StoryEditor

Zameo ih vetar

Piše Josip Vričko  /  07.08.2017., 01:08h

Uzaludan je to, dakako, posao, ali, ipak, treba podsjetiti kako su u Srbiji reagirali na vijest da je Oluja poharala tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Vijest o padu Knina Slobodan Milošević je dočekao na Crnom vrhu, gdje se odmarao sa suprugom Mirom i Bogoljubom i Marom Karić. Njegovi sugovornici u telefonskim kontaktima, svjedoči Slavoljub Đukić u knjizi On, Ona i mi, tvrde kako je ostavljao dojam čovjeka kojega je zaprepastilo zauzeće Knina. Nije upotrebljavao riječi „pao“ i „osvojen“. „Gledaj, ove budale se povukle!“ govorio je. Slijedom čega je onda srbijanski tisak svu odgovornost svalio na Milana (milicajca) Martiča i Radovana Karadžića, koji su, inače, nekoliko mjeseci ranije, prkoseći Beogradu, vezali zastave svojih bratskih republika.

    A budući je Beograd, inspirator balvan revolucije, nevin u aktualnoj drami, držvana Televizija je 5. kolovoza 1995. gledatelje zabavljala prenosom finala cirkuskog festivala u Monte Carlu. Na što je odmah, dan poslije reagirao samo patrijarh Pavle, upozoravajući direktora te kuće Milorada Vučelića kako je „njegova odgovornost ogromna pred Bogom i istorijom“.

 Presvisnuo (bi) Jovan, tu psihijatrija ne pomaže

    Diretkor je njegovoj svetosti uzvratio ispričavajući se frazom „posao koji radimo veoma je složen“. Nije tu, međutim, bio kraj budala(ština)ma i cirkusu. Tadašnje je ozračje, uz podsjećanje na korijene, najuvjerljivije artikulirao Dobrica Ćosić u svome dnevniku Bosanski rat.

  „Sada je 13 časova: Knin je pao. Jovan Rašković, da je živ, sada bi presvisnuo. Sa očajanjem razmišljam o srpskim optimistima: srušićemo Zagreb, Split, Šibenik! ‘Za šest sati sjurićemo se sa Petrove gore u Zagreb!‘. Takav glupački srpski optimizam doveo je srpski narod u katastrofalan položaj. Optimisti su bili komunisti, optimisti su bili Jugosloveni, optimisti su radiklani nacionalisti. Optimisti su bili Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj. Optimisti su bili Karadžić, Krajišnik, Koljević, Plavšićka, Mladić... Nije li taj optimizam samo srpska bahatost, istorijska nezrelost, slepilo pred savremenim svetom, srpska neizmerna glupost u odbrani svojih prava i muci opstajanja? Sudeći po ponašanju koje smo izražavali u ovom veku, mi smo izrazito lakoverni budalast narod. Možda će nas poraz od Hrvata makar malo, makar u nečemu opametiti. Jedino je to – možda!“ napisao je otac nacije 5. kolovoza ‘95.    

    Čak i ovaj Ćosićev suzdržani optimizam, njegovo oprezno „možda“ glede nade da će se Srbi opametiti bi(l)o je, zapravo, nadanje ludom radovanje; Aleksandar Vučić i Milorad Dodik su, po Miloševićevu starostavnom modelu „mitinga istine“, prošloga petka u Veterniku okupili Srbe s obe strane Drine i s distancom od gotovo dva i pol desetljeća poručili im kako niko ne sme da ih bije. Ili, što bi kazao (po)ratni kandidat za četničkog vojvodu i aktualni predsjednik Vučić „Više nikada nećemo dozovoliti novu sličnu zločinačku akciju", a ratni švercer kratkog (ali i dugog) Ronhilla Dodik početkom ovog tjedan ekskluzivno u srbijanskim novinama obznanjuje kako sa svojim srbijanskim kolegom (i, eto, suborcem) Aleksandrom Velikim piše nacionalni program za XXI. stoljeće. Plan, u biti, za opstanak Srba. Uranili!

