Kada govorimo o najavljenom uklanjanju jedne etaže Vojne komande/Name u Ulici Maršala Tita u Mostaru, ne govorimo o rušenju. Gledajući zemljišnu česticu za koji je Josip Vancaš 1900. projektirao tu zgradu, već sada gledamo ruševinu koja, kao i dobar dio njezine okoline, ugrožava sigurnost stanovnika toga grada. Naivno bi ipak bilo misliti da relevantni faktori u odlučivanju imaju na umu bilo čiju sigurnost osim svoje.
Piše: Sanja Zadro, Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine
Razlozi za rušenja, pregradnje, dogradnje i rekonstrukcije kojima se ne rekonstruira ništa, uglavnom su privatni i ekonomski. Vancašev je projekt za mostarsku Vojnu komandu bio gotovo tipski i ni po čemu originalan. Vrijednost zgrade (ostataka) prvenstveno je povijesna, iako je visoka kvaliteta njezine izvedbe, usklađenost prostornih i oblikovnih značajki neupitna. Bila je među austrougarskim objektima koji su se isticali dekorativnom reprezentativnošću i dimenzijama. Zbog značaja funkcije, na projektu je angažiran jedan od najuglednijih arhitekata Zemaljske vlade.
Svoj je projekt dijelom objavio u bečkom Bautechnikeru[1] zajedno s podacima o zemljišnoj čestici, njezinoj prilagodbi za izvedbu zgrade i procjenom troškova izvedbe. Monumentalna neorenesansna blokovska struktura kakvih je nebrojeno mnogo nicalo u to vrijeme po centrima i periferijama Habsburške Monarhije, građena je na mjestu srušenoga prenoćišta iz osmanlijskoga perioda. Povijest se, kao i obično, ponavlja pa se ovih dana najavljuje postupno uklanjanje ostataka zgrade koji su prijetnja sigurnosti stanovništva.
Prije nekoliko dana Salem Marić (predsjednik lokalnoga ogranka SDA) najavio je rušenje zgrade do gabarita prvoga kata. Obrazloženje te odluke dostupno je na ovome linku. Citat iz razgovora za TV1: Sa federalnom smo inspekcijom dogovorili, znači, da se „Nama“ sruši do gabarita prvog sprata i da tako barem više ne predstavlja opasnost, dok se ne iznađe mogućnost da se gradi novi objekat. Salem Bubalo, direktor Zavoda za prostorno uređenje Mostar, takvo ponašanje u okolini stare gradske jezgre naziva otežavajućim. Umjesto rušenja predlaže sanaciju ili rekonstrukciju, a rušenju se protive i Maja Roso Popovac, Zlatko Serdarević i Meho Omeragić.
U istom smo prilogu od Miralema Fajića imali priliku doznati da je Federalna inspekcija, na zahtjev Agencije Stari grad, odluku o rušenju donijela 2011. Tome se, uz UNESCO, usprotivila i Komisija za nacionalne spomenike BiH. Zgrada je, naime, dio ambijentalne cjeline povijesne jezgre koja ima status zaštićenoga nacionalnog spomenika. Možemo šutjeti, a možemo se pozabaviti činjenicama i odgovor(nost)ima.
Prvo pitanje koje trebamo postaviti je: „Zašto se najavljuje gradnja novoga objekta umjesto obnove zgrade?“. Ovo nije samo problem struke ni pitanje stručnosti. Ovo je problem koji se tiče svih ljudi kojima kulturna i povijesna baština pripada. U Mostaru je, kao što znamo, u zadnjih dvadeset godina bez najave, objašnjenja i razloga uništen niz spomenika od kojih su neki vrijednošću nadmašivali zgradu o kojoj je ovdje riječ. Unatoč tome, i njezin je spomenički status neupitan.
Zatim postavljamo pitanje: „Što znači …iznaći mogućnost za gradnju novoga objekta? “ Govoriti o tome kako se Mostar gradi(o) u posljednjih dvadeset godina znači pratiti tijek sustavnoga razgrađivanja i degradacije urbanog tkiva. Obnova grada se provodila i još uvijek se provodi nesustavno, bez strategije i nadzora uglavnom motivirana privatnim potrebama i inicijativama. Kad govorimo o zajednici, postavljamo pitanje što je Mostaru potrebno na mjestu na kojem se ruševina danas nalazi i s kojega bi uskoro mogla biti uklonjena. Licemjerno je inzistirati isključivo na rekonstrukcijama.
