Kada je, na oduševljenje Bruxellesa i osobito nekih Hrvatskoj susjednih zemalja, Ivo Sanader otpočeo žestoku detuđmanizaciju, Franjo Tuđman je, čak i u HDZ-u, bio zabranjena tema. Prvoga je predsjednika mogao, često i neobjektivno, veličati samo stranački senator Luka Bebić, koji će na koncu svoju principijelnost pokazati i u slučaju kada su detuđmanizatoru Ivi svi okrenuli leđa. I baš kao što je išao prvom predsjedniku na Mirogoj, tako je pohodio i posrnulog premijera u Remetincu.
Za razliku od, primjerice, Sanaderove nasljednice Jadranke Kosor, upamećene po glasovitoj: Kud Ivu, tud i ja. A kad je Sanader pao na granici s Slovenijom, Suzana (kazao bi drugi hrvatski predsjednik) nije suzu pustila. Na njezinu žalost, ovo njezino piškiću-kakiću u slučaju Ive, Tomislav Karamarko nije zaboravio, pa joj pokazao izlazna hadezeovska vrata. Usprkos čak i tomu što mu je ona 2011. osobno uručila stranačku iskaznicu i kooptirala ga u Vladu.
Čekićem (i) na ustašluke
Pokojni (ne)krunisani Otac, ili kazali bi Hercegovci, Ćaća nacije, Franjo Tuđman posljednjih se, međutim, tjedana spominje ko u najboljim danima. Počelo je nakon što je ex-ministar kulture Zlatko Hasanbegović isključen iz HDZ-a, nastavljeno čim je HDZ neočekivano vezao zastave s HNS-om, a kada se šef hrvatske diplomacije Ivo Stier povukao na rezervni položaj, pitanje: Što bi uradio Tuđman(?!), postalo je vrlo aktualno. Znakovito, stanovita nostalgija za vremenom kad je Hrvatsku vodio lider čvrstom desnicom, primjećena je i u hrvatskih ljevičara, koji Andreju Plenkoviću zamjeraju što se ne ponaša kao lider.
Priziva se vrijeme Sanadera, osobito njegov obračun s ustaškim sentimentima. A usred iznova aktualiziranog prijepora s jasenovačkom pločom, aktualni premijer bi, po nestrpljivoj ljevici, trebao postupiti po vukovarskom modelu u slučaju ćirilica. Trebao bi osobno, čekićem presuditi tamošnjim ustašlucima. Za mnom, deviza pravih političkih vođa, kod Plenkovića ne funkcionira, nezadovoljna je Jelena Lovrić, znana (još) i kao kolumnistica koja je svojevremeno uoči izbora obznanila: Glasat ću za Ivu Sanadera. Što je on onda honorirao tako što je u kolovozu 2004. uklonio spomen obilježja Mili Budaku u Svetom Ruku i Juri Francetiću u Slunju.
Čak i da nema ovoga udara s lijeva na premijera, jasno je kako će njegovi liderski kapaciteti biti vrlo brzo na kušnji. Signali koje šalje govore kako je spreman reći popu pop a bobu bob. Vrlo je, naime, u početku bio oprezan glede ZDS. Danas, u intervjuu Nacionalu, kaže kako su „mogli u Jasenovcu staviti i ploču bez grba“. Ali, otkriva i ono o čemu dosada nije bilo niti spomena: da je ploča postavljena na mjesto zapovjedništva ustaškog logora. Što je, primijetio je premijer, spornije od pozdrava/starostavnog. Nakon čega mi se čini kako sondira teren za skidanje ploče. Pritom mu se, hipotetski makar, namiješta mogućnost da elegantno izađe iz jasenovačkog slučaja.
Evo zore evo dana, evo Brune i Hasana
Naime, potkraj mjeseca u Zagrebu se konstituira skupštinska većina, a vječitom gradonačelniku su za komotno vladanje potrebni i hadezeovski i glasovi Hasanbegovića i Brune Esih. Ovaj dvojac je Bandiću postavio ultimatum: Broz mora s najljepšega trga u metropoli! To je uvjet svih uvjeta. Zagrebački hadezeovci, pak, nastoje uvjeriti javnost kako su oni prvi tražili micanje trostrukoga narodnog heroja iz gradskog središta, ali suglasni su s odmetnicima, Hasom i Brunom glede sudbine „(po)ratnog zločinca“. Plenkoviću bi vjerojatno najviše odgovaralo da, kao u onoj hrvatskoj legendi s šibenskog ratišta iz rujna ‘91., može kazati: obadva, obadva su pala. I jasenovačka i zagrabečka ploča; Tako bi se obračunao i s partizanima i s ustašama. Zapravo, s onima u Hrvatskoj za koje još nije završio Drugi svjetski rat. Je li, ipak, spreman stati na čelo kolone?!
