nosilo sa sobom dogodovštine, pa se tako prepričava kako je jednom prilikom Dumo izuo jednog domaćina, a iz njegovih cipela ispalo je mnogo zemlje. Spačka ili žurba, ostaje zapisano u vremenu.
Od Velikog Četvrtka u podne do Velikog Petka do podne, u ovim je krajevima bio običaj da se ništa ne radi o zemlji, nije se čak smjelo, ni „presti ni plesti“. U određenim selima običaj se produljivao na cijeli dan Velikog petka, na čijem se crkvenom obredu, kao što se i danas radi, pjevala Muka. Znalo se između naroda, tko ima najgrlenije glasove koji će otpjevati Muku, i taj se običaj ponavljao sve dok osoba nije morala biti zamijenjena drugom.
Strogi post pa bojanje jaja
Na Veliki petak, dan strogog posta i nemrsa, domaćice su već imale nepisano pravilo što spremati. Bile su to različite vrste grahorica, sačivica (leća), bobica, slanutak, kukuruz, bob..., a zanimljivo je vjerovanje kako se taj dan mora popiti crno vino, jer koliko ga popiješ, toliko ćeš krvi dobiti, govorili su stari. Nimalo ugodno vjerovanje za obitelji alkoholičara.
Napokon, na Veliku subotu došao je red na jaja. Bojanje jaja predstavljalo je središnje događanje dječici koja su do tad postajala već pomalo sita strogosti Korizme. Danas kada imamo na raspolaganju sve palete boja, i kada nam jaja predstavljaju najjeftiniju i svakodnevnu namirnicu, pomalo se izgubila radost njihova Uskršnjeg ukrašavanja.
No, još prije pedesetak godina, ovaj je običaj slovio za jedan od najiščekivanijih u razigranom i kreativnom dječjem umu.
Kao i u svemu, i ovdje su postojala pravila prenošena sa koljena na koljeno budno pazeći da se ne prošire novitetom koji bi na taj sklad tradicije eventualno bacio sjenu.
Trava trnak (danas poznatija kao visoki alergen crkvina) davala je žućkastu boju, lučina (kora od luka) tamno crvenu, čađa, žutu boju... Zanimljivo je kako je blizina dalmatinskog primorja u određenim pograničnim mjestima današnje Općine Neum, s vremenom ipak prihvatila ulazak tradicije penganja jaja, odnosno ukrašavanja jaja pčelinjim voskom.
Ništa bez svekrve
Upečatljivi se običaji vežu za bojanje jaja. Osim onoga koji striktno nalaže da ti gubitnik u dvoboju kojemu razbiješ jaje, to jaje mora pokloniti što se držalo velikim postignućem u vremenu kada hrane nije bilo u izobilju, postojali su i drugi običaji. Stariji se prisjećaju kako je taj dan vrijedio i običaj da majka od mlade koja se te godine udala, nosi ukrašena jaja svojoj kćeri koja bi joj u društvu svekrve išla u susret. Kada bi se srele negdje na pola puta, mlada bi za jaja, majci dala uštipke i kavu koje je pripremila kao zahvalu. Sutri dan nakon Sv.Mise, mlada je dobivena jaja morala podijeliti svojim svatovima.
Obred Velike Subote započimao je sa paljenjem vatre ispred crkve u sumrak. Na nju je svećenik uz obrednu molitvu palio svijeću čiji bi plamen podijelio s vjernicima s kojima bi potom uzaleći u crkvu pjevao Svjetlo Kristovo.
Hrana koja se nosila na blagoslov u prošlosti, bila je naravno dosta skromnija nego li je to danas, no simbolika i važnost trenutka u kojemu dobiva blagoslov ono što će se, kako to lijepa hrvatska riječ kaže, blagovati, neusporediva je sa svim ukrašenim korpama i skupocjenom hranom koje danas nosimo.
U košice (korpe) vjernici su osim jaja, stavljali većinu hrane koju su u tom periodu imali u kući, meso, kruh, luk...a oni koji su imali bolesnika u kući, pogotovo dijete, ponijeli bi i komad njegove odjeće.
Blagoslovljena hrana blagovala se na Uskršnje jutro, a potom bi krenuo veseli maraton razbijanja jaja. Bitno je napomenuti običaj da onaj tko taj dan ide za stokom sa sobom smije nositi samo razbijena jaja. Ova namirnica kao simbol novog života uza se je vezala mnoge običaje i igre kao što je „kotura“, razbijanje jaja sa novčićima itd. Zanimljivo je kako su ove i druge igre uslijedile tek nakon Mise.
Također, taj dan bi zajedno užinale ženidbom sprijateljenje obitelji, hranu je donosila nova mlada, a tek sutri dan, jednako kao i po Božiću, sada već kao „tuđa“, nevjesta bi u pratnji svog muža mogla otići kod svoje stare obitelji gdje bi zet bio darovan jajima od svoje voljene punice.
Danas kada dolazak blagdana najavljuju akcije velikih prodajnih centara, tradicija ostaje u drugom planu, a time i radost njihova iščekivanja i življenja. Danas se, složiti ćete se, bez obzira gdje živjeli, izgubila uzvišenost i sadržajnost iako kao po traci obavljamo ustaljene običaje i izgovaramo riječi, molitve, pjesme i čestitke. Upravo zato na ovakve običaje, koliko god mali izgledali, uvijek treba podsjećati, jer ako njih izgubimo, nećemo ostati samo bez lijepih uspomena, nego i bez identiteta.