Poznajući realne okolnosti u lokalnom kontekstu, lako je zaključiti da će slučajevi poput dosljedne rekonstrukcije Druge srpske osnovne škole na Carini (Đorđe Knežić, 1909., danas – uredi Općinskoga suda) ostati usamljeni rezultati spleta sretnih okolnosti i da će taj dio Mostara još neko vrijeme biti grad duhova. Kada govorimo o vremenu, važno je imati na umu strpljivost.
Posljednjih dvadeset godina samo su mali odsječak urbane povijesti Mostara. Čitava je urbana povijest Mostara opet dio različitih kontekstualnih okvira u koje ju je moguće svrstati na temelju kulturoloških i geografskih odrednica. S fragmentacijom bismo mogli ići unedogled. Ne valja se zavaravati misleći da će ovaj ili bilo koji drugi (kon)tekst riješiti ikakav problem. O tome ima li problema sud svatko donosi za sebe. Kada govorimo o javnom prostoru, stav i mišljenje bi trebali imati svi oni koji vjeruju da im javni prostor pripada bez obzira na to jesu li, ili nisu struka. Čemu svaljivati teret valorizacije baštine na jedan, uvjetno rečeno, elitistički krug poznavatelja kronologije nekih događaja, interesa, estetskih standarda, trendova?
Name se sjeća daleko veći broj ljudi nego što Društvo povjesničara umjetnosti ima članova. Kome je stalo do gradnje, kome do rušenja? Zašto? Vojna je komanda sagrađena prije 116 godina. Vrlo je mala vjerojatnost da će za 116 godina itko od nas biti živ. Bez obzira na to koliko kratko trajemo, bar nekim dijelom možemo utjecati na promjenu koja je jedina stalna. Nema razloga da upravo ovaj odsječak povijesti ne bude točka u kojoj će lokalne inicijative započeti sa strpljivom i promišljenom nadogradnjom urbanog tkiva.
Arhitektonska povijest Mostara: f(r)aze i vrijednosti
Čuvanje graditeljskoga nasljeđa jamac je održivoga urbanog razvoja. Jednako tako, posljedice svega čega se sjećamo ili što možemo dokumentirati urezane su među ožiljke iz kojih ovaj grad treba učiti. Dihotomija zapadnjačkoga i tradicionalnoga u gradskoj fizionomiji Mostara jedan je od prepoznatljivih elemenata njegove ambijentalne privlačnosti. Postavljajući pitanje o tome što naša tradicija jest, valja se vratiti vremenu u kojem je zaštita spomenika na našem prostoru funkcionirala u znatno većoj mjeri institucionalizirano i transparentno nego što je to danas slučaj. Godine 1953. Juraj Neidhardt izrazito je nadahnuto pisao o čovjekoljubivosti orijentalnoga urbanog razvoja Sarajeva[1]. Bezrezervno je kritički degradirao ono što je zvao „neskladom“ i za što je odgovornost pripisivao austrougarskoj okupaciji bosanskohercegovačkih gradova. Pitao se i što bi od staroga trebalo sačuvati, a što rušiti, kako graditi novo.
Na pitanja je odgovorio idejom o ponovnoj transformaciji stare sarajevske čaršije u kulturno žarište grada. Podnaslovivši dio teksta Nova čaršija – kulturno žarište republike u smislu društvene nadgradnje, Neidhardt razmatra i ideju obnove starih zanatskih oblika proizvodnje i privređivanja. Predlaže čuvanje najstarijega dijela grada u funkciji jezgre na koju se, po načelu historijske aglomeracije, nadovezuju novi slojevi ili periodi arhitektonske povijesti.
