Američka vojska u sklopu snaga NATO-a, od 1993. do 1999. na području BiH, Kosova i Srbije koristila je projektile sa osiromašenim uranom. Drugostupanjski sud u Rimu u procesu Fabia Senatorea protiv ministarstva obrane Italije nedvosmisleno dokazao ono što se desetljećima nastojalo svim silama zataškavati: povezanost udisanja prašine osiromašenog urana dok je on bio na misiji u BiH i malignih bolesti od kojih je umro.
Piše: Istraživački tim portala Dnevnik.ba
Sud govori o oko 300 tona osiromašenog urana posijanog po BiH. Ova presuda će koristiti kao presedan za još oko 4000 talijanskih vojnika oboljelih i umrlih od tzv. balkanskog sindroma i koji su u sudskom procesu protiv države Italije.
Ista presuda bi mogla biti i presedan za nas u BiH, kako bi se konačno počelo bez ustručavanja govoriti o zaraženosti tla, vode i zraka nakon korištenja projektila sa osiromašenim uranom od strane međunarodnih vojnih snaga, piše u svom istraživanju portal Dnevnik.ba. Stručnjaci smatraju to kao primarnim razlogom zbog kojeg svake godine preko 10 000 ljudi u BiH, osobito u na područjima koja su bila najviše pogođena bombardiranjem, obolijeva od najtežih malignih bolesti.
"Balkanski sindrom“
Lorenzo Motta, nekada zapovjednik u talijanskoj vojsci, danas demobilizirani službenik obolio od Hodkinovog limfoma govori za talijanski dnevni list La Reppublica:
„U mome tijelu kolaju željezo, zlato, prašina, barij, živa i svi druge nanočestice koje sačinjavaju kancerogenu prašinu osiromašenog urana koje sam udahnuo tijekom vojnih misija u inozemstvu, Negdje 2005. godine sam osjetio kao neku lopticu na vratu i tada je počela moja Kalvarija. Proglasili su me nesposobnog za službu. Za preživjeti morao sam se preseliti svome ocu u Torino. Sa svojim odvjetnicima sam odlučio pokrenuti sudski proces protiv ministarstva obrane. Dobili smo na prvostupanjskom sudu, ali se ministarstvo žalilo. Na kraju, drugostupanjska presuda je dokazala direktnu poveznicu između izlaganja osiromašenog urana i mog zdravstvenog stanja“.
Lorenzo Motta može biti sretan u svojoj nesreći jer je on jedan od oko 4 tisuće oboljelih od istih ili sličnih simptoma koji su pokrenuli proces i čekaju preko 15 godina na rješenje. Njih 375 je umrlo prije presude. Jedan od njih je i Fabio Senatore, koji je sa 23 godine umro od teškog tumora kojeg je dobio netom nakon misije u Bosni i Hercegovini. Posthumno, on je na sudu dobio ministarstvo obrane protiv kojeg je njegov odvjetnik Angelo Fiore Tartaglia vodio proces zbog činjenice da se talijanske vojnike u BiH nije valjano informiralo i zaštitilo od kontaminacije osiromašenim uranom.
(Fabio Senatore – talijanski vojnik koji je umro od posljedica zaraženosti osiromašenim uranom)
„Pokojni Senatore je od studenog 2002. do lipnja 2004. godine bio u misiji u Bosni i Hercegovini, gdje je boravio na područjima koja su na najteži mogući način bila bombardirana od strane NATO-a projektilima sa osiromašenim uranom. Njegova drugostupanjska presuda je prva koja potvrđuje i izričito naglašava, bez ikakve sumnje, povezanost udisanja prašina nastalih eksplodiranjem projektila osiromašenog urana i malignih bolesti“, rekao je Tartaglia za talijanske medije.
Preko 3500 vojnika je tužilo ministarstvo obrane Italije i državu, te se sada nadaju kako će ova presuda prekinuti izbjegavanje odgovornosti od strane države, te kako će poslužiti kao pozitivni presedan. Ministarstvo obrane mora obitelji pokojnog Senatorea isplatiti sumu od oko 1,3 mil eura.
Tzv. balkanski sindrom je kao fenomen isplivao početkom 2001. g. u Italiji. Vojnici talijanskih snaga počeli najednom umirati i obolijevati od najtežih vrsta raka pri povratku sa misija iz Bosne i Hercegovine i Kosova. Oni, kao i njihove obitelji tvrdile su kako njihovo obolijevanje ne može biti slučajno. NATO je u ovim dvjema zemljama u periodu od 1993. do 1999. koristio projektile sa osiromašenim uranom.
