Piše: Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara
Mostar je jedina jedinica lokalne samouprave u BiH čije je zastupničko tijelo posljednji put birano još 2008. godine, jer je Ustavni sud BiH stavio van snage odredbe Izbornog zakona BiH po kojima je vrijednost glasa birača iz različitih izbornih jedinica u Mostaru bila izrazito nejednaka. Ova analiza prijedloga za izmjene Izbornog zakona vezanih za Mostar upućenih u proceduru Parlamentarne skupštine BiH stoga sve te prijedloge sagledava prvenstveno po pitanju vrijednosti glasa birača po izbornim jedinicama, ali i A) tretiranja kontinuirane urbane jezgre kao koherentne političke zajednice, B) proporcionalnosti izbornog sustava uz uvažavanje specifičnosti pojedinih dijelova gradskog teritorija, C) primjene nacionalnih kvota pri izboru gradskih vijećnika shodno namjeni tih kvota da onemoguće dominaciju jednog naroda, te D) ostavljanja odluke o novoj strukturi izvršne vlasti novom Gradskom vijeću, na čiji se što brži izbor svi akteri moraju fokusirati.
Kratka analiza političko – administrativne povijesti i uređenja Mostara
Po završetku rata u BiH, u veljači 1996. godine je područje predratne općine Mostar podijeljeno na šest općina. Tri su među njima imale hrvatsku većinu (Jug, Zapad i Jugozapad), tri bošnjačku (Sjever, Stari grad i Jugoistok), a stvorena je i posebna Središnja zona u gradskom središtu, također s bošnjačkom većinom.
Po odluci o administrativnom uređenju Mostara koju je 2004. godine donio visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown, Mostar je definiran kao jedinstvena gradska cjelina bez podjele na dotadašnje općine. Umjesto navedenih općina na njihovom teritoriju uvedena su tzv. gradska područja koja predstavljaju izborne jedinice za izbor vijećnika u Gradsko vijeće, pri čemu se u svakoj od njih bira tri vijećnika. Propisima je definirano da će u Gradskom vijeću biti zastupljeno najmanje četiri i najviše 15 vijećnika iz reda svakog konstitutivnog naroda.
Tri izborne jedinice s bošnjačkom većinom imaju znatno manje birača nego one s hrvatskom većinom, no ipak za sastav Gradskog vijeća daju isti broj vijećnika. To u praksi znači da u Mostaru glas birača koji glasuju u nekim izbornim jedinicama vrijedi oko četiri puta manje nego glas birača iz nekih drugih izbornih jedinica. Slikovit primjer takve pojave je činjenica da je na posljednjim lokalnim izborima održanim u Mostaru 2008. godine u većinski hrvatskoj izbornoj jedinici Gradskog područja 5 (Jugozapad), 29.522 registriranih birača moglo glasovati za izbor troje gradskih vijećnika, a u većinski bošnjačkoj izbornoj jedinici Gradskog područja 3 (Jugoistok) je o imenima također troje vijećnika odlučivalo samo 6.869 registriranih birača.
Drastična disproporcija u „vrijednosti glasa“ u različitim izbornim jedinicama samo je jedan od oblika diskriminacije birača u Mostaru, jer se 17 vijećnika bira iz Gradske izborne jedinice koja obuhvaća cijeli teritorij Grada i za njih glasuju svi birači u Mostaru. Spomenutih šest izbornih jedinica u kojima se bira drugih 18 vijećnika, međutim, ne obuhvaća teritorij Središnje zone, čiji stanovnici ne mogu glasovati za nekoga od tih 18 vijećnika, čime su izravno diskriminirani.
Osim ove anomalije, samo Statut Mostara definira maksimalan i minimalan broj vijećnika koji pripadaju različitim konstitutivnim narodima, dok je pri izboru općinskih i gradskih vijeća svih ostalih jedinica lokalne samouprave u BiH primijenjeno načelo „jedan birač - jedan glas“, neovisno o nacionalnoj pripadnosti vijećnika.