Austrougarskoj izgradnji najviše zamjera nesmotreno interveniranje u stare jezgre i njihovu okolinu impozantnim blokovskim strukturama kojima je funkcija dobrim dijelom bila stambeno – najamna. Iste je godine Neidhardt, zajedno s Džemalom Čelićem, objavio tekst Stari most u Mostaru: Arhitektonsko-urbanistička problematika konzerviranja i restauriranja mosta i okoline te korigiranje udaljenijih objekata, koji optički pripadaju okolini mosta[2]. Riječ je o rezultatima terenskoga uvida u stanje u kojem se Stari grad u Mostaru nalazio početkom 1950-ih. Cjelovita urbanistička regulacija grada nije provedena ni u austrougarskom ni u međuratnom periodu.
Tekst objavljen u Našim starinama 1953. prijedlog je urbanističke regulacije okoline Staroga mosta i kritika austrougarskoga načina nošenja sa starom gradskom jezgrom. Uzimajući u obzir da su toj jezgri prije okupacije pripadale i dvije ulice koje su pretvorene u prometnice, tekst se dotiče i stupnja regulacije koji je austrougarska uprava provela u Glavnoj ulici, rušenja objekata i gradnje novih impozantnih blokovskih struktura koje, protivno načelu historijske aglomeracije, narušavaju ambijentalni sklad.
Jedan od ključnih preduvjeta zdravoga gledanja na kronologiju i složenost isprepletenih faktora u oblikovanju slike grada sistematizacija je spomeničke baštine iz različitih perioda. Uz materijalno stanje spomenika, neophodna su građa i dokumenti o ranijim urbanističkim idejama od kojih nisu sve realizirane, fotografski i arhivski materijali. S obzirom na nedovoljno očuvanu građu koja bi na ovaj način cjelovito dokumentirala faze urbanoga razvoja Mostara, dodatni i iznimno vrijedan izvor su izvještaji o aktivnostima državnih instanci nadležnih za zaštitu spomenika jer je odnos prema baštini vrlo važan čimbenik razvoja grada. Vrijeme u kojem se ono što rušimo gradilo, vidjeli smo, nije bilo milosrdno prema vremenima koja su mu prethodila. Hoćemo li ponavljati ono što osuđujemo?
Mjesta (iz) sjećanja: Povijest gradnje/povijest rušenja
Među reprezentativnijim realizacijama na polju javne arhitekture u Mostaru u razdoblju austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom dva su djela Josipa Vancaša u tadašnjoj Glavnoj ulici, današnjoj Ulici Maršala Tita: Vojna komanda i filijala Zemaljske banke. Prva je, dakle, u početku imala vojno – administrativnu funkciju, ali su obje, u skladu s uobičajenom praksom, nakon odlaska austrougarske uprave iz Bosne i Hercegovine, korištene za druge javne namjene u svim političkim sustavima koji su se tijekom XX. stoljeća izmijenili na ovim prostorima da bi u posljednjem ratu bile teško devastirane te, kao i hotel Neretva i niz drugih reprezentativnih primjeraka graditeljskoga naslijeđa iz ovoga razdoblja u Mostaru, još uvijek čekaju obnovu.
Godine 1896. Mujaga Komadina otkupio je zemljišnu parcelu u Glavnoj ulici na kojoj je ranije bio sagrađen turski han[1] te je zemljište potom iznajmio austrougarskoj vojsci. Na izradi projekta za monumentalnu neorenesansnu zgradu Vojne komande angažiran je Josip Vancaš. Na zgradi su tijekom 1930-ih poduzete brojne pregradnje, a vodio ih je Miroslav Loose. Ulomke iz njegovoga dnevnika koji se tiču ovih pregradnji Karlo Drago Miletić donosi u knjigama Mostar: Glavna ulica i Veliki graditelj Miroslav Loose.
Zahvate je poduzimao u dogovoru s članovima obitelji Peško kojima su sinovi Mujage Komadine prodali zgradu nakon očeve smrti, a u to je vrijeme korištena u različite svrhe. Uglavnom je udomljavala ugostiteljske i trgovačke objekte, a jedan je dio prizemlja korišten za kino. Bili su u njoj i uredi mostarske Općine, trgovine Zemaljskoga magazina (ZE – MA), odnosno Narodnoga magazina (NA – MA). Pregradnje je Loose trebao izvesti da bi se prostori prilagodili novim funkcijama. Izvorni izgled vanjštine pri tome nije remećen. Kao što će biti slučaj i s desetljeće kasnije dovršenom Vancaševom filijalom Zemaljske banke u neposrednoj blizini[2] i zgrada Vojne komande ilustracija je odnosa austrougarske vlasti prema nasljeđu osmanlijskoga perioda. Han na čijem je mjestu Vojna komanda građena nije bio jedina zgrada koja je srušena da bi se proširila ulica i da bi se, nakon prilagodbe parcele, sagradila javna ili stambeno – najamna zgrada.
