To je bila golema podjela prepuna nasilja. Oko milijun ljudi je izgubilo živote, još milijun je izgubilo svoje korijene i bilo je protjerano. Indijski potkontinent, nekoć domovina ljudi najrazličitijih vjera, postao je žrtva podjele i komadanja. Na njegovom sjeveru nastala je država na temelju vjere, ali i nepovjerenja i otuđenja. Ta država se zove Pakistan.
Te muke pri porodu, kaos, tjelesna i emocionalna patnja nikad nisu prestale u toj bivšoj britanskoj koloniji. Kada sad i Indija i Pakistan slave 70. obljetnicu svoje neovisnosti od britanske kolonijalne sile, to čine u duhu podjele i razdvajanja. A ona je podjednako snažna kao i one ponoći između 14. i 15. kolovoza 1947.
(Ovo je bila službena svečanost vraćanja Indiji njezine neovisnosti od britanskog imperija. Ali stvarnost je već bila sličnija naslovnoj fotografiji: prepuna očaja izbjeglica, nasilja, smrti i razaranja.)
Klica sukoba
Već u prvim mjesecima nakon razdvajanja je niknula klica sukoba između Indije i Pakistana koja je uzrokovala još mnogo patnji i žrtava sve do današnjih dana. Dvije mlade države su se upustile u sukob oko regije Kašmira koja je, usprkos većinskom muslimanskom stanovništvu, odlučila ostati u Indiji. Osnivač Pakistana, Muhamad Ali Džina je poslao odrede plemenskih boraca koji su trebali "osloboditi" Kašmir od vladavine tamošnjeg maharadže hinduističke vjere. Indija je uzvratila slanjem svoje vojske koja je osvojila većinu pokrajine, a ostatak Kašmira je preuzeo Pakistan.
Ove dvije zemlje su tri puta ratovale zbog Kašmira i taj sukob je još uvijek najveća prepreka boljih odnosa između te dvije države. A kad se Pakistan u tom ratu udružio i s islamističkim separatistima, ovaj sukob se od sekularnog i etničkog pretvorio u borbu između različitih vjera.
(Pakistan se brzo okrenuo islamu kao "oružju" protiv neprijatelja i pogotovo prema Indiji.)
I Afganistan je posljedica
Još 1948. su se ove dvije zemlje počele natjecati u utjecaju na Afganistan, regiju koja nikad nije dospjela pod vladavinu Britanaca. Pakistan se bojao vlade u Afganistanu koja bi bila previše naklonjena Indiji, što bi Pakistan dovelo u okruženje i bilo prijetnja njegovom postojanju.
Osim toga su mnogi Paštuni bili nezadovoljni vladavinom pakistanskog vođe Alija Džine i težili su ujedinjenju s Afganistanom gdje su Paštuni također bili u većini. To je bio početak sukoba u Afganistanu koji traje i danas i koji je novu dimenziju dobio 1979. kada je Sovjetski Savez okupirao tu zemlju. A kada je Indija pokazala razumijevanje za politiku Moskve, onda je Pakistan Sjedinjenim Američkim Državama ponudio punu suradnju u potpori afganistanskim pobunjenicima. Sve je to dovelo do građanskog, plemenskog i etničkog rata u Afganistanu koji ni do danas nije okončan.
Vanjskopolitičke odluke Pakistana i Indije su utjecale i na njihovu unutrašnju politiku. To međusobno nepovjerenje se duboko ukorijenilo i u službenu propagandu, u njihove povijesne knjige, njihove službe sigurnosti i što je najvažnije, u psihu Pakistanaca i Indijaca.
(Mnogo toga i u Afganistanu postaje jasnije tek ako se znaju stari sukobi Indije i Pakistana. A onda su očite i veze pakistanske tajne službe s talibanima.)