Presuda Ustavnog suda za Mostar i drugi izvori kriterija i principa za uvođenje optimalnog izbornog sustava u Mostaru
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je na zahtjev Kluba izaslanika hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine zatražio djelomičnu preinaku Statuta Mostara, te odgovarajućih odredaba Izbornog zakona BiH, ocjenjujući ih neustavnim. U Odluci Ustavnog suda U 9/09 od 26. studenoga 2010. godine navodi se da su neustavne odredbe prema kojima se isti broj vijećnika u Gradsko vijeće Mostara bira s područja šest bivših općina, iako imaju vrlo različit broj birača, kao i činjenica da građani iz središnje upravne gradske zone ne mogu birati predstavnike za Gradsko vijeće glasovanjem u izbornim jedinicama.
Sud je ocijenio da su odredbe Izbornog zakona o različitom broju birača u izbornim područjima u Mostaru "protivne Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima", dok se, pak, onemogućavanjem birača iz središnje zone grada Mostara "da biraju vijećnike koji bi ih zastupali ... krši Ustav BiH".
Ustavni sud BiH je naložio Parlamentarnoj skupštini BiH da izmijeni i dopuni neustavne odredbe Izbornog zakona BiH u skladu s ovom odlukom u roku od šest mjeseci nakon njenog objavljivanja u ‘Službenom glasniku BiH‘. Ustavni sud je naložio Gradskom vijeću grada Mostara da izvijesti Ustavni sud u roku od tri mjeseca od dana objave izmjena koje Parlament izvrši u Izbornom zakonu BiH o koracima koji su poduzeti kako bi se Statut Grada Mostara uskladio s Ustavom BiH.
Ustavni sud je odbacio prigovore hrvatskih izaslanika iz Doma naroda BiH da su neustavne odredbe Izbornog zakona i Statuta Mostara kojim se propisuje nacionalna zastupljenost u Gradskom vijeću, kao i zahtjev za promjenom načina biranja gradonačelnika Mostara koji se ne bira izravno na izborima kao drugdje u BiH, nego neizravno u Gradskom vijeću.
Parlamentarna skupština BiH nije cijelih šest godina uspjela izvršiti nalog Ustavnog suda, uslijed nemogućnosti postizanja konsenzusa vodećih hrvatskih i bošnjačkih stranaka. Pri tomu treba naglasiti da trenutno stanje na formalan način odgovara bošnjačkim strankama, obzirom da su birači iz izbornih jedinica s bošnjačkom većinom zastupljeni u Gradskom vijeću većim brojem vijećnika nego što bi to podrazumijevao broj tih birača u odnosu na ukupan broj birača u cijelom Mostaru. Pored toga, odredbe o limitiranju zastupljenosti pripadnika pojedinih naroda u Gradskom vijeću onemogućavaju brojčanu dominaciju hrvatskih vijećnika, premda, po pouzdanim procjenama, koje se moraju koristiti do objavljivanja službenih rezultata popisa održanog 2013. godine, Hrvati imaju apsolutnu većinu (više od 50 %) u ukupnoj populaciji Grada, pa i među biračima.
Unatoč procjenama da ovakvo stanje odgovara strankama koje sebe nazivaju „probosanskim“, to stanje teško pogađa sve građane Mostara. Izbori za Gradsko vijeće, a time i za gradonačelnika koga ono bira, posljednji put su održani 2008. godine, te Mostaru prijeti da u jesen 2016. godine uđe u drugi mandat s vlašću koja dužnost obnaša u tehničkom mandatu, bez demokratskog legitimiteta.
S približavanjem trenutka raspisivanja redovnih lokalnih izbora u BiH, čije je održavanje predviđeno za listopad 2016. godine, intenzivirani su pokušaji dogovora vodećih stranaka i koalicija o izmjenama Izbornog zakona BiH vezano za Grad Mostar. Neke su među njima svoje prijedloge poslale i u parlamentarnu proceduru, ostavljajući mogućnost da se do 27. travnja, kad se o tim prijedlozima raspravlja u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, o njima postigne kompromis. Jedino bi usuglašen prijedlog vodećih hrvatskih i bošnjačkih stranaka imao realnih mogućnosti za usvajanje u Zastupničkom i Domu naroda PS BiH. Do sada su tri prijedloga ušla u zakonodavnu proceduru: Hrvatskog narodnog sabora BiH, Stranke demokratske akcije i Saveza za bolju budućnost BiH, te Demokratske fronte i Socijaldemokratske partije BiH.
