U najboljim danima Ive Sanadera, kojemu su se, kao jedinom hadezeovcu u povijesti, čak i novinari ljevičari obračali s dragi Ivo, i Bosna se napaćena, s nemalom zavišću, gotovo vapajem zapitala: Možemo li i mi dobiti svoga Sanadera? Jasno, kada je taj markantni i, činio se, nedodirljivi hrvatski premijer završio kako je završio, to se pitanje više nije postavljalo. Zanimljivo, kada se, pak, na talijanskoj političkoj sceni pojavio komičar Beppe Grillo koji je s svojim pokretom Pet zvijezdica žestoko udario po (korumpiranom) establišmentu, iz ove naše doline suza ni – mukajet! A njegov angažman trebao bi, zapravo, biti model kako se boriti protiv vlasti i pripadajućih joj uhljeba.
Ali, evo sad, nakon što je iz slobodarske Banje Luke stigla vijest kako tamošnji esdepeovci vjeruju da bi Enis Bešlagić trebao biti bošnjački član našega kolektivnog rukovodstva, vrijeme je zapitati se: Možemo li, ili - makar! - mogu li Bošnjaci dobiti svoga Beppa? Svoga, ‘ajde da budem dokraja korektan, Šemsu?!
Ne bi bio prvi komičar
Istina, birali su oni i ranije komičara. Ali, to je, ipak, bila zajebancija na hrvatski račun. Slijedom čega su čak dvojica Hrvata ušla u Predsjedništvo, Željko Komšić i Josip Broz. Ovaj drugi, doduše, samo na ulju. Obojica u dva mandata – zlatni ljiljan u fotelji, ljubičica bijela na zidu. S tim da se uljanome Titi gubi svaki trag, a njegov bi sljedbenik opet na mjesto zločina.
Razlika između Beppa i Šemse je u tomu što iza potencijalnog bošnjačkoga Člana stoji stranka, a iza osebujnoga Talijana nije stajao nitko. Osim naroda. U Italiji narod, doista zna. A i nije blećak! Uostalom, talijanski izbori početkom ožujka ove godine pokazali su kako Zvjezdice nisu samo bljesnule. Desetljeće nakon što je Grillo utemljio pokret i zapravo ga etablirao kao nacionalnu političku opciju, podržava ga čak trećina talijanskih birača. Tako da se on, uoči izbora, mogao mirno povući i Zvjezdice prepustiti 31-godišnjem Lugiju Di Maiu, novoj političkoj zvjedi i vrlo vjerojatnom novom talijanskom premijeru.
Bešlagiću bi, dakako ukoliko bi doista imao potporu SDP-a, stranačka potpora, stranačka logistika bila dragocjena. No i limitirajuća. Naime, kad udaraš na establišment onda baš udaraš. Osobito je to važno u nas, gdje, pošteno govoreći, nema nevinih. Baš kao što je Beppo krenuo s glasovitim, sad već mitskim – Odjebite(!) u rujnu 2007. s ciljem, uz ino, čišćenja parlamenta, tj. da se ranije osuđivanim političarima zabrani kandidiranje na parlamentarnim izborima. (Dok, primjerice, neki u BiH povremeno stranke vode iz zatvora, a skupštinsko ih mjesto čeka dok su na državnom pansionu iza rešetaka). Munjevitom je brzinom Grillo privukao dva milijuna ljudi. I to je, u biti, navijestilo što će se dogoditi desetak godina kasnije.
Odjebite!
E, može li (?) Bešlagić zagalamiti: Odjebite! Kao kandidat tzv. posljednje ruže bosanskohercegovačke – teško. Ali, kao Šemso – sigurno. Uostalom, kao Šemso je 2016. izabran za Osobu godine u izboru Večernjeg lista. Njegov govor u mostarskoj „Kosači“ i danas mnogi pamte. Govorio je tada Bešlagić o tomu kako ide po bivšoj SFRJ i tumači da je Bosanac i Hercegovac, a oni njemu objašnjavaju da tako nešto ne postoji.
Zblanuto (od iznenađenosti) su ga gledali uglednici(?) iz prvih redova. Osobito kada im je poručio kako bi narod, sam bez njih, davno ušao u Europsku uniju. Pa, kazao je, ukoliko vi ne možete, pustite nas da to riješimo. I zavapio: „Molim vas da više ovdje nikada rata ne bude!“.
I, što se dogodilo? „Zapečatio sam sebi. Od Večernjakova pečata nisam snimio ni kadra“, svjedočio je nedavno Bešlagić, koji inače drži kako mu je najvažnija uloga u svakodnevnom životu. Zapravo, na vlastitoj je koži osjetio kako je ovdje bolje svašta jesti, nego svašta govoriti. Nije ovo Italija!
A u jesen ranu, u listopadu vidjet ćemo i da je narod blećak. I tako, evo, još malo pa trideset godina. Što bi kazao Branko Ćopić, zagledan u dubine nacionalnih karaktera: „Znam ja nas, jeb‘o ti nas!“. I skočio...
Srećom, ‘ajde neka malo crnog humora, ima mostova u BiH.
Dnevnik.ba