Vjerojatno je intervju što ga je potkraj studenoga srbijanski premijer dao Globusu već pao u zaborav.
Piše: Josip Vričko, Dnevnik.ba
Aleksandar Vučić, naime, producira toliko izjava, konferencija za novinare, poteza, poput demonstrativnog (i teatralnog) napuštanja međuvladine konferencije EU i Srbije, nakon što je Hrvatska stavila rezervu na otvaranje poglavlja 26, penjanja po tenkovima, a između su, jasno, poruke, onako baš vučićevske, da ne velim srpske, prema Hrvatskoj k‘o granate. Slijedom čega je dežurni srpski ustašolog i premijerov imenjak Vulin ostao duboko u šefovoj sjeni. Riječju, nije lako pratiti Aleksandra – potencijalno?! – velikog.
Osobno, u rečenoj ispovijedi toga srbijanskog lidera, na prvi me je mah ponajviše zanteresirala, te sam to onda i podijelio s čitateljima ovoga portala, njegova tužna priča o tragičnome srpskom usudu. Biva, ubili su kroz povijest Srbi svakog Srbina ako je išta vrijedio, jada(o) se Vučić, podsjetivši na sudbu kletu od Karađorđa pa sve do Đinđića. Možda mi se ovo Vučićevo osvrtanje u prošlost svidjelo i zato što se u njemu moglo prepoznati njegovo proročanstvo. Nisam pritom zlurad, nego sam se samo sjetio njegova intervjua Televiziji Srbije nakon što je prvi put, u proljeće 2014. godine, imenovan predsjednikom Vlade.
Patetika s pokrićem?!
I tada je - kronično na rubu plača - povjerio svekolikom srpstvu kako je spreman dati glavu za Srbiju, što danas kada sumnjivi tipovi oko njegove kuće zaboravljaju zolje, tjera na makar sumnju da Vučić nije zalud uvijek patetičan.
No, najnovije eskapade toga nekadašnjeg radikala, podsjetile su me kako je rečeni intervju zagrebačkom tjedniku bio samo neka vrsta artiljerijska priprema za ono što će izreći nakon što su ruski – navodno besplatni – MIG-ovi sletjeli u Beograd. Ne mislim tu, dakako, na žalopojku o tragičnoj sudbini srpskih voždova kroz historiju. Vučić je, naime, svjedočio kako ga je prije pet-šest godina hrvatski branitelj u Kninu pitao zašto je uopće došao, kad je Knin oslobođen?! „Pitao sam ga“, prisjeća se te zgode za potrebe hrvatske novinske publike,“od koga ste ga oslobodili? Pa, Srba je prije rata u Kninu bilo 90 posto, a sada ih nema ni 20. To oslobađanje ovisi o kutu iz kojega se gleda.“
Problem, u biti, i jeste u tomu što, kada se god vraća u ratno doba, Vučićev je kut gledanja više-manje onaj isti koji ga je tada promovirao da sjedi sdesna vojvodi Šešelju sve do 2008 godine. A potom, evo, i vojvodi Tomi. Mala je, dakle, razlika između junoše Ace iz ožujka 1995. kada je u vatrenom govoru u okupiranoj Glini okupljenima obećavao da tzv. Srpska Krajina i Glina nikada neće biti Hrvatska i da ondje ustaška vlast nikada više neće moći doći, i ovoga današnjeg kojemu nije jasno od koga je Knin oslobođen. Slijedom čega se od Vučića ništa drugo i nije moglo očekivati doli da, oboružan ruskim gratis paketom, kaže kako su MIG-ovi tu da se Oluja i Bljesak više nikada ne ponove.
Vrati se Zoki, sve ti je oprošteno
Hrvatska - a i Bosna i Hercegovina, cijeli region, zapravo, - imaju posla s političarem koji drži kako je velikosrpska agresija na Hrvatsku floskula, na što mu je sredinom prosinca uoči sastanka Europskog vijeća u Bruxelles odgovorio Andrej Plenković.
