Iz tog smo razloga odlučili posegnuti za možda najdetaljnijim pisanim tragom koji, bazirajući se isključivo na različite arhivske spise, počev od državnog i gradskih arhiva u Dubrovniku, Zadru, Splitu... pa sve do onih župnih arhiva u manjim mjestima dubrovačkog primorja, argumentira kako BiH nikada nije imala, pa ni kao dio Osmanskog carstva, pravo izlaska na otvoreno more, što znači da sporni dio vrha poluotoka Kleka, Ponta Kleka, te otočići u Malostonskom zaljevu, Veliki i Mali školj, ovoj državi nikada nisu pripadali.
„Prijevara ili Zabluda?“ - Knjiga dubrovačkih autora koja razjašnjava sve
„Prijevara ili zabluda? Problem granice na području poluotoka Kleka“ , ilustrirana monografska knjiga u suautorstvu Stjepana Ćosića, Nike Kapetanića i Nenada Vekarića, nastala je iz nade da će se hrvatska Vlada i njezini ekspertni timovi probuditi iz magle, pomno proučiti priloženu dokumentaciju i tek onda donositi zrele političke odluke kako postupiti po ovom pitanju.
Podsjetimo, 1999. mješovito bosanskohercegovačko i hrvatsko povjerenstvo pripremilo je Ugovor o granici između ove dvije države koji se prije svega temeljio na geodetskoj ispravi, odnosno zapisniku, koju je 1974. izradio sarajevski geodet Radovan Vuletić, a prema kojemu i Ponta Kleka i dva Školja, pripadaju Bosni i Hercegovini, odnosno katastarskoj općini Neum. Hrvatska strana taj Ugovor nikada nije ratificirala. Zašto?
Zato što postoje neoborivi dokazi kako je spomenuti, sada već pokojni geodet kao voditelj postupka omeđivanja granica između Neuma i susjednih općina u kojemu su korektno sudjelovala mješovita bh i hrvatska povjerenstva, iz nekih, nama danas nepoznatih razloga, iskoristio trenutak te pri izradi Zapisnika falsificirao već poznate podatke, a one koje su nedostajali, jednostavno izmislio kako bi priča bila potpunija.
Krivotvorenje povijesti od strane bh geodeta
Spomenuta geodetska povjerenstva te 1974. nisu imale mandat za utvrđivanje granica jednostavno jer to nije u opisu njihova posla, a same su granice ionako već bile utvrđene i potvrđene na Zasjedanju AVNOJ-a 1945. Njihov jedini zadatak bilo je omeđiti ih, odnosno označiti. No, Vuletić je na temelju pregleda, samovoljno ili instruiran, povijest zna, u svom Zapisniku napravio više geodetskih „nepodopština“. Npr, izmislio je katastarsku općinu Pelješac zajedno sa zapisnikom sa njezinog zasjedanja, kojega osim Vuletića i još jednog predstavnika k.o.Neum, nitko od navodnih sudionika sa Pelješca nije potpisao. Također, ni Zapisnik o razgraničenju sa k.o. Slivno, nije potpisao niti jedan predstavnik hrvatske strane. Pa ipak, svijest o krivotvorenju, ovog, danas pokojnog geodeta, nije spriječila u laganom prisvajanju čestica Ponte Kleka SR BiH.
Autori o ovome u knjizi donose više dokaza. Osim Zapisnika, podastrtog u vidu Sporazuma kojega nitko sa hrvatske strane nikada nije potpisao, pa se samim time i ne može nazivati sporazuom, i svjedočenje, danas također pokojnog, stanovnika Kleka, Božidara Krmeka, kojega je Vuletić angažirao za pokazivanje i obilježavanje granice na poluotoku (Prijevara ili zabluda? Problem granice na području poluotoka Kleka, str.138). Krmek je posvjedočio, o čemu postoji i pisani trag, kako je spomenuti geodet, nakon prvotnog zadovoljstva pokazivanjem i ucrtavanjem granice na Ponti Kleka koja svoj pisani trag vuče još iz arhiva Dubrovačke Republike, tj. 1333.g., uskoro tražio da uklesani križ u kamenu kojim se razgraničenja obilježavaju, sada uništi jer, granica više ne postoji. Zašto je do te promjene došlo, pokojni Krmek nije znao reći.
