John McGarry i Brendan O’Leary najpoznatiji su predstavnici drugog vala teoretičara konsocijacijske demokracije. Bili su sudbinski predodređeni da se bave političkim uređenjem duboko podijeljenih društava u kojima se različite vjerske i etničke zajednice razilaze u gledanjima na identitet zemalja u kojima žive. McGarry je rođen u Belfastu pa je od djetinjstva svjedočio nasilnim sukobima irskih katolika i engleskih protestanata. O’Leary je rođen u Corcu, u Republici Irskoj, ali je dio života proveo u Sjevernoj Irskoj. I kada su napustili zavičaj, ostali su zaokupljeni problemima politike podijeljenih društava. Pomalo su se bavili i BiH.
Piše: prof. dr. sc. Mirjana Kasapović, Globus
O’Leary je radio na London School of Economics and Political Science kada je, kao i ostali nastavnici te ugledne akademske institucije, dobio u ožujku 1992. “Addres by Bosnian foreign minister at the London School of Economics” gdje je Haris Silajdžić, kako bilježi O’Leary u zborniku radova “The Politics of Ethnic Conflict Regulation”, objasnio zašto “bosanska vlada” odbija kantonizaciju zemlje kakvu je predložila Europska zajednica. Kantonizacija, napisao je, omogućuje paravojnim organizacijama da preuzmu kontrolu nad dijelovima državnog teritorija i proglase ih “oslobođenim zonama”. Silajdžić je bio dobar demagog pa je londonskim profesorima prešutio da su vojske, paravojske i paramilicije već gospodarile “svojim” dijelovima zemlje i bez formalne kantonizacije.
Europska zajednica predložila je tada mirovni plan za BiH koji su izradili britanski i portugalski diplomati Peter Carrington i Josè Cutiliero. “Lisabonski sporazum” predlagao je da se dezintegrirana BiH rekonstruira kao unija triju etničkih kantona. Muslimanski i srpski kantoni obuhvaćali bi po 44 posto, a hrvatski 12 posto teritorija. Muslimani i Srbi htjeli su više teritorija, Srbi nisu željeli nikakvu bosanskohercegovačku državu, a Muslimani uniju. I Hrvati su željeli više zemlje, ali su prihvatili uniju. Plan je, dakako, propao. To se isplatilo samo Srbima jer im je Daytonski sporazum dao 49 posto teritorija i republiku u kojoj danas živi 95 posto Srba u BiH. Muslimani i Hrvati zajedno su dobili manje zemlje no što im je davao “Lisabonski sporazum”. I svi kasniji međunarodni mirovni planovi za BiH bili su povoljniji za njih od Daytonskoga, koji nije samo institucionalizirao Silajdžiću omraženu kantonizaciju nego i asimetričnu federaciju. No, rekli bi hrvatski političari, dogodilo se to što se dogodilo.
Bošnjačka strana ipak je nešto postigla jer bošnjačko-hrvatska Federacija nije nominalno sastavljena od dvaju ili više etničkih kantona, kako je ona i željela. Gdje god je bilo moguće, kantoni su nazvani prema slivovima rijeka: Unsko-sanski, Posavski, Hercegovačko-neretvanski, Bosansko-podrinjski. Zanimljivo, slični su vodeni entiteti bili uspostavljeni u Kraljevini Jugoslaviji: Dravska, Savska, Vrbaska, Drinska, Zetska, Dunavska, Moravska, Vardarska i Primorska banovina. Kako Federacija nema toliko rijeka koliko ih je imala Jugoslavija, ostali su kantoni nazvani prema gradovima i regijama: Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Srednjobosanski, Sarajevski, Zapadnohercegovački. Ako je suditi prema iskustvu Kraljevine Jugoslavije, normativno-administrativno prikrivanje društvene stvarnosti neće uroditi dobrim plodom. Inače, izum riječne kantonizacije prisvaja Ivo Komšić, koji u svojoj knjizi “Preživljena zemlja” tvrdi da je upravo on došao na spasonosnu zamisao da se kantoni ne oblikuju prema etničkim crtama podjele nego da slivovi rijeka postanu središta oko kojih će se formirati kantoni. Mudro, nema što.