Obogaćeni osiromašenim uranom
Osiromašeni uran (Depleted Uranium) dolazi iz otpada nuklearnih elektrana i biva korišten u ratne svrhe zbog svoje visoke mogućnosti probijanja svih čvrstih materijala. Kada projektil sa DU pogodi bunker ili oklopno vozilo poput tenka, bez ikakvog otpora probije zid/oklop i tijekom eksplozije na iznimno visokim temperaturama u zrak pusti nanočestice teških metala. Do danas je, počevši od WHO pa do najrenomiranijih znanstvenih instituta, urađeno na stotine studija koje dokazuju štetnost korištenja ove vrste sredstava i povezanost sa stupnjem obolijevanja od malignih bolesti.
S druge strane, u BiH, Srbiji i Kosovu, gdje je NATO u najvećoj mjeri koristio projektile sa DU nikada nije urađena niti jedna znanstvena studija koja bi povezala učestalost malignih bolesti i korištenje takvih projektila.
Američka vojska je još 16. kolovoza 1993. memorandumom „Deparmant of the Army“ – Office of Surgeon General obavijestila svoje vojnike, ali i vojnike drugih zemalja uključenih u misije u BiH da se moraju poduzeti sve mjere predostrožnosti u slučaju doticaja sa projektilima sa DU na terenu. Prema službenim izvješćima koja su talijanski mediji objavili prigodom objave vijesti o ovoj presudi, američka vojska je u BiH upotrijebila oko 6780 projektila sa DU.
Međutim, odvjetnici vojnika oboljelih od malignih oboljenja govore kako je projektila bilo mnogo više te spominju brojku od oko 300 tona osiromašenog urana iskorištenog samo u BiH. Od oko 4000 vojnika koji su bili u misiji u BiH u periodu od 1993. do 1999. njih 3500 je oboljelo od malignih bolesti, od kojih je 318 umrlo i nikada nije dočekalo nekakav vid odštete ili spomenutu presudu.
(Informativni video s kojim je američka vojska informirala svoje vojnike o opasnostima projektila sa DU)
Odvjetnik Angelo Tartaglia, koji je vodio ne samo slučaj Senatore, nego se godinama bavi istragom poveznice izlaganja osiromašenim uranom i malignih bolesti:
„U kontaktu sa WHO obrađeno je na stotine slučajeva gdje su najbolji svjetski znanstvenici dokazali i talijanskom pravosuđu proslijedili svoje rezultate koji bez ikakve sumnje dokazuju kako su maligne bolesti od kojih su umirali i obolijevali talijanski vojnici povezani sa udisanjem prašine osiromašenog urana“.
Međutim, Ministarstvo obrane godinama izbjegava odgovornost zbog činjenice da nisu dovoljno zaštitili svoje vojnike, navodi Dnenvik.ba. Nekadašnji ministar obrane, danas predsjednik Italije Sergio Mattarella 27. rujna 2000. g. kada se u talijanskom parlamentu diskutiralo na temu učestalog obolijevanja talijanskih vojnika s povratka iz BiH je izjavio:
„Dva slučaja akutne leukemije koja su se dogodila u vojnim snagama republike Italije, jedan prije 6 godina, drugi 1999. godine. U prvom slučaju, vojnik uopće nije bio u inozemstvu, dok je drugi bio stacioniran u BiH, točnije u Sarajevu, gdje nikada nije korišten osiromašeni uran“.
(Sadašnji predsjednik Mattarella u Parlamentu negira korištenje osiromašenog urana u BiH)
Kao što se vidi iz službenih izvješća američke vojske, baš u okolici Sarajeva je korišten osiromašeni uran. Dakle Matarella nije govorio istinu, jednako kao što ministarstvo obrane Italije i dalje, iz straha od eventualnih budućih presuda, to negira, unatoč drugostupanjskoj presudi. Aktualna ministrica obrane Roberta Pinotti je izjavila kako ne postoje dokazi koji će povezati izloženost osiromašenim uranom i maligne bolesti.
To je dovelo do još jedne diskusije u Parlamentu koja se dogodila početkom travnja ove godine, gdje je oporba napala aktualnu ministricu obrane, citirajući slučaj dozapovjednika Amedea D‘inverna:
„Amedeo je 321. žrtva osiromašenog urana čime se zarazio u Bosni i Hercegovini. Na sudu je dokazano bez ikakve sumnje da je smrt prouzročena slijedom udisanja teških metala koji su posljedica eksplodiranja projektila sa DU“.
Kakvo je stanje u BiH
I dok ovih dana mediji u Italiji uvelike govore o ovom slučaju, brinući se o zdravlju vojnika koji su oboljeli na misijama u BiH, nitko niti ne spominje domicilno stanovništvo i posljedice koje i dandanas žitelji BiH trpe zbog korištenja projektila sa „DU“. Sredinom 2006. godine dvoje talijanskih novinara, Luisa Morfini i Ciro Cortellessa pokušali su sa novinarske strane istražiti efekte kontaminacije na domicilno stanovništvo.