Unatoč mnogim pitanjima koja su latentno, relevantna na javnoj sceni Mostara, poput podjele Grada na općine ili slične administrativno-teritorijalne cjeline, Odluka Ustavnog suda nedvojbeno definira principe s kojima se izborni sustav Grada mora uskladiti kako bi se i u njemu mogli održati lokalni izbori. Prvi je među tim principima najveći mogući stupanj ravnopravnosti birača u smislu vrijednosti njihovog glasa, a drugi je mogućnost svih birača da biraju sva tijela vlasti koja se konstituiraju putem izbora.
Drugi princip su, uvrštavajući i birače iz Središnje zone u proces izbora svih vijećnika, uvažila sva tri prijedloga izmjena Izbornog zakona, te se u daljem tekstu on neće tretirati. Prvi princip, međutim, prijedlozi različitih stranaka izrazito različito tretiraju, što će kasnije biti pokazano i egzaktnim znamenkama. Pored tih principa, za potrebe ove analize ćemo na prijedloge izmjena Izbornog zakona primijeniti i sljedeće, koji se mogu smatrati izrazito primjerenim Gradu Mostaru kao multietničkoj i koherentnoj urbanoj cjelini:
- Tretiranje kontinuirane urbane jezgre kao koherentne političke zajednice, što podrazumijeva njezino objedinjavanje u okviru jedne izborne jedinice.
- Primjena u najvećoj mogućnoj mjeri proporcionalnog izbornog sustava na izbor Gradskog vijeća, kako bi građani Mostara bili u položaju barem usporedivom s ostalim građanima BiH pri izboru zastupničkog tijela svoje lokalne samouprave, uz ograničenje ovog principa specifičnostima pojedinih dijelova gradskog teritorija.
- Ograničenje primjene nacionalnih kvota pri izboru gradskih vijećnika na njihovu primarnu namjenu – sprečavanje prekomjerne dominacije jednog naroda u Gradskom vijeću, te izbjegavanje primjene nacionalnih kvota na umjetne izmjene izborne volje građana.
- Ispunjenje Odluke Ustavnog suda po njenim obvezujućim točkama, bez zlouporabe tog ispunjenja za promjene u strukturi gradske izvršne vlasti, što može samo otežati dogovor o ispunjenju obvezujućih točaka, dok o strukturi izvršne vlasti, skupa s nadležnim državnim i entitetskim tijelima, treba odlučivati novoizabrano Gradsko vijeće.
Komparativna analiza prijedloga koji su poslani u zakonodavnu proceduru
Sljedeća tabela sadrži komparativnu prikaz nekih među ključnim elementima prijedloga poslanih u proceduru:
(Legenda: HrV. – hrvatska većina; BoV. – bošnjačka većina; Postotci u zagradama su u slučaju prijedloga HNS-a primijenjeni samo na vijećnike koji se biraju u izbornim jedinicama.)
Prijedloge ćemo najprije analizirati po kriteriju jednakosti glasa, koji je u prvi plan stavila prije svega Odluka Ustavnog suda. Usporedit ćemo postotak vijećnika koji se biraju u svakoj od izbornih jedinica po različitim prijedlozima s postotkom birača upisanih u birački popis u svakoj od tih izbornih jedinica prilikom posljednjih izbora za Gradsko vijeće održanih 2008. godine:
Prikazani postotci svjedoče da je disproporcija između postotka birača i vijećnika koje oni biraju u izbornim jedinicama najmanja kod prijedloga HNS-a. Osim toga, jedino prijedlog HNS-a omogućuje da se neizbježne, barem i male razlike u vrijednosti glasa birača u različitim izbornim jedinicama, u određenoj mjeri ublaže izborom jednog dijela vijećnika primjenom načela „jedan birač – jedan glas“ na cijelom teritoriju Grada.
Kod zajedničkog prijedloga SDA i SBB je razlika između postotka birača i vijećnika koje oni biraju u izbornim jedinicama toliko velika da se u gradu u kome je razlika u brojnosti između Hrvata i Bošnjaka po svim procjenama prilično mala, u svakom slučaju jednoznamenkasta, a politički izrazito relevantna, može postaviti pitanje je li ta disproporcija namijenjena fabriciranju nacionalne većine u Gradskom vijeću suprotne od one koja postoji među biračima. Ovaj se prijedlog osim toga drastično udaljava od duha Odluke Ustavnog suda, u čijem temelju stoji upravo jednaka vrijednost glasa birača u različitim izbornim jedinicama.
