Zapravo je sve ovo, kao, sad već, uobičajeno prijeteća uvertira za komemoriranje srebreničkog genocida, počelo potkraj lipnja kada je Žalbeni sud u Den Haagu potvrdio prvostupanjsku odluku iz 2014., po kojoj su nizozemski vojnici, u sastavu mirovnih snaga UN-a mogli znati da će muškarci, njih oko 300 koji su potražili utočište u vojnoj bazi kod Potočara, biti ubijeni ukoliko ih se izbaci i stavi na milost i nemilost srpskoj vojsci pod zapovjedništvom Ratka Mladića.
Usto, presuda implicira kako se ne može zaključiti da su nizozemski vojnici bili „sto posto odgovorni za sudbinu tih ljudi“. Slijedom čega je presuđeno i kako je država Nizozemska djelovala djelomično nezakonito u srpnju ‘95. u Srebrenici, te da je dužna isplatiti 30 posto odštete obiteljima žrtava.
Ovaj je pravorijek, istina, presedan, jer se po prvi put državu koja je sudjelovala u mirovnoj misiji UN-a pozvalo na odgovornost. Slaba je to, međutim, utjeha obiteljima Bošnjaka smaknutih od bratije đenerala Mladića. Presudom se, naime, sugerira kako je Srebreničanima uskraćena mogućnost preživljavanja, ali da Nizozemska nije (apsolutno) kriva za djelovanje nizozemskog bataljuna prije pada Srebrenice, budući se to događalo u okviru lanca komande UN-a. I, dakle, cijena toga nizozemskog suučešništva je 30 posto odštete...
Višegrade grade, otkud ti maštovita Dana?!
Gotovo odmah potom, Ćamil Duraković dobio je poziv sutkinje Osnovnog suda u Višegradu Dane Plećić na ročište koje će se održati 11. srpnja u 13 sati. Bivšega je srebreničkog načelnika tužio Emir Kusturica zbog tekstova u Dnevnom avaza u kojima je Duraković tvrdio kako glasoviti srpski neimar Nemanja kani Nacionalni park „Drina“ izgraditi baš na bošnjačkoj zemlji, zaobilazeći srpske posjede. Kusturicu je to bolno pogodilo, pa je tu svoju duševnu bol procijenio na 12 tisuća maraka. Pa, ipak, show mu je ukrala rečena Dana, odredivši da geometar Ćamil sjedne na optuženičku klupu baš na dan dženaze i komemoracije, te u vrijeme podne-namaza.
Trebalo je to namaštati. Je li joj suflirao ex-Emir?! Tko će znati. Ali, ovaj me je potez višegradske sutknije podsjetio na jednog drugog velikana koji se, baš kao i Kusturica, malo kasnije - štoviše čak kasnije i od ovoga volšebnika s Gorice - upisao u Srbe.
Riječ je, jasno, o Ivi Andriću, čiji su život obilježili Travnik i Višegrad. Taj je nobelovac želio pobratimiti grad u kojem se rodio i grad u kojem je proveo djetinstvo. Ukratko ih je, u toj nakani, opisao: „Kad bi Višegrađani“, pisao je, „primili malo više vezirskog adeta od ljudi s Lašve, a, ovi, opet, nešto od one lakoće u maštanju koju posjeduju stanovnici Drine, gde bi im bio kraj“. Nema(m) dvojbe, kako je Dana s Drine, makar po mjestu boravka. A i to da je maštovita. Bolesno, doduše. Za što nije kriva mitska Drina, koja bi, čega se sve nagledala na svojim obalama, najradije tekla kao ponornica.
(Što se, pak, Travnika tiče, malo je tamo vezirskog, više to danas vuče na kalifatsko).