Kako pišu u svojim izvješćima, unatoč inzistiranjima, njihov rad je naišao na mnogo prepreka i ljudi indisponiranih za bilo kakav vid razgovora. Pokušali su razgovarati sa odgovornim iz bolnice na Koševu, gdje je osoblje prvo pristalo razgovarati, da bi na „nečiju“ intervenciju odbilo bilo kakav razgovor. Slično iskustvo su imali i sa bolnicom u Istočnom Sarajevu.
Jedini podaci do kojih su uspjeli doći su bili oni iz Doma zdravlja iz Bratunca, gdje je doktorica Slavica Jovanović provela svoje istraživanje. Istraživanje provedeno u periodu od 1996. do 2000. godine nad populacijom Hadžića i Bratunca, gdje se po izvješćima u najvećoj mjeri koristilo projektila sa „DU“. Rezultati govore kako je samo u Hadžićima 4,6 puta više slučajeva malignih oboljenja nego u ostatku Kantona Sarajevo, te da je u spomenutom periodu registrirano oko 230 djece sa najtežim oblicima malignih oboljenja samo na pedijatrijskoj bolnici u Sarajevu. Na žalost, i projekt dr. Jovanović biva prekinut radi vanjskih pritisaka, tako da se nije išlo dalje u analizu.
U veljači 2005. godine je formirano i parlamentarno povjerenstvo, na čelu sa Jelenom Đerković, u kojem su članovi bili nuklearni fizičari, liječnici, kemičari, veterinati itd., koji su imali zadatak utvrditi posljedice kontaminacije osiromašenim uranom, podsjeća Dnevnik.ba. Povjerenstvo je u suradnji sa Zdravstvenim institutom iz Sarajeva, kao i u suradnji sa već spomenutim stručnjacima iz Bratunca sačinilo izvješće koje je nedvosmisleno dokazalo utjecaj prašina osiromašenog urana na okoliš i na genetiku svih živih bića, uključujući ljude.
Izvješće je bilo pozitivno ocijenjeno i od strane institucija pri UN-u, te se i danas koristi pri sudskim procesima u kojima su oboljeli vojnici tužili državu. Međutim, problemi nastaju kada se moralo krenuti dalje, odnosno kada se krenulo istraživati koja su područja kontaminirana osiromašenim uranom i kada se nastojalo na individualnim slučajevima dokazati ta povezanost. Najednom ponestaje sredstava i kriju se dokumenti koji bi mogli pomoći u rasvjetljavanju svega.
Primjerice, NATO je posredstvom UNEP-a proslijedila mapu koordinata lokaliteta gdje je korištena municija sa DU (tablica ispod), međutim mapa je nepotpuna. Po dokumentima koje je dala NATO, najviše bombardirane lokacije su Hadžići, Han Pijesak i Kalinovnik. Međutim, svjedoci, jednako kao procesi koji se vode u Italiji, spominju još minimalno 5 većih područja, od istočne Bosne, istočne i jugoistočne Hercegovine, te grada Sarajeva, gdje se zna da je NATO koristio projektile sa DU, ali se ne znaju koordinate.
(Službeno Izvješće američke vojske o korištenim projektilima sa DU preuzet sa peacelink.it)
To je problem ne samo sa aspekta dokazivanja povezanosti, nego i sa aspekta procesa čišćenja i procesa dekontaminacije. Tako primjerice, zna se za nekoliko lokacija u Hadžićima koje su dekontaminirane, ali većina nije, tako da se i dandanas tamo mogu naći projektili sa „DU“, bilo na poljima, bilo po još postojećim ruševinama. Nakon 10 godina zrak se sam od sebe pročišćava, međutim, kontaminacija ostaje u zemlji i vodi, slijedom čega ulaze u lanac prehrane.
To je dovelo do toga da je krajem 2004. tadašnji talijanski ministar zdravstva Girolamo Sirchia posebnim dekretom naložio da se svi prehrambeni proizvodi iz BiH i Kosova moraju na carini testirati na uran i arsen. Taj dekret je u praksi na snazi i dandanas. Prigodom uvoza u Italiju svih mliječnih, biljnih i mesnih proizvoda, žitarica, gljiva, itd. koji su porijeklom iz BiH i Kosova, rade se analize na kontaminaciju uranom i arsenom.
Što rade institucije?
Dok se u Italiji institucije trude zaštititi svoje građane, kod nas to nije slučaj. Primjerice, u veljači ove godine u Mostaru je Zavod za javno zdravstvo zabilježio vrijednosti radijacije koje su prelazile preko 100% relativne prosječne vrijednosti, o čemu je obaviješteno nadležno tijelo: državna regulatorna agencija za radijacijsku i nuklearnu sigurnost. Do danas se ne znaju uzroci, niti se zna je li vrijednost opala, opada ili je još uvijek tolika.
