Posljednji roman „Bezdan“ Josipa Mlakića dokaz je, kažu kritičari, kako je Mlakić jedan od najboljih hrvatskih književnika.
Njegov jedanaesti roman „Bezdan“ u izdanju zaprešićke Frakture podijeljen je u tri cijeline od kojih u prvom donosi mučnu priču o paru starih ljudi koji se po završetku Domovinskog rata vraćaju u razorenu selo i nastoje početi novi život. Mlakić nas u drugom dijelu romana upoznaje o starom bračnom paru gimnazijskih profesora – njihove sociološke, intelektualne ali i klasne razlike uz Alzheimerovu bolest od koje obolijeva profesorica.
Ta se, dva, bolesna i nemoćna para, susreću i u Domu za umirovljenike gdje njihova tragedija postaje još izraženija.
Na samom kraju romana - zbirka poezije nazvana „Bezdan“, zbirka koju je trebao objaviti stari srednjoškolski profesor, a u kojoj su sadržane sve temeljne ideje i poruke cijelog romana.
Mučna priča prošarana bolešću i starošću
Književnik i profesor na Filozofskom fakultetu u Splitu, Nebojša Lujanović za Dnevnik.ba ističe kako dojam fizički opipljive mučnine može stvoriti samo vrhunski književnik kakav je Mlakić.
„Novi roman Bezdan zatvara se u mučnu, intimnu, priču prošaranu bolešću i starošću. Mučnina koju je opisao u prvom dijelu knjige pod nazivom Imena višnje, možda su najbolje stranice koje je Mlakić ispisao do sada, mučnina je gotovo fizički opipljiva. Taj dojam može postići samo vrhunska književost“, rekao je Lujanović.
Književna kritičarka portala Dnevnik.ba Magdalena Blažević ističe kako je posljedni roman „Bezdan“ vrlo nježna zbirka poezije.
„U tri međusobno povezana poglavlja Mlakić se dotakao pitanja bolesti, starosti, ljubavi i bračnih odnosa u u istovremeno hiperrealistično i nadrealistično opisanom prostoru. Pjesničkim nam slikama autor otkriva postoje li vrijeme, čovjek i uspomene kad ih zaboravite“, navodi Blažević.
Davor Mandić za riječki Novi list ističe kako ga kod Mlakića oduševljeva što koliko god mijenja teme i žanrove, uvijek to radi sjajno i vrlo dojmoljivo.
Sličnog je mišljenja i Lujanović koji navodi kako je Mlakić jedan od rijetkih književnika takve tematske širine.
„Nije samo stvar u ogromnom opusu, ima pisaca koji su formirali svoj poetički obrazac i u jednoj točki postaje svjedno jesu napisali deset ili dvanaest knjiga. Mlakić je jedan od rijetkih koji posjeduje takvu tematsku širinu da nema opasnosti da mu se takvo što može dogoditi. Ratni romani, socijalna tematika, pogiravanje s distopijom, pa i krimi roman…“, rekao je Lujanović.
Bezdan - najnježnije Mlakićevo djelo
O Mlakićevoj tematskoj širini i dojmljivim putovanjima kroz žanrove i izraze najbolje govori zadnje poglavlje Bezdana – zbirka poezije, koja ovaj roman čini najnježnijim Mlakićevim književnim djelom.
Kako je to navela Magdalena Blažević, otkriva nam pjesničkim slikama postoji li vrijeme, čovjek i uspomene kada ih zaboravite. Na koncu „Bezdana“ – umjetnosti i poezija kao međuprostor za skladištenje izbrisanih života.
U romanu čiji likovi kreću prema bezdanu, a priče o bolesti, starosti, nemoći i smrti izazivaju mučninu, čini se da su jedino lijepo što Mlakićevi junaci imaju – sjećanja - sve dok ih stara gimnazijska profesorica ne krene gubiti.
Međutim, kako to nakladnička kuća Fraktura navodi, Mlakić je isuviše dobar pisac da bi ih ostavio bez svjetla.
I upravo to svjetlo dokazuje kako priča o smrti postaje knjigom o ljubavi a priča o bolesti pretvori se u onu o sućuti i razumijevanju.
Dnevnik.ba