Prošlo je više od dvadeset godina, a u BiH nema političkog mira. Nema konsenzusa triju konstitutivnih zajednica, odnosno njihovih političkih predstavnika o tome bi li država trebala opstati i kako bi trebala biti uređena. Upravo zato nije funkcionalan konsocijacijski model koji predviđa podjelu vlasti među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima na državnoj te među Bošnjacima i Hrvatima na federalnoj razini. McGarry i O’Leary tvrde da konsocijacija može biti djelotvorna u rješavanju etničkih sukoba i reintegraciji države:
- (a) ako nijedna suparnička etnička zajednica ne nastoji asimilirati druge i uspostaviti svoju nacionalnu državu ili prisiljavati druge da prihvate neki novi artificijelni ili transcendentni nacionalni identitet koji ona razvija;
- (b) ako se novi naraštaj političkih vođa snažno angažira u rješavanju sukoba i održavanju konsocijacijskog sustava kao opreke obnovi etničkih sukoba i podjeli zemlje;
- (c) ako su političke vođe svih zajednica dostatno politički samostalni da mogu sklapati produktivne kompromise.
U BiH nije ispunjen nijedan od tih uvjeta pa se stalno obnavljaju stari i stvaraju novi razdori. Potrese izazivaju i rezultati službenog popisa stanovništva iz 2013. koji je potvrdio da je BiH postala većinska bošnjačka i muslimanska zemlja, da su Hrvati nestali iz Republike Srpske te da su u Federaciji postali uvjerljiva manjina. Kako je Republika Srpska Hrvatima praktično postala “stran” entitet gdje živi oko dva posto njihovih sunarodnjaka, ključno je pitanje što će se događati s Federacijom BiH.
Federaciji pak prijeti ciprizacija. Strukturni i politički odnosi u njoj nalik su na stanje na Cipru prije građanskog rata i podjele zemlje. Kao i Cipar, Federaciju čine dvije vjerski i etnički duboko podijeljene zajednice: na Cipru su to bili kršćanski Grci i muslimanski Turci, a u Federaciji muslimanski Bošnjaci i kršćanski Hrvati. Kao i na Cipru, i u Federaciji postoji golema razlika u brojnosti dviju konstitutivnih zajednica: Grci su činili oko 78 posto, a Turci oko 18 posto stanovnika, dok u Federaciji Bošnjaci čine više od 70 posto, a Hrvati oko 22 posto žitelja.
U oba primjera dvije su zajednice oprečno gledale na prošlost, sadašnjost i budućnost zemlje. Ciparski Grci smatrali su Cipar dijelom drevne helenske civilizacije na koji su Turci došli s osmanskom vojskom te su zahtijevali “enosis”, ujedinjenje s “majkom Grčkom”. Turci su tvrdili da Cipar nikad nije bio dio Grčke, a ako ga treba nekome vratiti, onda je to Turska kao sljednica Osmanskog Carstva. Kako to ne bi dopustila nadmoćna grčka većina, optirali su za “taksim”, podjelu otoka, i pripajanje dvaju dijelova matičnim domovinama. Hrvati smatraju da su Bošnjaci nastali islamizacijom kršćanskog stanovništva za vrijeme opresivne osmanske vladavine BiH, koja je dotad bila dio kršćanskog svijeta. Kako ne bi izašli iz zapadnokršćanskoga civilizacijskog kruga i postali dio islamskog svijeta, poduzimali su razne korake, uključujući plebiscite o trećem entitetu i ne isključujući secesiju i ujedinjenje s Hrvatskom. Bošnjaci se pak okreću Turskoj, koja službeno prihvaća političko pokroviteljstvo nad Bošnjacima, a na BiH gleda kao na postosmansku zemlju.
U obje zemlje proširen je sindrom dvostruke manjine. Ciparski Turci osjećali su se manjinom u odnosu prema ciparskim Grcima, a ciparski Grci osjećali su se ugroženom manjinom u odnosu prema združenim ciparskim Turcima i Turskoj nadomak obali sjevernog Cipra. Hrvati se osjećaju manjinom u odnosu prema Bošnjacima u Federaciji, a Bošnjaci u odnosu prema združenim bosanskohercegovačkim Hrvatima i Hrvatskom na zapadnim, južnim i sjevernim granicama BiH.