 Tako je govorila Biljana Plavšić

    A još u Veterniku eresovski je vožd, uz sveopće odobravanje, ispalio kako nije daleko dan kada će svi Srbi živjeti u jednoj državi, pa je, eto, bjelodano zbog čega su on i politički sin dvojice vojvoda, Šešelja i Nikolića – presavili tabak. Pa ako bi Rašković presvisnuo, da je dočekao 5. kolovoz ‘95., onda se Ćosić sigurno sada prevrće u grobu slušajući ovovremene srpske optimiste. Ništa pametnije od onih što ih je otac nacije pobrojio u svome ratnom dnevniku. Nema čini se te Oluje koja može rastjerati maglu u bandoglavim srpskim glavama.

  Zanimljivo, jedna s Ćosićeva popisa, Biljana Plavšić je možda detektirala zašto je to tako. Na prvu godišnjicu Oluje, u intervjuu Financial Timesu ex-predsjednica Republike Srpske kaže: „Velika je šteta što Srbi nemaju pravog vođu kao što Hrvati imaju Franju Tuđmana“.

     Vučićev - a neskrivene su mu ambicije biti vožd (kad već nije bio vojvoda) - lik i djelo najefektnije je ovih predolujnih dana raskrinkao srpski dramaturg Siniša Kovačević, poručivši mu kako se kurčio po kafanama, a sada bi da se račun dijeli na ravne časti. „Zvao je u rat. Da, slavio je smrt svojih političkih protivnika. Zatvarao novine. Oprostimo dečaku. Nije imao ni pedeset godina kad je počeo da se menja“, piše Kovačević.

       Budući je čak i (nekim) Srbima jasno s kim imamo posla, neću ni da sumnjam da se hrvatski državni vrh na bilo koji način igrao glazbenog urednika kada je riječ o proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Kninu. Nekim čudom, srpski dragovoljac s Jevrejskog groblja poviše okupiranog Sarajeva nekakav je - jedan u nizu Srba, od Đinđića na ovamo - aktualni favorit dijela tzv. međunarodne zajednice. Temeljem čega su se onda valjda njegovi  ministri nekoliko dana prije obilježavanja Oluje bavili Thompsonom. Skandalizirali su se zbog toga što Hrvatska vlada financira Markov koncert u Slunju. I, predmnijevam, to dojavljivali na važne europske adrese. Zamislite, Ivica Dačić, Miloševićev glasnogovornik vjeruje kako bi mu trebali ispunjavati muzičke želje. Ili, notorni Aleksandar Vulin... Uostalom, i Irinej je pjevao u Vaterniku, pa iz Hrvatske nije bilo reakcija. Ni na repertoar ni na izvođača.

  Za Oluju spremni!

    Iritanto mi je, gotovo jednako kao i ovo graktanje Vučićeva jata, i prebrojavanje po hrvatskim medijima koliko je bilo „neprimjerenog znakovlja“ u Slunju i Kninu, koliko puta se čulo Za dom spremni... Što je to, nekakva inventura po beogradskoj narudžbi?! Pa, bez te spremnosti kninski i ini srpski balvani bi stajali i danas po Hrvatskoj. Poput klisurine. A Hrvati bi doista ispunjavali srpske muzičke želje, pjevali bi kako Srbi sviraju. Baš kao i gotovo pola stoljeća ranije. Za dom spremni – onaj iz 91. treba zaštititi. Autorska prava imaju hrvatski branitelji.

      Dobro je zato što je Andrej Plenković odrješito, gotovo bih kazao netipično za njega, s Kninske tvrđave poručio „ne damo na Oluju, kao što hrvatski branitelji nisu dali na Hrvatsku“. Ma, mogao je, kad ga je već krenulo, i zagalamiti: Za Oluju spremni!

Dnevnik.ba

25. travanj 2024 02:57