Federalni zavod za agropedologiju posljednjih nekoliko godina uradio više analiza na području poligona “Sveta Barbara” u Glamoču gdje su NATO i OS BiH uništavale viškove naoružanja i sve su pokazale prisutnost teških metala u količinama daleko većim od dozvoljenih. Međutim, javnosti nikada nisu prezentirani podaci o ispitivanju radioaktivnosti na tom području. Kada se traži objava rezultata, poziva se na Zakon o zaštiti tajnih podataka.
(„Uništavanje“ viškova naoružanja u Glamoču)
Još nešto što ne postoji u BiH je jedinstveni registar oboljelih od malignih oboljenja. Postoje samo podaci koje na svoju inicijativu prikupljaju udruženja oboljelih i koji su alarmantni. U BiH godišnje od neke vrste raka oboli preko 10 000 ljudi. Gledajući po entitetima, situacija u RS-u je uvelike lošija nego u manjem entitetu, no, kada se krene gledati analitičnije na osnovu lokaliteta gdje je svojedobno operirao NATO, podaci su vrlo slični onima koje je objavila početkom 2000.ih godina dr. Jovanović : ta područja imaju i do 5 puta veći procent oboljenja u odnosu na prosjek ostatka BiH.
Zašto se ne dopuštaju detaljnija istraživanja i analize povezanosti korištenja projektila sa DU i obolijevanja od malignih bolesti i zašto bi ova prva povijesna presuda iz Italija i nama u BiH mogla biti važan presedan?
Jedan od motiva jeste i činjenica da se međunarodne vojne snage koje su bile stacionirane u BiH, prvenstveno američke, nisu svojedobno uopće kontrolirale, te se projektile sa „DU“ koristilo neplanski, nekoordinirano i stihijski. Kada je o tome krenulo javno govoriti povjerenstvo iz 2005., članovi povjerenstva su zaprimali prijetnje. Oni su svojedobno bili voljni o tome i svjedočiti, tvrdeći da se opstruiralo njihov rad od strane međunarodnih institucija. Oni koji su opstrukcije radili, na kraju su uspjeli. Povjerenstvo nikada nije završili svoj rad.
Sad dolazimo do odgovora na drugo pitanje. Drugostupanjska presuda u slučaju talijanskog vojnika Senatorea bi mogao biti povijesni presedan ne samo za ostatak od 4000 oboljelih talijanskih vojnika, nego i za nas. Talijanski mediji su već iskopali preko 50 sudskih procesa koji bi mogli identično završiti. Stoga, bilo bi neophodno pozvati se na sve njih, te odvesti na sud odgovorne iz UN-a, NATO-a i svih drugih organizacija koji su dopustili nerezonsko korištenje projektila sa „DU“. Potrebno je to ne samo radi istine, nego prvenstveno radi zdravlja naših ljudi.
Najgora stvar je činjenica kako većina područja gdje je dokumentirano korištenje projektila sa DU do današnjeg dana uopće nisu očišćena. I dandanas ljudi nalaze neeksplodirane i dijelove eksplodiranih projektila koje uzimaju golim rukama.
Zašto se o ovome šuti u BiH? Zašto niti jedan od medija nije prenio vijest o drugostupanjskoj presudi s kojom nedvosmisleno i izričito talijanski sud govori kako su talijanski vojnici oboljeli od malignih bolesti iz razloga izloženosti prašinama osiromašenog urana u BiH? Zašto nitko od odgovornih ne smatra ovo kao problemom? Jesu li pritisci međunarodnih organizacija razlog? Je li neznanje razlog? Nebriga? Vjerojatno sve od ovoga.
Eto zadatka za naše veleposlanstvo u Rimu: neka se pošalje službeni upit ministarstvu obrane i ministrici Roberti Pinotti tvrdi li to ministarstvo još uvijek da u BiH nije bilo korištenja projektila sa „DU“? Neka se upita talijanskog predsjednika zašto je govorio neistine u talijanskom Parlamentu. Eto zadatka i za naše političare: neka američke diplomate koji se šepure po BiH dijeleći moralne lekcije da nam proslijede potpunu mapu područja na kojima je njihova vojska koristila projektile sa „DU“, kako bi se iste moglo valjano očistiti. Eto posla i za razne agencije i zdravstvene zavode: neka dovrše znanstvena istraživanja povezanosti kontaminacije osiromašenim uranom i obolijevanja od malignih bolesti u BiH. To im je ne samo poslovna nego i moralna obveza. Radi 10 000 ljudi, od kojih preko 200 su djeca, a koji svake godine oboli od neke vrste tumora.
Diplomate i političari dolaze i odlaze, zaraženo tlo i voda ostaju.
( Ovaj tekst napisan je 18.04.2016. godine )
Dnevnik.ba