Predsjednik Skupštine Srbije Nebojša Stefanović je prije nekoliko dana Republiku Srpsku “proglasio” državom i razbjesnio sarajevske političke elite kolje su mu uzvratile srceparajućim pismom koje nikoga u Beogradu nije posebno uznemirilo.

U tu “razmjenu vatre”, piše Dnevni list, ubacio se suveren RS-a Milorad Dodik podebljavajućom tvrdnjom kako je i za njega RS država koja svojom voljom ne želi biti dio europske obitelji, a osobito ne NATO saveza. Nedavno je jedna poruka lidera PDP-a Mladena Ivanića plasirana na tom fonu različitih koncepata i pogleda RS-a i FBiH na euroatlantsku budućnost BiH: Ivanić je, naime, predvidio mogućnost “ciprizacije” BiH, odnosno varijante da jedan dio BiH, dakle Federacija, bude pripojena EU-u i NATO savezu, a da RS ostane izvan tih neželjenih granica i standarda.

Velike ovlasti

To je vrlo ozbiljna teza koja se u praksi podudara s nizom pragmatičnih i koordiniranih protueuropskih i protunatovskih poteza koji se u zadnje vrijeme vuku iz Banje Luke od sabotiranja ustavnih promjena i raspodjele državne i vojne imovine.

Na opservacije i akrobacije elita iz RS-a reagirao je tek jedan europski parlamentarac Hannes Swoboda locirajući ih u političke maštarije i fantazije. Ne sporeći autoritet Swobode i jasni stav Bruxellesa da u EU može samo cjelovita država, u praksi stvari doista izgledaju posve drukčije.

Zašto kriti i praviti se slijep kod očiglednih činjenica. Nitko ne može, naime, osporiti činjenice da je Federacija za ulazak države BiH u EU i NATO savez, a da je raspoloženje ogromnoga broja građana RS-a protueuropsko, a usuđujemo se kazati plebiscitarno protiv NATO saveza, najjače svjetske sile koja je prije 13 godina bombama zasula “braću Srbe” preko Drine.

Jednako tako apsolutno je pravno neupitno kako je Daytonski sporazum entitetima u BiH dao snažne obrise državnosti. Imaju svoje predsjednike, premijere, ministre, policiju, imali su vojsku. Što su to onda nego, makar i minijature, državice? Potpuno je u pravu zastupnica Aleksandra Pandurević kada uspoređuje ustavne nadležnosti RS-a i FBiH s, primjerice, američkim saveznim državama.

Niti jedna od njih nema elemente državnosti kao naši entiteti. U “domaćem” slučaju svađa i površnih pravnih tumačenja zabunu unose jednostrane optužbe kad se svjesno izolira RS od Federacije. Ako se već truje scena i glorificiraju entiteti kao državice, onda bi uvijek bilo daleko mudrije u paketu vrjednovati oba entiteta.

Na taj bi se način izbili aduti sarajevskim političkim elitama jer oni tu “fildžan državicu” imaju u svom dvorištu, imaju punih 17 godina još od potpisivanja Daytonskoga ugovora. Od tada BiH, nažalost, razara maligni “ciparski sindrom” .

Rješenja iz Moskve

Koliko god to nekima bilo bolno i neprihvatljivo, zemlja je podijeljena na dva dijela i rigidnije nego je to urađeno na fatalnome i prelijepome otoku u Sredozemlju. Iako međunarodno priznata država Cipar nije dio europske obitelji i NATO zajednice, tako egzistira desetljećima.

Ako se provedu u praksi poruke zastupnika Hannesa Swobode da u EU može samo cjelovita država, onda ima itekako razloga za strahove da bi političke elite iz Banje Luke mogle povući ručnu i provesti pakleni projekt izoliranja BiH od naprednoga svijeta i okrenuti svoju državicu prema Vladivostoku, a ne prema Bruxellesu i Washingtonu. To bi za FBiH bila najveća kazna.

Bojimo se da ta strategija nije već u fazi ozbiljnoga razrađivanja. Predsjednik RS-a Milorad Dodik je prije nekoliko dana nakon sastanka s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem indikativno poručio da Srbi u regiji moraju kreirati i provoditi zajedničku regionalnu politiku.

Javna je tajna da tom vanjskom politikom odavno ravna Moskva, primjer je Radmanovićevo protivljenje rezoluciji o Siriji, i to je ono što nas ne može činiti nespokojnim i eurooptimistima. Možda je i previše skepticizma u cijeloj priči, ali snažna protueuropska retorika iz RS-a iritira i tjera na oprez i realno sagledavanje stanja. Daytonski sporazum daje prostora da se “ciparski sindrom” u BiH održi i nametne kao životna zbilja.

Druga je stvar imaju li možda političke elite iz RS-a pogrešnu strategiju i viziju. Ali, nitko im ne može zabraniti da svoju budućnost ne grade u europskoj obitelji makar bilo i suludo da im bliže bude Sibir nego Stara dama, kojoj objektivno u korijenima pripadaju. (Dnevnik.ba)