"Nacionalizam" je vjerovatno jedan od najocrnjivanijih i najdemonizovanijih pojmova u poslijeratnoj ex-jugoslovenskoj lijevo liberalnoj žurnalističkoj i (kvazi)političkoj misli. Za takozvanog građanina, člana degenerisane hipi komune, dežurnog humanističkog moralistu i sve njihove učenike, nacionalizam je najstrašniji označitelj koji nekome možete prikrpiti. Nacionalist, to je čovjek čije gorivo su mržnja i predrasude, koji živi u fantastično izmaštanome etničkom univerzumu, koji je dio "imaginarne" zajednice koja se reporudicira radi banalnosti zla, rječju čudovište, primitivac, zaostali glupak.
Dakako da je tu dolazilo do nekonzistentnosti. Pa su tako određeni građanski entuzijasti propuštali da uvide da i sami jesu nacionalisti, doduše građanski, dok su drugi branili “tuđi” od “vlastitog” nacionalizma, naglašavajući tako svoje intelektualno poštenje i plemenitost.
Osnovna greška u ovakvom pristupu jeste skučeno shvatanje samog pojma nacionalizma. Tragika takvog razmišljanje sastoji se prije svega u ignorisanju činjenice da svi živimo u globalnoj društveno-ekonomskoj formaciji iz koje proizlaze države-nacije i u kojoj je nemoguće svoj lični interes posmatrati mimo interesa neke države nacije, ili neke od nacija. Tipa, ako ste uvaženi antinacionalistički intelektualac koji radi na fakultetu, Vama je izuzetno bitno da vaša država prosperira kako bi mogla izdvojiti budžetska sredstva za vašu platu i njeno povećanje. Vi ste dakle nacionalist, jer da biste dobili platu, Vaša država mora ostvariti svoje nacionalne interese. Vi možete biti i za ukidanje države, ali dok do tog predviđenog čina ne dođe, vi i dalje, htjeli to ili ne, imate nacionalni interes, uklopljiv sa drugim članovima vaše nacionalne zajednice, koja postaje sve manje imaginarna što se bliži prvi u mjesecu i neophodnost lijeganja budžetske popudbine na račun.
Također, svi oni koji u napadima moralističkog ludila vole citirati Danila Kiša (najčešće jedini Kišov citat koji su ikada pročitati i, naravno, pogrešno shvatili) i nacionalizam nazvati "prije svega paranojom", nikada nisu razmislili koliko su sami paranoični da saznaju nešto novo. Ili da prosto prihvate neke nemaniheističke realitete svijeta u kojem žive. Naprimjer da je nacionalizam toliko rastegljiv pojam da u njegove okvire spada sve, pa i krajnosti kakve su antifašizam i fašizam, nacionalni šovinizam i antišovinizam, rasizam i antirasizam, krajnja ljevica (izuzimajući anarhiste) i krajnja desnica (izuzimajući, u nekim slučajevima, anarho-liberale). Jednom rječju da je nacionalizam paranoja u onoj mjeri koliko ste sami, opravdano ili neopravdano, paranoični.
Najveća kontradikcija u razmišljanju nastaje kada se određene strukture u svom “antinacionalizmu” pozivaju na tekovine SFRJ i naslijeđe Josipa Broza Tita, zaboravljajući da NOB nije stvarao ništa drugo do nacionalnu državu Južnih Slovena. Da, to je bila socijalistička država, ali i dalje država i nacionalna država. Štoviše više socijalističkih južnoslovenskih nacionalnih država i nacionalnih autonomnih pokrajina u jednoj. Dakle, ukoliko niste paranoik koji je sebi umislio ultimativnu pravednost, naspram mase nacionalističih đavola, koji su krivi jer ne odgovaraju fantastičnom “nenacionalističkom” umišljaju svijeta koji ste sebi stvorili, prihvatite da pojmovi “nacija” i “nacionalist”, sami po sebi ne moraju značiti ništa loše (iako mogu i najgore). Baš kao što ništa loše, samo po sebi, ne znače ni mjesna zajednica, opština, kanton, udruženje ljubitelja antinacionalistčke literature i tome slično.
Nacionalizam, vjerovali ili ne, može biti antišovinistički, antimrzilački i antifašistički, to jest težiti izgradnji nacije na navedenim vrijednostima, a u isto vrijeme, u postojećim političkim okolnostima, štiteći interese vlastite nacije, koja, pored toga što je ekonomska zajednica jeste i odraz promjenjive čovjekove prirode.
Terese Forcades, vjerovatno nakontroverznija časna sestra, a ujedno i teoretičarka sa ljevice u Evropi i veliki (nacionalistički) zagovornik nezavisosti Katalonije je vrlo lijepo primijetila da “ako desnici ostavimo religiju i ideju o naciji, ljudi će otići desno.”, kao i to da “treba artikulirati narative oko kojih će ljudi biti strastveni i povezati se s idejom nacionalizma, ali, naravno, ne u ksenofobičnom i šovinističkom smislu.”
I kako to primijeniti u Bosni i Hercegovini u kojoj se neprestano brkaju narod i građani i narod i etnička nacija? Jednostavno tako što ćemo priznati realnost da su bh subnacije (hrvatska, srpska i bošnjačka) po svemu “starije” od države i što se u artikulaciji njihovih nacionalnih interesa, bez prisilne građanizacije, neće automatski podrazumijevati demonsko zlo “nacionalnih podjela”. Da zamislite, možete zagovarati Herceg-Bosnu bez da to znači mržnju prema nehrvatima, o da možete zagovarati i Republiku Srpsku, bez da imate namjere nauditi i jednom nesrpskom narodu na njenoj teirtoriji, možete zagovarati naciju islamske tradicije bez da to znači simpatiju prema ISIL-u. Možete zagovarat i jednstvenu građansku BiH, bez besplodnih i suludih optužbi na račun onih koji je vide drugačije.
Kada to postane fakt i kada postane jasno da nacionalna realnost u BiH ne može biti drugačija od tronacionalne, a koja podrazumijeva i teritorijalno uređenje na istoj osnovi, kao i da takva realnost nije nikakav bauk, tek onda će se stvoriti istinski povoljni uslovi za okopnjavanje šovinizma i začetke društva koje će BiH učiniti mogućom, ne po prisili duha i slova mirovnog sporazuma, već po perspektivnoj ekonomskoj i kulturnoj koheziji njezinih naroda.
Dnevnik.ba