Kontinuirana urbana jezgra kao koherentna politička zajednica i proporcionalnost izbornog sustava: može se zamijetiti da jedino prijedlog HNS-a predviđa izbor barem dijela vijećnika s kompenzacijskih lista za koje se glasuje na cijelom teritoriju Grada, što u određenoj mjeri osigurava koherentnost i koheziju političke scene Grada Mostara kao administrativno-političke cjeline. Ostala dva prijedloga svode cijeli proces izbora vijećnika na izborne jedinice. Time neporecivo najrelevantnijim čine pitanje broja vijećnika koji se biraju u svakoj od izbornih jedinica, premda je Ustavni sud prvenstveno zbog tog pitanja i stavio van snage dosadašnji izborni sustav.
Osim toga, prijedlog HNS-a predviđa formiranje jedne izborne jedinice u kojoj bi glasovali građani koji u visokom postotku pripadaju različitim narodima. Primjena malih izbornih jedinica svakako je primjerena kod izbora vijećnika iz naselja koja pripadaju teritoriju Grada Mostara, ali predstavljaju zaokružene i koherentne lokalno – geografske cjeline. Kod takvih je cjelina, ne samo u Mostaru već i gotovo svugdje u BiH, nacionalna pripadnost stanovnika od izrazite političke relevantnosti. Zato bi pokušaj njihovog pripajanja širim izbornim jedinicama mogao imati karakteristike pokušaja majorizacije i nadglasavanja od strane birača iz mnogoljudnijih cjelina, tj. relativiziranja ili poništavanja principa legitimnog političkog zastupanja njihovih građana. Unutar teritorijalno kompaktne i kontinuirane urbane zone, međutim, nema nikakve potrebe uspostavljati umjetne administrativne granice, tj. izborne jedinice. One bi u suštini bile jedino odraz etničkog sastava pojedinih gradskih kvartova, te uvažavanja nekadašnje bojišnice, koja je tijekom rata razdirala gradsku jezgru, kao i danas relevantne prostorne činjenice. Takav je pristup potpuno neprimjeren gradskoj sredini koja teži nadilaženju još uvijek postojećih ratom uvjetovanih podjela, a ne njihovom službenom priznavanju i političkoj artikulaciji.
Veća izborna jedinica koja bi obuhvaćala kontinuiranu gradsku jezgru ne bi samo bila multietnička, već bi se u njoj izbori odvijali po pravom proporcionalnom sustavu. U izbornim jedinicama koje daju mali broj vijećnika taj bi sustav, premda formalno proporcionalni, u suštini dobio izrazite karakteristike većinskog. Najveći bi apsurd bio uvođenje izborne jedinice koja bi obuhvaćala Središnju zonu, a čiji bi građani birali jednog vijećnika, jer bi u njoj proporcionalno predstavljanje različitih političkih opcija bilo i teorijski nemoguće. S druge strane, mogućnost iskrivljavanja političke volje Bošnjaka, koji bi u velikoj i jedinstvenoj urbanoj izbornoj jedinici zaista bili nešto malobrojniji nego Hrvati, praktično je eliminirana prilično velikim brojem vijećnika koji bi se u njoj birali, što bi omogućavalo da sve relevantne bošnjačke, kao i hrvatske stranke, dobiju svoje predstavnike u Gradskom vijeću iz te izborne jedinice.
Nacionalne kvote i smislenost izbora: Ustavni sud nije naložio eliminiranje kvota za minimalnu i maksimalnu zastupljenost vijećnika koji pripadaju različitim narodima, premda je po njihovom postojanju Mostar izuzetak među svim jedinicama lokalne samouprave u BiH. To, međutim, ne znači da se te kvote ne mogu preispitivati, prije svega u smislu njihove svrhe i primjene koja treba služiti toj svrsi, a ne iskrivljavanju političke volje građana iskazane na izborima. Sva tri prijedloga koja su ušla u proceduru predviđaju uvođenje jednog vijećničkog mandata za građane koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici nekoga od konstitutivnih naroda.