Kako bilo, u Vuletićevom iscrtavanju granice na moru koja zalazi 270 metara od kopna prema pučini, kako je precizno naznačio u Zapisniku, što ni u kojemu slučaju, prema pisanju autora knjige nije bio njegov geodetski zadatak niti je stvar katastra, nemarom, brzinom ili čime već, previđeni su i iz nacrta ispušteni Mali i Veliki Školj. Podsjetnika radi, i jedan i drugi, gospodarski nebitni, ali strateški velebitni otočići, katastarski su uredno zavedeni u k.o.Duba Stonska u Općini Dubrovnik, i njihova teritorijalna pripadnost, za razliku od Ponte Kleka nikada kroz povijest nije sporena niti oduzimana od Dubrovačke Republike, a kasnije i Republike Hrvatske.
Naravno, nakon svega ne može se a ne postaviti pitanje zašto je jedan geodet iz Sarajeva, izmislio k.o.Pelješac, kako je samovoljno pravno bitne dokumente ostavio bez potpisa navodnih sudionika „Sporazuma“, zabilježivši ih jedino vlastitim rukopisom velikim tiskanim slovima? Zašto je prvo prihvatio pa onda tražio da se „stuče“ kamen sa ucrtanim razgraničenjem na poluotoku Kleku? Zašto je Hrvatskoj samo jednim potezom olovke i ravnala oduzeo 10 ha kopna i 10 kvadratnih kilometara mora? Domoljublje i samovolja kako u svojoj knjizi pretpostavljaju Kapetanić, Vekarić i Ćosić, ili instrukcije sa vrha? Istina će kad tad morati izaći na vidjelo.
Zašto je stav Neuma isključen u odlučivanju bh. Komisije?
Da stvar bude još zanimljivija, na temelju lažnog i izmišljenog Zapisnika, Veliki i Mali školj koje je Vuletić ispustio iz svog iscrtavanja, kasnije su ležerno upisani u k.o. Neum na imena novih posjednika iz neumske općine iako u neumskim zemljišnim knjigama nema ni Velikog ni Malog Školja ni njegovih vlasnika sve do 1974., jednako kao što čestice premjera nisu upisane ni u zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Čapljini ni dan danas. O svemu ovome svjedoče i Uvjerenja Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u Čapljini i Katastra Općine Neum iz 2012.
Inače, autori knjige u monografiji navode, osim ovjeren izjave već spomenutog Božidara Krmeka i izjave drugih Neumljana, mahom onih starijih, koji svi redom tvrde kako Ponta Kleka i oba Školja koje su Vuletić, odnosno BiH, vjerojatno najlakšom aneksijom u povijesti prisvojili Bosni i Hercegovini, oduvijek pripadali Republici Hrvatskoj. Znakovita je i izjava i Načelnika Općine Neum iz 1999.kada je rađen Ugovor o granici, Ivana Bendera koja se prenosi, a u kojoj Bender navodi kako su iz Općine Neum prema Sarajevu uputili oštar prosvjed zbog neslaganja sa razgraničenjem te isključivanjem iz rada komisije predstavnika Općine Neum, njega i geodetske stručnjakinje iz Neuma, Smilje Konjevod.
Je li neumska strana isključena iz bosanskohercegovačkog dijela Komisije jer je smetala većim državnim interesima?
Vrijeme će dati odgovore. Naposljetku, ukoliko se uskoro aktualizira problematika utvrđivanja državne granice između RH i BiH, odnosno razgraničenja na području Općine Neum, savjetujemo sudionicima, da dobro prouče knjigu „Prevara ili zabluda? Problem granice na području poluotoka Kleka“ ili, ako sumnjaju u njezinu vjerodostojnost, jednostavno uzmu vremena i zavire u dobro očuvane povijesne arhive koji svi redom govore u prilog činjenici kako Ponta Kleka, Veli i Mali Školj, čijim prisvajanjem BiH ima izlaz na otvoreno more, ovoj državi nikada do 1974.nisu pripadali. A tada su joj pripali, očitom manipulacijom i ludom smionošću jednog geodeta.