U obje su zemlje političko uređenje nametnule strane sile. Premda bi većinske zajednice mogle samostalno vladati u sklopu liberalnog modela većinske demokracije, strane sile nisu dopustile da se on uspostavi zato što bi gurnuo brojčano jake i identitetno svjesne manjine u status trajnih strukturnih opozicija režimu koje se lako pretvaraju u neprijatelje države. Stoga su dizajnirale ustave koji se temelje na podjeli vlasti među većinskom i manjinskom zajednicom, koji su trebali očuvati te države, a pogotovo zaštititi geopolitičke interese velikih sila. Velika Britanija nametnula je 1959. Cipru Sporazum iz Züricha na kojemu je zasnovan Ustav 1960., a SAD je nametnuo Vašingtonski sporazum 1994. kojim je uspostavljena Federacija BiH kao “predržava” kojoj je 1995. u Daytonu dodana Republika Srpska.
U obje je zemlje uspostavljen konsocijacijski model političkog uređenja u kojemu je statistika postala politika. Kako promjena statističkih podataka o etničkom sastavu zemlje može bitno promijeniti političke odnose u njoj, popisi stanovništva postaju supstancijalno političko pitanje. Stoga je u čl. 62. ciparskog Ustava bilo zapisano da su etnički udjeli u parlamentu utvrđeni “neovisno o statističkim podacima”. Općenito, u odnosu prema ciparskoj ortodoksnoj konsocijaciji, bosanskohercegovački model doima se liberalnim. Ciparski Ustav propisao je da predsjednik države mora biti Grk, a potpredsjednik Turčin, da u parlamentu, vladi i javnim službama mora biti 70 posto Grka i 30 posto Turaka, da u vojsci mora biti 60 posto Grka i 40 posto Turaka. Grčkog predsjednika države i grčke zastupnike birali su samo grčki birači, a turskog potpredsjednika i turske zastupnike samo turski birači. Grčkog predsjednika parlamenta birali su samo grčki, a turskog potpredsjednika samo turski zastupnici. Postojali su odvojeni grčki i turski Komunalni domovi koji su praktično djelovali kao drugi domovi državnog parlamenta. Ništa od toga nema u Federaciji. Štoviše, u njoj su dva puta hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabrali Bošnjaci koji, uz to, delegiraju fiktivne Hrvate na mjesta u kantonalnim skupštinama, diplomaciji i drugdje. Ipak su Bošnjaci nezadovoljni pa nastoje ukinuti ili makar bitno revidirati političko uređenje Federacije.
Nezadovoljni nadpredstavljenošću Turaka u državnim i javnim institucijama, Grci su ih samovoljno ukidali i mijenjali. Uslijedili su nasilni međuetnički sukobi, secesija turske zajednice, proglašenje Turske Republike Sjeverni Cipar, turska vojna invazija i trajna podjela otoka.
Krajnje je znakovito da su se obje većinske zajednice, Grci i Bošnjaci, grčevito opirali etničkoj federaciji, premda su u obje zemlje etnificirana gotova sva sela, gradovi, regije. Na Cipru su u pet najvećih gradova postojale čak i posebne lokalne vlasti Grka i Turaka koji su živjeli u zasebnim gradskim četvrtima. U Federaciji su kantoni etnički gotovo “čisti” ili imaju dominantnu etničku većinu. Svi veliki gradovi većinom su bošnjački, osim Mostara koji je tipičan etnički podijeljen grad poput Nikozije. Ipak, većinske zajednice na Cipru i u Federaciji radije biraju sukobe i faktičnu podjelu zemlje nego etničke federacije.
Nije li ciparski scenarij u Federaciji ipak nerealan? Možda se i čini takvim dok se u BiH, regiji i Europi održava kakav-takav status quo. No oveći potresi u njima bili bi dostatni da on postane vrlo realan. Ako, primjerice, pod utjecajem sve zaoštrenijih odnosa Zapada i Rusije na tlu Europe proruski orijentirano vodstvo Republike Srpske povuče kakav radikalan potez poput plebiscita o odcjepljenju – koji ne mora biti međunarodno priznat kao što nije međunarodno priznata ni Turska Republika Sjeverni Cipar, a ipak postoji kao politička činjenica desetljećima – političke napetosti među Bošnjacima i Hrvatima u Federaciji lako bi se mogle pretvoriti u otvorene političke sukobe za preustroj toga nesretnog entiteta
( Ovaj tekst napisan je 17.07.2016. godine )
Dnevnik.ba