Jedino, međutim, prijedlog HNS-a limit maksimalne zastupljenosti jednog naroda u Gradskom vijeću stavlja na 17, što zbilja onemogućava najbrojnijem narodu, u konkretnom slučaju Mostara Hrvatima, da zauzmu apsolutnu većinu vijećničkih pozicija, što bi u slučaju mostarskog Vijeća bilo 18 vijećnika. Ostala dva prijedloga predviđaju sadašnji maksimum od 15 vijećnika, što najbrojniji narod u gradu dovodi u poziciju da ne može na realan, a to znači u najvećoj mogućoj mjeri proporcionalan način, izraziti svoju političku pluralnost primjerenu suvremenom europskom društvu.
S druge strane, ostala dva prijedloga stranaka predviđaju zadržavanje minimalne kvote zastupljenosti pripadnika konstitutivnih naroda na 4 vijećnika, što je više od 10 % Gradskog vijeća. To aktualizira pitanje realnog kapaciteta najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u Mostaru, Srba, da svojim glasovima izaberu vijećnike koji bi stoga autentično zastupali njihovu političku volju, te zadržava prečesto korištenu mogućnost da formalne predstavnike najmalobrojnijeg naroda biraju pripadnici brojnijih.
Zadržavanje strukture izvršne vlasti: Prijedlog HNS-a podrazumijeva zadržavanje sadašnjeg sustava, po kome se gradonačelnik grada Mostara bira iz Gradskog vijeća, bez zamjenika gradonačelnika. Ovo je rješenje sukladno Ustavu Federacije BiH koji jasno definira da se gradonačelnik u Mostaru bira neizravno kao i da funkcija zamjenika gradonačelnika uopće ne postoji. Takav se stav HNS-a čak može smatrati svojevrsnim ustupkom, jer su hrvatski izaslanici u Domu naroda BiH svojevremeno zahtijevali od Ustavnog suda da neustavnim proglasi upravo odredbe Izbornog zakona i Statuta Mostara o neizravnom izboru gradonačelnika Mostara.
Po prijedlogu DF-a i SDP-a gradonačelnika i dva dogradonačelnika biraju svi građani, s jednog glasačkog listića tako da svaki birač može glasovati samo za jednog kandidata. Kandidat koji dobije najveći broj glasova postaje gradonačelnik, a sljedeća dva s najvećim brojem glasova postaju dogradonačelnici, uz uvjet da ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda ili reda „ostalih“. Temeljna je mana ovoga prijedloga što uvodi potpuno novu kategoriju dogradonačelnika, koja ne postoji niti u jednom gradu u BiH, čime nepotrebno otežava dostizanje kompromisa oko onih pitanja koja se moraju dogovoriti kako bi se ispunila Odluka Ustavnog suda i u Mostaru konačno održali izbori za Gradsko vijeće.
Prijedlog SDA i SBB-a je u tom smislu još kompliciraniji i „kreativniji“, jer po njemu građani ne bi izravno birali gradonačelnika i dogradonačelnike, nego "kandidate" za gradonačelnika i dva dogradonačelnika. Na listi tih kandidata koja bi dolazila pred vijećnike moglo bi biti najviše po dva kandidata iz reda svakog konstitutivnog naroda i najviše jedan iz reda Ostalih, koji dobiju najveći broj glasova birača među nominiranim kandidatima iz reda istog konstitutivnog naroda ili iz reda Ostalih. Svaki birač bi mogao glasovati samo za jednog nominiranog kandidata s jedinstvene liste, a svaki politički subjekt bi mogao nominirati samo jednog kandidata.
Vijeće bi između kandidata kojima su birači dodijelili najviše glasova biralo gradonačelnika i dva dogradonačelnika, koji bi morali biti iz reda različitih konstitutivnih naroda ili Ostalih, a nakon svakog mandata gradonačelnik bi bio iz reda različitog konstitutivnih naroda ili Ostalih u odnosu na prethodni mandat. Svaki vijećnik bi mogao glasovati samo za jednog kandidata. Kandidat koji bi u prvom krugu dobio dvotrećinsku većinu a ne pripada istom konstitutivnom narodu iz kojeg je biran prethodni gradonačelnik, bio bi izabran za gradonačelnika, a kandidati sa sljedećim najvećim brojem dobivenih glasova bili bi izabrani za dogradonačelnike.
