Intervju koji je profesor Nenad Kecmanović dao portalu Dnevnik.ba izazvao je pravu medijsku buru. Ne zbog interesantnog sadržaja koji se tiču pedratnih ratnih zbivanja, već zbog jedne, ne tako ključne rečenice: “Srbomrstvo je nažalost postalo masovna svijest Bošnjaka.” Reakcije su se, očekivano bošnjačke, odnosno liberalno građanske uglavnom svele na tvrdnju da se radi o demoniziranju komplenog bošnjačkog naroda. Izvjesni N.H. sa opskurnog portala Vijesti.ba je, nakon što je jednom od prethodnih članaka, podsjetio na prastaru “genocidnu” vezu Načertanija, Homogene Srbije i Memoranduma SANU, utvrđuje da je Kecmanović time poručio da su Bošnjaci “monstrumi koji jedva čekaju da vas pokolju” i “opasne aveti sa kojima ne treba imati nikakvoga posla.”
Uvijek odmjereni Amer Tikveša je, međutim, u vrlo kvalitetnom i intelektualno izrazito poštenom, ali u mnogome nepreciznom, tekstu zaključio da je Kecmanović “jedan od niza ozlojeđenih Srba Sarajlija koji za svoj nacionalizam pravdanje traže u navodnom iskustvu koje su osjetili na vlastitoj koži što ih je osvijestilo za nemogućnost zajedničkog života s Bošnjacima.” Radi se, kako kaže Tikveša o fenomenu “samoviktimizacije koja je uhljebljenje našla u političkoj instrumentalizaciji od srpskog nacionalizma”.
Ono što se profesoru Kecmanoviću zbilja može spočitati jeste propust da u intervjuu istakne i nepobitnu činjenicu da je “Bošnjakomrstvo”, također, nažalost, (p)ostalo masovna svijest Srba. Iako se radi o jednom od rijetkih intelektualaca koji je, nigdje drugo, nego u, nedavno štampanoj “Istoriji Republike Srpske”, čiji je koautor, taksativno nabrojao i osudio sve zločine nad Bošnjacima i Hrvatima koje su počinile srpske paravojne formacije i VRS.
Nejasno je, dakle, odakle dolaze ideje da je Bošnjake Kecmanović prozvao “monstrumima”, ili obznanio da je zajednički život sa Bošnjacima nemoguć? Ono što je svakako preskočeno u spornoj rečenici jeste ono “nažalost”.
Kecmanović dakle nije rekao ni da su Bošnjaci monstrumi, ili da je suživot sa njima ili bilo kojom drugom etničkom grupom nemoguć, već je kritikovao jednu od otežavajućih okolnosti za njega. Koju je na svojoj koži osjetio, a to svakako jeste i srbomrstvo. A ono se ne ogleda samo u vulgarnoj mržnji prema svakom Srbinu koja pršti društvenim mrežama, pa čak ni u neznalačkom lamentiranju nad tobožnjom zločinačkom povezanošću nepovezivih dokumenata Načertanija i Memoranduma SANU. Već u kreiranju svijesti da je pošten i poštovanja vrijedan samo onaj Srbin koji će mrziti i prezirati Republiku Srpsku, a za svoje uzore imati Mirka Pejanovića, Miru Lazovića, Tatjanu Ljujić Mijatović i druge Izebegovićeve marionete i poltorne.
Onoj svijesti koja onemogućava prihvatanje BiH i njene istorije na bilo koji drugi način nego što je to potpuni sklad sa konstatacijom da su samo Bošnjaci u pravu. Ili 99 posto u pravu. Nenad Kecmanović kao i bilo ko drugi nije bezgrješan i nesklon pretjerivanju, posebno u vezi tema u kojima prevladaju emocije (primjer je, svakako, rečenica: “Bošnjaci zaista mrze Srbe”, kojoj nedostaje širi kontekst i objašnjenje), ali njegova inkriminacija se svakao ne može vršiti konstatacijom da ono što govori ne drži vodu, jer to je, zamislite, srpski nacionalizam.