Zanimljivo, ljevica i ovom slučaju priziva Tuđmana, evocirajući s nostalgijom vrijeme kada se također jurišalo na zagrebački Trg maršala Tita, pa je to s Pantovčaka generalski odrješito otklonjeno. Da se više nikada - sve dok se prvi predsjednik nije upokojio na Mirogoju - ne spomene. Jest, istina, sedamdesetih Broz naredio: Tuđmanu ne pakirati, pa je jasno kako je taj njegov general braneći njegov trg, vraćao stari dug. No, Plenković nema tih dugova. Nije, međutim, baš ni u prigodi da u jasenovačkom slučaju trenira stroguću, a u zagrebačkom ostavi doživotnog predsjednika na miru.
Kada je riječ o, kazao bi Hasanbegović prvorazrednoj prevari, političko-ideološkom i protuprirodnom bludu i političkom konkubinatu, dakle HDZ-ovoj koaliciji s HNS-om, predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a Mario Kapuljica, početkom ovoga tjedna na svečanoj sjednici povodom obljetnice osnivanja HDZ-a kazao je kako je tim potezom ostvarena i posljednja, 13 točka Tuđmanova programa s stranačkog Prvog općeg sabora, u kojoj se ističe nužnost prevladavanja ne samo idejno-političkih prijepora, nego i onih između sudionika vladajućeg ustroja i oporbe. Istina, znao je prvi predsjednik zagalamiti na žute, zelene i osobito crvene vragove, ali upamćen je i po onoj: I s crnim vragom, samo za dobrobit Hrvatske. Plenkovićevi haenesovci nisu, doduše, crni vrazi, ali malo tko ih je mogao i zamisliti u zagrljaju nekadašnje stranke opasnih namjera.
Slučaj Stier – žarište koje tinja
Ako bi premijer sve ove delikatne situacije riješio elegantno, ostao bi mu kako najveći problem – slučaj Stier. Žarište je to koje trenutačno samo tinja. Definirajući današnji HDZ, Plenković je kazao kako je to stožerna stranka koja okuplja hrvatski narod na vrijednostima domoljublja, državotvornosti, narodnjaštva, demokršćanstva, osobnih sloboda i odgovornosti te solidarnosti i uključivosti. Međutim, abdicirajući iz Vlade, Stier je javno kazao kako je HDZ izgubio demokršćansku notu. Uz opasku kako je glede koalicije s HNS-om na istoj crti kao i Hasanbegović.
Može li (kao takav) ostati glavni tajnik HDZ-a?! Sin prvog predsjednika Miroslav Tuđman tvrdi kako bi njegov otac našao mjesto u HDZ-u (čak) i za Hasanbegovića, tako da onda Stier nikako ne može biti dvojben. Usto, Tuđman mlađi podsjeća kako je njegov otac sinovima razmetnim, Josipu Manoliću i Stjepanu Mesiću nudio da formiraju frakciju unutar HDZ-a
Ipak, bila su to neka druga vremena, kada je Tuđman, po vlastitu priznanju, pravio Hrvatsku (a i stranku) s onim što je imao na raspolaganju. Plenkoviću u aktualnim okolnostima predstoji bitka za jačanje vlastite pozicije u HDZ-u, gdje je još čak i Karamarkovih kadrova... a nije baš ni siguran da su svi oduševljenji njegovom hazardskom igrom tamo još od slučaja Saucha i naprasnog rušenja Mosta i teatralnog rješavanja ministara u teve prijenosu uživo. Jasno, nitko ne žuri iz šatora pobjednika, ali ni pobjede nisu vječna kategorija. Teško je zato kazati kako bi danas postupio Franjo Tuđman. Ali, ne vjerujem ni da bi on volio biti u koži Andreja Plenkovića.
Dnevnik.ba