Badinterova komisija – granice u okviru AVNOJ-skih
Kako zaista ne bi došlo do hrvatsko-slovenskog scenarija pa ni sramoćenja pred međunarodnom zajednicom pokazivanjem i djetetu jasno krivotvorenog dokumenta iz 1974. navesti ćemo još jedan podatak iz ove velevrijedne knjige. Naime, nakon raspada Jugoslavije,morali su biti određeni i kriteriji za razgraničenje bivših jugoslavenskih republika. Ti su kriteriji određeni u Mišljenjima Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji od 11.siječnja 1992., na čelu sa Robertom Badinterom, poznatijim kao Badinterova Mišljenja. Prema tim Mišljenjima, granica između Hrvatske i BiH, utvrđuje se prema političko-teritorijalnom stanju na dan 25.lipnja 1991., a granica između ovih država tog datuma, identična je tzv.Avnojskim granicama prema kojima je izvršeno razgraničenje između BiH i RH kao dviju članica Jugoslavije. Avnojski raspored granica identičan je stanju zatečenom 1918.prilikom raspada Austro-Ugarske Monarhije, odnosno vremenom Berlinskog kongresa iz 1878. U svim navedenim fazama, navode autori, i Ponta Kleka i Veliki i Mali Školj, u sastavu su onog državno-pravnog poretka čiji je zakoniti i pravni sljedbenik RH.
Zašto i u čijem točno scenariju se dogodila 1974., postoje mnoge insuinacije, no konkretan odgovor trebalo bi dati skorašnje vrijeme kada će dvije države, vlastitim dogovorom ili pritiskom Međunarodne zajednice, morati riješiti razgraničenje.
I BiH i Hrvatska imaju velike uloge u postupku razgraničenja
Ne bi trebao biti ni po čemu težak posao, kada se uzme u obzir da za sve postoje neoborivi dokazi, ali i oni koji neosporno govore u prilog činjenici da se naša država BiH, u određenom dijelu povijesti malo poigrala, čisto da vidi dokle može ići. I dobro joj je krenulo. Više od 40 godina nakon, stvari nisu razjašnjene, iako potpuno jasne, o čemu svjedoči i hrvatsko neratificiranje Ugovora iz 1999. temeljenog na krivotvorenom razgraničenju iz ‘74.-e.
Za BiH je puno toga u igri, izlaz na otvoreno more, značio bi i otvorene aspiracije na sve one zakulisne igre o kojima se godinama potiho i više ili manje intezivno priča. Od pomorske luke u Neumu, do izgradnje željeznice koja bi se povezala s tom lukom. Moramo li uopće napominjati kako bi u tom slučaju Neum od turističke općine postao zagađena industrijska zona, a Hrvatska bi slobodno mogla prekrižiti Malostonski zaljev kao zaštićeni rezervat u moru.
Hrvatskoj također, usprkos velikoj morskoj površini koju već ima, također ne bi trebalo biti svejedno. Gubitak teritorija nikada nije strateški nebitan, pogotovo u vremenu kada se nad BiH lome interesi Turske i ostalih velikih sila.
Povijest koja je iza nas i koju krojimo danas nije igra kojoj se može pristupiti sa stavom „Ako prođe, prođe“ kojom je riskirala bh strana prilikom hrvatske neratifikacije Ugovora o razgraničenju iz 1999. i skoro uspjela.
Zato se iskreno nadamo kako će i ovaj tekst biti poticaj dubljem promišljanju nad tematikom razgraničenja, i napokon, njegovom korektnom rješavanju. I jedna i druga država to duguju sebi ali i naraštajima koji ostaju, onima koji bi trebali graditi neka bolja vremena.
Dnevnik.ba