A odgovor je bio takav da sam se - nije me sram priznati - sjetio, ne bez nostalgije, predšasnika aktualnoga premijera, Zorana Milanovića koji je ljetos, o čemu svjedoči sad već mitska tajna(?) snimka njegova sastanka s braniteljima, kazao: „Srpski vođe Vučić i Nikolić su tipovi koji su arlaukali oko Zagreba. Mi tim ljudima gledamo kroz prste“.
Dobro, kazao je tada, možda i zato da se u predizbornoj kampanji svidi desnom krilu biračkoga tijela, i da je Srbija šaka jada - što je zgrozilo, primjerice, i Zlatka Hasanbegovića. Kazao bih zapravo: čak i Hasanbegovića. Ipak, ovo o gledanju kroz prste treba upamtiti. Osobito stoga što se tamo daleko i dalje ponašaju kao da je Beograd glavni grad – Hrvatske. Ilustrirati je to vrlo lako: Određivali bi oni koji su potkraj prošlog stoljeća izgubili nekoliko ratova Hrvatskoj koje praznike može slaviti, ali i koje svece smije štovati!
Popuju, dakle, državi članici Europske unije i NATO saveza. I to kada su predsjednica i premijer te države donedavni (visoki) dužnosnici tih institucija. U mandatu državničkog dvojca Grabar Kitarović-Plenković, Beogradu se svako malo priviđaju ustaše.
Stoga hrvatska predsjednica u božićnom intervjuu Večernjem listu nikako nije smjela govoriti stilom nekih bivših vremena: ima pojedinaca, ima pojava. Naime, u kontekstu naklapanja (Beograd plus domaći kolaboracionisti) o pozdravu „Za dom spremni“, aktualiziranog postavljanjem spomen ploče hrvatskim braniteljima u Jasenovcu, Grabar Kitarović je kazala: „U našem susjedstvu ima parlamentarnih stranaka i visokih dužnosnika čiji je program zapadna granica Srbije na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag, i to se ondje smatra legitimnim političkim programom. Nemojmo, dakle, dopustiti da nam stalno nabacuju tu ‘ustašku guju‘“, kazala je hrvatska predsjednica.
Neka ceo svet razume
Nije, doduše teško identificirati o kojima se pojedincima radi kad Grabar Kitarović kaže „ima visokih dužnosnika“, ali kako bi je ceo svet razumeo, treba reći da istureni srbijanski državnički tandem Nikolić&Vučić nikada nije odustao od toga sanka pustog. Baš, uostalom, kao i što nisu prestali arlaukat dok nisu rehabilitirali Čiču Dražu.
Nije li apsurdno da se državi koju vode dva političara afirmirana (i profilirana) u Uniji i Alijasni i u čijem osobnom i političkom životopisu nema niti jedne mrlje nameće hipoteka ustaštva. Usto, i državi u kojoj na izborima radikalna desnica - toliko, inače, probitačna u (zapadnoj) Europi - ne dobacuju niti do 1 posto. Pritom su najglasniji ustašolozi, sljedba koja je za potrebe, možda samo kratkoročne, Bruxellesa - obrijala bradu. Također, možda kratkoročno. Jer, kako vjerovati u eurofiliju premijera koji se slika na ruskom transporteru i miluje, doduše samo pogledom, krila ruskih aviona. Usred Beograda.
Ne mislim kako se po Hrvatskoj trebaju kočiti spomen ploče s natpisom na koji je pozornost skrenuo jasenovački slučaj. Ali, uz ovakvo istočno susjedstvo, koje, usprkos hipoteke etničkog čišćenja i genocida, poručuje da su od Rusa dobili borbene zrakoplove kako bi zaštitili svoju djecu, treba biti na oprezu. Spreman, zapravo!
( ovaj tekst napisan je 30.12.2016. godine )
Dnevnik.ba