Zašto izjava člana Predsjedništva Željka Komšića, kojom  sebe proglašava ludim,  golica analitički nerv?  Komšić je, nakon sjednice  Predsjedništva SDP-a, na kojoj se raspravljalo o aktualnoj situaciji i ustavnim promjenama, u televizijske kamere izdiktirao  kako se usprotivio sporazumu SDP-a i HDZ-a u kojem se ne spominje odrednica  „bosanci“ i „hercegovci“, a  za koje se on zauzima da ih se uvrsti u sustav.

Piše: Pejo Gašparević, Dnevnik.ba

„Kad vam tri čovjeka kažu da ste lud, onda budite ludi. Ja sam ovaj put izabrao da budem lud“, rekao je Komšić.  Samoproglašavanje ludim Komšić je pojačao rečenicom:“Većina mi je rekla da sam lud, ali ja ću i dalje ostati lud“.

Ovakav Komšićev istup je fenomenološki zanimljiv.  Neočekivano saznajemo  da Komšića, koji je izabran  u Predsjedništvo BiH iz reda hrvatskog naroda ali većinom bošnjačkim glasovima i o kojem je u Sarajevu  dizajnirana slika kao miljeniku SDP-a,  sada „većina“ u njegovoj stranci  smatra ludim, te da mu je to i rečeno.  

Upadljiva je upornost s kojom Komšić stavlja do znanja kako izabrao da „bude lud“ te da će „i dalje ostati lud“.  Znakovito je da u situaciji kada se u BiH gladuje za  uravnoteženošću, mudrošću,  pribranošću,  finoćom i međusobnim uvažavanjem,  Komšić izvješćuje javnost kako želi „i dalje ostati lud“. To govori da autori takvih izjava nisu potkovani brigom za opće dobro, nego ih pokreće njihova neobuzdanost.

Komšićeve  riječi kako „i dalje želi ostati lud“, signaliziraju da je on sebe vjerojatno i ranije smatrao takvim, a sada javno obznanjuje kako  namjerava to (lud) „i dalje ostati“.   Motreći sa stajališta ljudskih prava, Komšić ima pravo na vlastito opredjeljenje „i dalje ostati lud“, ali u tom slučaju onda za njega ne bi trebalo više biti mjesta u najvišem državnom tijelu – Predsjedništvu BiH.   Ukoliko  on  ima namjeru  „i dalje ostati lud“, onda se takvim planom ugrožava integritet Predsjedništva BiH u potkopava ustavnu ulogu tog najvišeg državnog tijela, jer nigdje nije regulirano (odobreno)  da se u Predsjedništvo BiH biraju „ludi“.

No, vratimo se nakratko na Komšićeve pokušaje instaliranja „bosanaca“ i „hercegovaca“ kao nacije. „Bosanci“ i „hercegovci“ su zemljopisne i zavičajne odrednice i kao takve imaju svoje upotrijebne i emotivne vrijednosti koje se opiru osporavanju.

Međutim, Komšićevo nastojanje da  „bosancima“ i „hercegovcima“  udahne svojstvo  nove nacije, preciznije rečeno nadnacije,  prepuno je opasnosti, jer se na taj način ruši povijesna arhitektura Bosne i Hercegovine kao zemlje s „tri i“ – i Bošnjaka (Muslimana), i Srba i Hrvata.  Niti jednim dokumentom Bosna i Hercegovina nije definirana kao zemlja „bosanaca“ i „hercegovaca“. Uvođenje nadnacije „bosanaca“ i „hercegovaca“ predstavljalo bi udar na temelje na kojima počiva ideja Bosne i Hercegovine. Time bi se pogodovalo „najbrojnijima“ u BiH da  se težnja za dominacijom distribuira kroz „bosance“ i „hercegovce“. To znači da bi  Komšićevi „bosanci“ i „hercegovci“ bili alatka u rukama onih kojima nije stalo do nacionalne i građanske ravnopravnosti u BiH. 

Takav film, u kojem se pod etiketom tobožnje multietničnost gaze prava konstitutivnog naroda (Hrvata),  već je odgledan u propadajućoj  platformaškoj vlasti.  Znakovito je kako dio javnih djelatnika, koji sebe predstavljaju kao kriterij u zaštiti Bosne i Hercegovine, a Komšić je jedan od njih,  istodobno svojom nesmotrenošću i nepromišljenoću pridonose rušenju njezinih idejnih temelja. 

Šaljivije govoreći, kad Komšić za sebe kaže da je „lud“ i da će to „i dalje“ ostati, onda  mnogi mogu povjerovati da je možda i  u pravu iznoseći takvu ocjenu vlastitog profila. Makar želio eventualno biti figurativan, Komšić je takvim izjavama potvrdio da ne posjeduje senzibilitet ozbiljna političara, nego da ga krasi prožetost intelektualnom površnošću i  odsustvo solidnijih kapaciteta. Komšićev govor je ispod razine standarda koje bi trebao prakticirati član najvišeg državnog tijela.

„Ludost“, kojom se diči Komšić, kao fenomen predstavlja  izazov mudracima, književnicima, filozofima,  pjesnicima, te ovom prigodom nudimo malu inventuru tih razmatranja.

Anton Pavlovič Čehov kaže: „Drugi dio života kod pametnog čovjeka sastoji se u oslobađanju od ludosti i predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekao tijekom prvog dijela života“.

Srbijanski glazbeni hitmejker Miroslav Ilić u jednoj od svojih pjesama kliče:“Lud sam bio, mlad/još luđi sam sad“. A slavni Gothe razmišlja ovako:“Luđaci su najštetniji lopovi! Ukradu vam raspoloženje i vrijeme“. Ovaj uradak privodim  kraju  zaključkom -pametnu dosta!