Ako bismo istoriju post-yu kvalitetnog novinarstva pokušali napisati u nekoliko rečenica, vjerujem da bi i lijevi i desni politički spektar društva - ovi potonji doduše nevoljko - morali priznati da od ukletih Devedesetih pa na ovamo, teško da smo imali boljih novina od Feral Tribunea i kvalitetnijeg novinara i urednika od Viktora Ivančića. Feral je, naprosto, bio više od odlične novine. Bio je udžbenik dobre zajebancije (poput Nadrealista kreirao je kulturu i identitet zajebancije jedne sjebane generacije), šovinizmom nekontaminirane političke misli, zdravog socijal-liberalizma, kritikog mišljenja, izvanrednog istraživačkog novinarstva, književnosti. Bilo je to, doslovno, utočište sviju onih koji mrak nacional-šovinizma, bez obzira sa koje od zaraćenih strana dolazili, nisu prihvatili kao nešto svoje.
Feral je bio toliko dobar da njegovu uspomenu nakon gašenja teško da zasjenjuju čak i (ne) provjereni tračevi o ogromnom stambenom fondu Ivančićeve porodice, redakcijske svađe i raskoli, međusobna javna blaćenja bivših kolega i suradnika. Sve je to, istinabog (volim što sam ovaj ironični uzdah ‘pokupio’ upravo u Feralu), ljudski i vezano je za sve što su ljudi ikada radili, rade i radit će. Obezvrjeđivati neko djelo samo zbog toga što njegovi tvorci i/ili akteri nisu bezgrješni anđeli je vrlo infantilno i ravno je površnim moralistima koji nipodaštavaju npr. NOB, samo zbog toga što je realnost u jugoslovenskim šumama i gorama više odgovarala Ćopićevom Gluvom barutu, nego li slikovnici Kozara. I zato što Reks, ipak, nije spasio Tita, već je ovaj pobjegao kroz tajni prolaz. Ili zato što demokratiju i sindikate priželjkujemo svugdje, osim u svojoj kući, odnosno redakciji. Sve to mnogo govori o nama ljudima, generalno.
I vjerovatno je upravo u tome ležala glavna falinka Ferala i Feralovog naslijeđa u političkoj i kritičkoj sceni. Danas, toliko godina nakon gašenja, političkom scenom ne dominira niko koga bi Feralovci na čelu sa Ivančićem priželjkivali, a sami ljudi koji baštine feralovske vrijednosti su, uglavnom, marginalizovani. Zašto je to tome tako? Možda upravo zbog toga što je Feralovo naslijeđe, zapravo naslijeđe vrlo visokog i društveno neostvarivog morala, uključujući u to i ponašanje njegovih tvorcaca i upornih propovjednika.
Možda upravo zbog toga, ljude koji baštine feralstvo ne nalazimo nigdje drugdje, osim kao grupe duboko razočaranih i ogorčenih osoba koje svakim novim izborima padaju u sve veću političku depresiju, jer, političari su govna, a svijet se ne ravna Ivančićevim kolumnama iz kojih pršti uvrijeđeni pošteni intelekt. Da li, zapravo, po onoj otrcanoj, ali vazda primjenjivoj maksimi o putu do pakla popločanom dobrim namjerama, zapravo, plaćamo cijenu prevelikih očekivanja uzvišenog, uglavnom, feralovskog, moralizma? Zanimljivo je, u tom smislu analizirati intervju koji je Viktor Ivančić dao sarajevskom portalu Klix.ba i u kojem se dotakao “odgovornosti tzv.ljevice”, koja je sabotirala “nekadašnje lijeve ideale”.
“Prihvatili su neoliberalni koncept kao ekonomsku priču, prihvatili su nacionalizam kao društvenu priču, s tim da je službena ljevica imala iluziju, bar u Hrvatskoj, a tako je slično vjerujem i u drugim zemljama, da može ljudima ponuditi neku soft građansku verziju nacionalizma.”, prilično je precizno primijetio Ivančić ono što manje-više zna svaki ljevičarski školarac koji je posjetio, od hrvatske države finansirani, Otvoreni univerzitet. Ljevica je, dabome, jošte kriva jer “nije išla na to da destruira sam temelj nacionalizma” i “patriotsku matricu izbaci iz igre”.
Drugim riječima, kriva je jer nije išla na ono što joj nije uspjelo ni onda kada je bila oličena u globalnom gigantu SSSR-u, a kamoli sada kada se bori za opstanak u Venecueli, Kubi, preživljava nekako u Grčkoj, Španiji i još gdjekojem zabačenom mjestu svijeta, ne odričući se pri tome ni nacionalizma ni patriotizma, ni ekonomskog protekcionizma. Radi se o vrlo surovoj realnosti u kojoj moralno zgražateljstvo i čistunstvo u obliku gotovih recepata vrijedi malo ili ništa.
Onoj u kojem Ivančić istovremeno udjeljuje kritike intelektualcima na lijevoj sceni koji griješe “konstruktivizmom prema postojećim porecima jer ih žele popravljati i ponuditi bolju verziju istog, umjesto da ih potpuno dovedu u pitanje”, dok istovremeno uzdiše nad “društvenim konformzmom”, kao “temeljnom linijom svjetine”. Istinabog, da se ponovo poslužim ovom genijalnom poštapalicom, da “konstruktivizam prema postojećim porecima” nije proizveo, Bog zna kake olakšice u borbi sa nacionalnim šovinizmom ili kompradorsko-burazrskim kapitalizmom evropske periferije. Ali je, gadim se samome sebi što to moram reći, barem učinio nešto (npr. budžetsko finansiranje ljevičarskih, gotovo trockističkih, novina čiji je Ivančić neformalni urednik), za razliku od “dovođenja u pitanje” bez imanja konkretnog odgovora i rješenja, uz elitističko lamentiranje nad “temeljnom linijom svjetine”.
Daleko od toga da zlurado napadam Ivančića. U mnogome je bio i ostaje moj novinarski i, dobroj mjeri, intelektualni uzor. Nezaboravni učitelj pisanja i novinarstva. Ali, ako ćemo već radikalno ljevičariti, boljševički, menjševički, neomarksistički, onda rješenje nije u egzaltaciji uvrjeđenosti stvarnošću i savjetima koji kao da su prepisani iz osnovnog priručnika Kumrovačke škole. To što su političari, generalno, neopjevana govna ne znači da smo mi ostali isključivo sredstvo za čišćenje. Bilo kakav politički projekat je daleko od zgražavanja, a mnogo više u načinima pravljenja i jedenja pite od (tih) i drugih govana.
Dakle, odakle krenuti druže Viktore? Ogorčene izolacije, jer “nismo govna”? To je, možda opet iz mene progovara neiskustvo, ali to moram reći: put do društvenog ćorsokaka popločan opštim mjestima. I da, autor ovih redaka je imao sličnu fazu feralovskog i ultraljevičarskog pametovanja, pa je ovaj tekst ujedno i vrsta samokritike kako vlastite feralovštine (ne u cijelosti, već onih dijelova sa manom, jer kritikuješ samo ono što voliš i do čega ti je stalo), tako i lakoće društvenog radikalizma “na prvu”. Feral mi je i dalje drag, ali mi je i govnjiva istina draža.
Dnevnik.ba