Ulica je proširena, prenoćište srušeno, a sagrađena je neorenesansna palača. U urbanom tkivu kojem se priključila nije mogla doći do izražaja ni u približnoj mjeri u kolikoj su mogle javne građevine koje su u to vrijeme podizane na prostranim zemljištima i trgovima nove faze planiranja i teritorijalnoga rasta Mostara (primjerice Velika kraljevska gimnazija ili Kotarski sud). Vojna komanda bila je jedna od ilustracija onoga što Neidhardt zove remećenjem sklada. Radilo je se, dakle, o Vancaševoj neorenesansnoj realizaciji harmonične tlocrtne dispozicije s unutarnjim dvorištem.
Odlikovala ju je rustikalna obrada donje zone pročelja i pilastara na uglovima s pravilnim ritmom organizacije prozorskih otvora na objema etažama, apliciranim vojničkim emblemima i inicijalima Mujage Komadine. Stilskim i oblikovnim značajkama usporediva je s onodobnim Vancaševim ostvarenjima u Sarajevu. Središnji je dio pročelja povišen u odnosu na bočne i zaključen kosim krovom čime Vancaš, u ovome slučaju, donosi aluzije na stilsko usmjerenje prema sjevernjačkoj neorenesansi osobito ako se tome pridodaju i prilično osebujno artikulirane zone oko središnjega, ali i bočnih portala. Realizirani Vancašev projekt za Vojnu komandu u Mostaru (1898.) čuvanja je vrijedno arhitektonsko djelo koje stilski i oblikovno pripada periodu historicizma, inačici sjevernjačke neorenesanse. Elementi secesijskoga rječnika prisutni su na pročelju. Ovdje im je funkcija isključivo dekorativna.
Sličan je slučaj bio i s filijalom Zemaljske banke. Unatoč tome što mu je velik broj projekata realiziranih na tlu Bosne i Hercegovine (uključujući obje realizacije u Mostaru), oslonjen o importirane stilske obrasce, upravo je Vancaš jedan od inicijatora onoga što su Ibrahim Krzović[3] i Nedžad Kurto[4] još 1980-ih svrstali pod liniju secesije na koju će se nadovezati domaća moderna arhitektura. Vancaš je to zvao bosanskim stilom[5] jer je njegovo vrijeme, u povijesti arhitekture srednjoeuropskoga kulturnog okvira, bilo vrijeme traganja za nacionalnim stilovima, a on je najviše radio u Bosni i Hercegovini.
Takav se odnos prema baštini temelji na poštivanju nasljeđa ranijih faza urbanoga razvoja, poznavanju tradicionalnih materijala i klimatskih preduvjeta projektiranja i gradnje. Unatoč tome što je bio arhitekt u službi Zemaljske vlade i što mu je velik broj projekata svrstiv u okvire srednjoeuropskoga historicizma, u Vancaševom je pisanju o bosanskom stilu, prepoznatljiva moralna okosnica srodna onome o čemu je kasnije pisao Juraj Neidhardt.
Letargija i/ili eksperiment? Uzroci i posljedice rušenja, nadogradnje i resemantizacije
Rekonstruiranje razorenih gradskih jezgri i pojedinačnih spomenika uobličuje koherentan, jednosmislen zaključak turbulentnih faza njihove povijesti. Takav je slučaj bio s Dresdenom i Varšavom nakon Drugoga svjetskog rata. Takav je bio slučaj i s najužim pojasom stare jezgre Mostara nakon rata 1990-ih. Unatoč tome što su u praksi uspjele, te su rekonstrukcije problematične iz više razloga.