Nova podjela
1947. su zapravo nastala dva Pakistana: Zapadni i Istočni, ali u istočnom području su nakon nekog vremena Bengalci tražili više samostalnosti i prava. Prva reakcija Zapadnog Pakistana je bila da ih optuži kako su "indijski agenti". Nije bez ironije da je upravo u tom Istočnom Pakistanu – današnjem Bangladešu i osnovana takozvana Sveindijska liga Muslimana (All-India Muslim League) koja je u kolonijalnom dobu tražila vlastitu državu za indijske muslimane.
Ali težnju Alija Džine za više političkih prava za manjine u Indiji su njegovi nasljednici brzo izdali kada je bilo riječ o manjinama u vlastitoj državi. Vladari Pakistana odbili su sve zahtjeve Bengalaca i umjesto toga su se okrenuli brutalnom nasilju – čija je posljedica bila osnivanje pokreta za neovisnost i na koncu stvaranje države Bangladeš 1971.
To je bila već druga podjela u samo 24 godine, ali je i ova odnijela živote milijuna Bengalaca. Na tisuće bengalskih žena je bilo silovano, intelektualce se odvodilo i mučilo, spaljena su čitava sela. Islamabad se nikad nije ispričao za pokolj koji je Pakistan izveo 1971. nego i dalje ustraje u svom tumačenju kako je Indija kriva i kako je ona željela razoriti jedinstvo Pakistana.
(Jedva četvrt stoljeća nakon podjele, opet je bilo bezbroj žrtava i patnji na putu Istočnog Pakistana u neovisnu državu Bangladeš.)
Vladavina elite
Većina međusobnih problema koje i danas imaju Indija i Pakistan potječu iz te podjele 1947. To je već postalo i čvrsta osnova znanstvenih istraživanja postkolonijalnog razdoblja i taj primjer se može vidjeti i u sukobima koji su izbili i u drugim dijelovima svijeta, na primjer Bliskom istoku, Latinskoj Americi ili Africi.
U Indiji se još uvijek raspravlja o podjeli i njezinim posljedicama. S druge strane, u Pakistanu vlada potpuna šutnja, makar bi baš tamo bilo mnogo potrebnije raspravljati o podjeli kako bi se definirale specifične osobine političkog i gospodarskog vođenja Pakistana.
Britanska kolonijalna sila je u predaji Pakistana imala samo jednog sugovornika i to je bila tamošnja elita i veleposjednici. Oni su preuzeli zemlju 1947. i njihova vlast traje i danas. Nadziru resurse novostvorene države i preuzeli su političku vlast. Ostao je i progon vjerskih manjina jer u ideologiji o "dvije nacije", u muslimanskom Pakistanu nema mjesta za druge.
Što se tu ima slaviti?
Davna podjela Indijskog potkontinenta objašnjava mnogo i o islamističkom ekstremizmu koji se osjeća u Pakistanu. Isto tako pomaže shvatiti zašto ta zemlja islam zloupotrebljava kao instrument i prema drugim zemljama i kao osnovu svoje službe sigurnosti. A danas kad se i od indijskog premijera Narende Modija može čuti želja da se oživi Hindutva i navodna "premoć" hinduističkog vjerovanja je još važnije sjetiti se zbivanja 1947.
Indija i Pakistan slave 70. obljetnicu podjele s punom nacionalističkom strašću. Ali za stanovnike tih zemalja nema se što slaviti. Obje zemlje posjeduju atomsko oružje i najmoderniju vojnu opremu. Istovremeno većina Pakistanaca i Indijaca nemaju pristup najtemeljitijim životnim potrebama. Nimalo se ne osvrćući na to, obje države nastavljaju sa svojim bojnim pokličima i nastavljaju šopati svoje podanike krivotvorenom poviješću podjele. To su priče o izmišljenoj slavi i praznim gestama navodne nadmoćnosti.
14. kolovoz 2017. nije 70. obljetnica neovisnosti Pakistana, nego 70. rođendan međusobnog neprijateljstva. Podjela se ne može učiniti kao da se nikada nije dogodila, ali se mogu barem srušiti bedemi mržnje među te dvije nacije.
Dnevnik.ba