Ukoliko nijedan od kandidata za gradonačelnika ne bi ispunio tražene uvjete, vršio bi se drugi krug izbora između kandidata koji su dobili najveći broj glasova vijećnika iz reda svog konstitutivnog naroda. U drugom krugu za gradonačelnika bi bio izabran kandidat koji dobije veći ukupan broj glasova i ne pripada istom konstitutivnom narodu kao prethodni gradonačelnik, a preostala dva kandidata bi bila izabrana za dogradonačelnike, pod uvjetom da je svaki od njih dobio barem polovicu glasova vijećnika iz reda svog konstitutivnog naroda. Ukoliko jedan od kandidata ne ispuni taj uvjet, za gradonačelnika bi bio izabran kandidat koji je dobio veći broj glasova vijećnika iz reda svog konstitutivnog naroda a ne pripada istom konstitutivnom narodu kao prethodni gradonačelnik, dok bi preostala dva kandidata bila izabrana za dogradonačelnike.
Ovaj prijedlog, pored istih mana koje ima i onaj DF-a i SDP-a, uvodi i politički nedosljednu kombinaciju izravnog i neizravnog izbora, čime se cio proces izbora čelnika izvršne vlasti nepotrebno komplicira i produžava. Drugi dio tog procesa bi se opet odvijao u samom Gradskom vijeću i ne bi bilo nikakvih garancija da bi on bio lakši i učinkovitiji nego raniji izbori gradonačelnika po dosadašnjem Statutu. Po svoj prilici bi, naprotiv, bio kompliciraniji zbog nužnosti zadovoljenja kriterija vezanih za nacionalnu pripadnost gradonačelnika i dogradonačelnika. Ukoliko bi se, međutim, ovaj ili sličan prijedlog usvojio, na minimum bi bio sveden manevarski prostor za bilo kakve primjedbe modelima za preustroj viših razina vlasti, federalne i državne, koji se temelje na načelu legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda. Ukoliko bi to načelo bilo primijenjeno na jednu jedinicu lokalne samouprave, takav u suštini federalistički i konsocijacijski model bi se sa neusporedivo više argumenata mogao izravno primijeniti na novi ustroj BiH i FBiH.
Preporuke
Temeljem prethodne analize svim relevantnim sudionicima u procesu razmatranja i usvajanja izmjena Izbornog zakona vezanih za Mostar može se snažno preporučiti:
- Da bezuvjetno primjene Odluku Ustavnog suda tako što će svoje prijedloge utemeljiti na najmanjoj mogućnoj razlici između postotka vijećnika koji se biraju u pojedinim izbornim jedinicama i postotka birača koji su upisani u biračke popise u tim izbornim jedinicama.
- Da dostignu konsenzus oko objedinjavanja barem kontinuirane urbane jezgre unutar jedne izborne jedinice, u kojoj bi se morao birati dovoljno veliki broj vijećnika da niti jedna relevantna stranka za koju glasuju pripadnici bilo koga naroda ne bi ostala bez svog vijećnika iz te izborne jedinice, kako novi izborni sustav ne bi služio majorizaciji i fabriciranju izbornih rezultata.
- Da teže u najvećoj mogućnoj mjeri primjeni proporcionalnog izbornog sustava na izbor Gradskog vijeća, prilagođenog diversificiranom društvenom, ekonomskom i nacionalnom karakteru teritorija Grada Mostara i njegovih pojedinih dijelova.
- Da predvide primjenu nacionalnih kvota pri izboru gradskih vijećnika isključivo u mjeri koja sprečava dominaciju jednog naroda u Gradskom vijeću, te da se uzdrže od kalkuliranja tim kvotama radi ostvarenja drugih političkih ciljeva, bilo nacionalnih ili stranačkih.
- Da mogućne promjene u strukturi gradske izvršne vlasti ostave novoizabranom Gradskom vijeću i njegovoj suradnji s ostalim za to nadležnim tijelima vlasti, uz prethodno potpuno fokusiranje na žurno osiguravanje zakonskih uvjeta za održavanje lokalnih izbora u Mostaru istovremeno sa svim ostalim lokalnim samoupravama u zemlji.
( Ovaj tekst napisan je 25.04.2016. godine )
Dnevnik.ba