Ne znam je li višegradski slučaj došao do srbijanskog predsjednika, ali njegovo aktualno dramatiziranje uoči srebreničke komemoracije podsjeća na igrokaz što ga je izveo prije dvije godine. Dok je maštovita Dana slala depešu u Srebrenicu, Aleksandar Vučić je iz Bruxellesa, gdje, uz tutorstvo EU, bije izgubljenu kosovsku bitku s Hashimom Thacijem, sa svekolikom javnošću podijelio svoju dvojbu. Pošteno je, naime, priznao kako (još) ne zna hoće li ići na komemoraciju. Prije dvije godine je tražio pozivnicu, plakao kako će biti kriv i ako ode i ako ne ode... I dok je čekao, po beogradskoj je tjeralici, u Švicarskoj uhićen Naser Orić. Srbijanske bezbedonosne službe su svoga tadašnjega premijera upozorile šta mu se sprema, ali on je odlučio „ući u povijest“ – kako je taj njegov potez uoči 11. srpnja 2015. krstio Valentin Inzko.
U povijest, vidjeli smo, nije ušao, ali je - kako su to onda dramatizirali srbijanski mediji - jedva izvukao živu glavu. Bez naočala, doduše. Zato se i danas, kada Vučić još nije odlučio hoće li nove naočale prošetati po Potočarima, njegovu eventualnom novom ulasku u povijest najviše raduju optičari.
S tendencijom usložavanja
A trenutačno ozračje u Srebrenici je otprilike kao prije dvije godine. S, kazale bi nekada sigurnosno-političke strukture, tendencijom usložnjavanja. U utorak je obznanjeno kako će četiri dana prije komemoracije, u srebreničkoj Narodnoj knjižnici biti promovirana knjiga „Srebrenica - Laž i podvala srpskom narodu“ , autorice Ljiljane Bulatović. Riječ je o staroj, dokazanoj apologetkinji Doktora Dabića i kalinovačkoga Napoleona, muževnoj, ukratko, jednoj spodobi kojoj uniforma - svjedoče brojne zajedničke fotografije s ratišta - stoji bolje nego đeneralu Ratku. (Uostalom, baš kao što i odijelo bolje stoji novoj srbijanskoj premijerki Ani Brnabić negoli predsjedniku Aci). Odmah poslije ovoga kulturnog događaja toliko potrebnog Srebrenici u predvečerje 11. srpnja, bit će prikazan i jednako tako prikladan dokumentrani film o ruskim dobrovoljcima. I tako će, eto, Srbi proslaviti Petrovdan. Pucanje - u, nadam se, samo zrak - se podrazumijeva.
Zasad petrovdanski svečari vježbaju hladnim oružjem – kamenjem, naime. Tako je jedan slavski ranoranilac u utorak stotinjak metara od Memorijalnog centra kamenom gađao predsjednicu Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa. Iz taksija... K‘o da mu je Munira Subašić kriva što je taxi račun bio golem?!
Ali, (gorku) šalu na stranu; Svi ovogodišnji incidenti rezultat su toga što današnja, Vučićeva (gotovo u doslovnom smislu) Srbija ne priznaje srebrenički genocid. Aktualni predsjednik nije ga priznavao ni kao Šešeljev radikal ni sada kao navodno europeizirani naprednjak. I tu ne treba očekivati nikakvu promjenu. Što je možda najbolje, spremajući se, na poziv organizatora, u Potočare, rastumačio predsjednik Pokreta slobodnih građana i nesuđeni predsjednik Srbije Saša Janković.
Genocid – ta preteška riječ
„Kako će današnji službeni Beograd prihvatiti odgovornost za zločine ako je Aleksandar Vučić u kožuhu po bosanskim brdima mlatarao puškom i stajao ispred džipa na kojem je na mrtvačkoj glavi šlem mirovnjaka UN-a“, kazao je Janković, dometnuvši kako poricanjem srebreničkog genocida vlast u Srbiji građane namjerno drži zakopane u prošlosti.
(Znakovito, u tiskanom izdanju beogradskog Danasa umjesto genocida, objavljeno je – masakr. List se ispričao Jankoviću, pravdajući se kako autorica teksta nije implicirala kako on negira genocid, nego je prepričavajući njegovu izjavu upotrijebila, u biti, eufemizam).
No, vratimo se na kraju Vučićevu mlataranjem puškom po Bosni; Jeste, pogotovo kako sve češće ide u Bruxelles (i Bonn) na postrojavanje, srbijanski predsjednik promijenio kožuh, ali ćud... Nikako!
Dnevnik.ba