Dok se niko, npr. nije sjetio da na isti način reaguje na konstataciju heroja građanske misli, Marka Vešovića iz 2014. da “nema nijedne norme na kojoj se bilo gdje na ovoj planeti zasniva iole uljuđen život a da je Srbi, za ovih dvadesetak godina, nisu pogazili s velikim merakom.” Metodologijom Kecamovićvih (u)čitača, mogli bi smo “poštenog” Srbina Vešovića optužiti za konstataciju da Srbi u zadnjih 20 godina uopšte nisu ljudska bića i da u tome uživaju.
I zaista, zbog čega bi bilo antihumano ili mrzilački konstatovati da srpski nacionalni interes u BiH ne može pristati na zajedničku državu u kojoj će se politika najbrojnijeg konstitutivnog naroda, dakle Bošnjaka, dominantno voditi navedenim, isključivim, načelima i narativima? Zbog čega je Kecmanović specijalno kriv jer je nastupio iz pozicije postojećeg (srpskog) nacionalizma naspram postojećeg (bošnjačkog) nacionalizma? I zato što je ocijenio da su se Hrvati opekli o bošnjačku politiku? Jer to ne čini isključivo iz ugodne pozicije intelektualca zabrinutog za budućnost svijeta u kojemu je nacionalna država, a shodno tome i nacionalni interes jedini funkcionalni oblik društveno-ekonomske organizacije?
Biće da je upravo zbog toga nekritikovan i nespomenut ostao onaj dio intervjua u kojem Kecmanović dokazuje da je Referendum o nezavisnosti BiH na kojem se zasniva bošnjačka superiorna pozicija izglasan ignorisanjem “ustavne odredbe po kojoj se nakon intervencije 20 poslanika odgovarajuća tačka jednostavno skida sa dnevnog reda i upućuje Savjetu za nacionalnu ravnopravnost.” Da li se srbomržnja o kojoj govori Kecmanović ogleda i u preglasavanju i ignorisanju volje jednog od konstitutivnih naroda? Ili ga, dodatno, treba poslati na električnu stolicu jer je samo ponovio ono što su u vezi Srebrnice godinama ponajviše prežvakavali bošnjački mediji, a to su tvrdnje Hakije Meholjića, Ibrana Mustafića, Munira Alibabića, Muhameda Filipovića, a u dobroj mjeri i Florence Hartmann o svjesnom žrtvovanju Srebrenice?
I na kraju još riječ, dvije o bosanskoj mržnji koju su tako raskošno opisivale generacije putopisaca, književnika i sociologa. Je li tako teško shvatiti da fatalna karakteristika bosanske mržnje “i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini” (Ivo Andrić), ili da “svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom.”, a da “U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika” (Derviš Sušić)? I da, kako je to opisao genijalni autor “Cvjećarnice u Kući cvijeća” Lazar Džamić, (koji je Alana Forda proglasio “poetikom naših života”), pripadamo “pridjevskim društvima” u kojima je “sve veće nego što stvarno jeste, svaka izjava i ideja je istorijska, svaka kritika je krvna uvreda, sve je raj i pakao, nema sredine”?
Dakle, ukoliko neko u određenom kontekstu donese neki opšti sud, npr. o mržnji, znači li to da je, automatski, negirao da u društvima Bošnjaka/Srba/Hrvata ne postoji bilo šta drugo jer o tome, promptno nije napisao doktorat? Pa ne. Ako već niste dovoljno umno jednostavni da Andrića proglasite rasistom, Sušića komunjarom, Džamića beogradskom budalom, Marka Vešovića ozbiljnim kritičarem nacionalizma, onda ne proglašavajte Nenada Kecmanovića četnikom, jer je prekucao Sarajevo.
Dnevnik.ba