Svakom se od njih gradi određena priča koju bismo priručno mogli zvati fikcijom. Nerijetko se potom problematizira kriterij autentičnosti, a dolazi i do svojevrsnoga brisanja tragova konflikta koje je nekad, uz valjan nadzor, korisno ostaviti u gradskom tkivu. Stoga obnova spomenika ne mora nužno značiti njegovu cjelovitu rekonstrukciju. Saniranje zatečenoga stanja i opasnosti od daljnjega urušavanja prvi su koraci koje bi na zgradi trebalo poduzeti. Inkorporacija nove strukture i funkcije u postojeću (nakon sanacije) može biti sljedeći korak.
(Re)konceptualizacija ruševine jedno je od općih mjesta u znanstvenom pisanju o graditeljskoj baštini. Potreba da se stav prema ruševnim dijelovima materijalne okoline mijenja i nadograđuje, bez obzira na vrijeme kad se povijest umjetnosti etablirala kao znanstvena disciplina, stara je kao i bilo koji kulturni i civilizacijski napor u problematiziranju odnosa trenutka u kojem živimo s ranijim dijelovima kolektivne povijesti. U praksi se to manifestira na različite načine od kojih se neki trude biti pošteni prema slojevitosti urbane i arhitektonske povijesti mjesta/teritorija. Nije lako, ali se događa.
Eksperimentalni pristupi čuvanju baštine danas podrazumijevaju kreativan dijalog s materijalnim ostacima ranijih faza urbanoga razvoja. Ujedno mogu osigurati prostor za komentar aktualnih društvenih i političkih okolnosti koje se izravno tiču načina na koji će (iz)građeni dio nekoga prostora biti prezentiran posjetiteljima i mještanima. Takve intervencije česta su pojava u gradovima koji su značajno obilježeni posljedicama političkih konflikata, ekonomskih kriza, tehnoloških katastrofa.
Nerijetko se ruševna industrijska postrojenja saniraju u potrebnoj mjeri da bi služila izložbenoj i/ili izvedbenoj svrsi. Takav oblik prenamjene ne iziskuje cjelovitu rekonstrukciju. Dapače, on je izbjegava. Ruševina je podsjetnik. O tome kako se odlučuje o zaštiti kulturno – povijesne baštine u Mostaru imali ste priliku čitati u ranijim reakcijama Društva povjesničara umjetnosti. Prije svega se to odnosi na tekst Tatjane Mićević – Đurić Zaštita kulturno – povijesnog nasljeđa u Mostaru gdje autorica, između ostaloga, sistematizira i ranije spomenute faktore u odlučivanju o sudbini oštećenih i zapostavljenih dijelova urbanoga tkiva.
Javne površine i ostaci arhitektonskih kapaciteta kojima je funkcija nekoć bila javna, u takvom lokalnom kontekstu, mogu i trebaju pružiti prostor za djelovanje, komentar i otpor. Time se ipak ne rješava do kraja pitanje njihove funkcionalnosti jer ruševine ne samo da nisu upotrebljive za stanovanje i javnu upotrebu, nego su i opasne.
Njihov je broj u Mostaru danas značajna komponenta urbanoga tkiva i ta je činjenica simptom nečega što ne treba biti skriveno. Stoga bi odluke o cjelovitoj rekonstrukciji također trebalo donositi s oprezom. Uz sustavno popisivanje, katalogizaciju i valorizaciju ostataka, o njihovoj bi sudbini trebalo misliti imajući na umu moguće oblike kreativnoga dijaloga s prošlošću i prezentacije baštine zajedno s traumama o kojima ta baština svjedoči.
Najvažnije je pitanje ipak ostalo neodgovoreno.
Tko donosi odluke?
Tko će biti odgovoran ako ostaci zgrade ipak budu srušeni? Kako to obično s najavljenim događajima biva, javnost će biti bar okvirno informirana o danu (i/ili satu) rušenja. U svakom slučaju, na te informacije zainteresirani pojedinci imaju pravo i znaju od koga i kako ih mogu dobiti. U blizini zemljišne čestice za koju je Vancaš 1900., nakon rušenja osmanlijskoga prenoćišta i prilagodbe .
( Ovaj tekst napisan je16.01.2017. godine )
Dnevnik.ba