Osim što volim antifašizam, također jako volim dobre stare marksističke sociologe. Zašto? Zato što o fašizmu nisu samo trabunjali, baljezgali, konfabulirali i isprazno moralisali pokušavajući ga svesti na metafizičke, individualne i mas psihološke oscilacije i tome slična vanovosvjetovljenja. Već su, objašnjavajući njegovu genezu nudili jedan jednostavan, čvrst kao stijena i neoboriv argument:
Država buržoaskog (građanskog op.a.) društva može biti samo klasna država, stvorena radi čuvanja klasne strkture. Zaštita privatne svojine i klasna vladavina jesu sinonimi. U oba slučaja (fašizma i liberalizma) cilj je isti, put je u oba slučaja represivan dok je metoda u jednom slučaju teroristička, u drugom konstitucionalna – u oba manipulativna. Oba puta u otvorena i samo naročite okolnosti i uslovi nagone buržoasko društvo na put terora. Kada političkom kartelu moći kapitala nije ostala druga mogućnost izbora između integracije i terora, kada integracija ne uspjeva, ono što je ona trebalo da pruži može se postići jedino preko jedinstvene politike diktature i sistema terora. (Todor Kuljić, Fašizam, Beograd 1975, str.24)
Dan pobjede nad fašizmom je iza nas, pa bi valjalo dati jednu rekapitulaciju proslave dana pobjede nad onim što tzv. ljevičarske partije u BiH uporno nazivaju savremenim “fašizmom”. A najčešće se radi o kritici tronacionalne podjele u državnom aparatu, školama, načinima na koji se pišu ili bi se trebali pisati izborni zakoni i, u konačnici, urediti država. Sve što je tronacionalno, ili konstitutivno se, tako, proglašava fašiszmom i fašističkim.
Istina je za tzv. ljevicu daleko bolnija. Mi (barem još uvijek) ne živimo u društvu u kojem je integracija zamjenjena terorom, ili u kojem vladajuće elite teže jednopartijskoj diktaturi koju odlikuje rigidni etatizam, antisemitizam i rasizam. Mi i dalje živimo u svijetu različitih oblika liberalne demkratije, svijetu kojim upravljaju interesi moćnih elita u svrhu zaštite koncepta privatnog vlasništva i to konstitucionalnim metodama. BiH je, u tom smislu periferno liberalno-demokratsko društvo tri konstitutivna naroda u kojem su vladajuće ideologije etno-konfsionalno tradicionalističke. Ljevica takav poredak može s pravom kritikovati, ali će mu teško nauditi dok ne smisli genijalan koncept društvenoekonomske transformacije koji ne bi vodio u nedemokratski etatizam reprodukcije državne birokratije, samoproklamovanog tumača dijalektičkog materijalizma, a zapravo parazita nad proizvodnim snagama. Ili barem, u nedotatku toga, težiti real-političkim rješenjima, a ne nostalgičnim reminiscencijama na titoistički poredak koji je, iz dobrih razloga, propao. Ali šta tzv. ljevica u BiH radi umjesto toga?
Ona se, pozivajući se na liberalnu demokratiju i zapadne vrijednosti, bori sa imaginarnim “fašizmom”, dok namjerno ignoriše da je to grozno “zlo” etničkog nacionalizma sa zapadnim liberalnodemokratskim vrijednostima posve komplementarno. Zapravo, postoji li i jedna liberalna demokratija koja ne bi bila i nacionalna, ili čak kompleksno-nacionalna? Međutim od najgrlatijih “ljevičarskih” junoša, a zapravo propalih hodajućih NGO projekata, poput Reufa Bajrovića, Bakira Hažiomerovića ili Emira Suljagića mi uporno slušamo da je pravedniji izborni zakon za Hrvate, ni manje ni više nego “prebrojavanje krvnih zrnaca” po modelu nacističkih Nirnberških rasnih zakona. U isto vrijeme od ovih pobornika demokratije i antifašističkih vrijednosti slušamo “o teroru manjine nad većinom” pa se čak birači HDZ-a pozivaju “da razmisle da li žele ići za Čovićem i u sukobe i ponovo slati svoje sinove u rat u kojem mogu izgubiti sve što sada imaju.”
Borba za jednakopravnost sva tri naroda, a samim tim i stabilnost BiH je tako fašizam, a mesijansko-hitlerovsko bjesnilo prijetnje kompletnom narodu nestankom ukoliko nastavi glasati onako kako neće “ljevica” je antifašizam. Da, ali samo u svijetu tzv. bh ljevice. Koja iz farse ispraznog titoističkog ludila i razbacivanja flosklama polako sve više gazi u fazu “lijevih skretanja”. To je ono razdoblje NOB-a, kada su pomahnitali staljinisti ubijajući svoje saborce radi nedovoljnog poznavanja revolucionarne teorije, minirajući crkve i paleći katastre, gotovo cijelu partizansku Hercegovinu i Crnu Goru otjerali pod okrilje Draže Mihailovića. Pa ipak, budući da postojeća ljevica i nije ljevica, već radikalno nacionalistički politički pokret u okvirima liberalno-demokratskog uređenja, mi ovu pojavu nećemo nazvati lijevim fašizmom, već jednostavno bošnjačkim desnim skretanjima.
Međutim, znači li to da se treba miriti sa ostalim desnim skretanjima? Sa svečanim dočekom Darija Kordića od strane hrvatskog rukovodstva ili priglupim idolatrijskim filmovima o Radovanu Karadžiću? Naravno da ne, ali način društvenog obračuna sa ovakvim pojavama svakako nije bošnjačko-građanski desničarski radikalizam obojen u crveno. Suzbijanje desničarsko-etnokonfesionalnog ili desničarsko-građanskog političkog bjesnila i s njim povezanog političkog oportnizma kod bh konstitutivnih naroda - svakom razumnom je to jasno - neće ići na način da se jedno od njih proglasi superiornim, a ta superiornost popularno nazove “antifašizam”. Ili bošnjački “antifašisti” zaista misle da će druga dva naroda ubijediti da je rahmetli fašizam jedini “izam” koji ubija?
Dnevnik.ba