Koje će korake poduzeti Hrvatska da dokaže da je Mesić lagao, hoće li premijer Andrej Plenković pokrenuti postupak utvrđivanja Mesićeve odgovornosti za veleizdaju?” To pitanje koje je, misleći na svjedočenje bivšeg predsjednika u Haagu, postavio portal Narod.hr samo je jedno iz niza sličnih izrečenih u povodu haaških presuda hrvatskoj šestorki iz Bosne i Hercegovine, piše Milan Ivkošić za zagrebačko izdanje Večernjeg lista
Držim da bi pitanje trebalo proširiti i na mnoge druge političare i dužnosnike kojima bi se moglo pripisati prokazivanje domovine, u manje ili više izravnoj vezi s haaškim suđenjima i izvan njihova konteksta. Ništa manju strast u denunciranju Hrvatske nije pokazala Vesna Pusić, koja je nekoliko puta ponovila tvrdnju da je Hrvatska pod Tuđmanovom vlašću izvršila agresiju na BiH.
U to društvo svakako spadaju i Ivo Sanader, Mladen Bajić i drugi koji su sudjelovali u tzv. akcijskom planu za uhićenje Gotovine. Posebna je priča šef policije iz Račanova vremena Ranko Ostojić koji je na sjednicu hrvatska Vlade doveo britanske obavještajce s kojima je osnovao postrojbu za otkrivanje hrvatskog generala u bijegu. Ne bi trebalo zaboraviti ni Ivu Josipovića koji je u sarajevskom Parlamentu i Hrvatsku označio kao krivca za rat u BiH te u izraelskom Knessetu ulizički, kako ga je okarakterizirao legendarni hrvatski Židov Jakov Bienenfeld, govorio o “ustaškoj zmiji” u Hrvatskoj.
Ali tvrdim – nitko nikad od njih neće biti pod istragom i optužen, suđen i zatvoren, premda mnogi, među njima i podosta neimenovanih, zaslužuju da se na TV-u pred hrvatskim narodom prošeću s lisičinama na rukama. Zašto će ostati netaknuti? Zato što Hrvatska, unatoč samostalnosti, neovisnosti i državnosti za koje se izborila nikad nije postala pravni, politički i represivni autoritet s jasnim i strogim kriterijima o nanošenju štete Hrvatskoj, o izdaji i veleizdaji, o zločinačkom političkom, tužiteljskom, sudskom i policijskom naslijeđu iz bivše države.
Tuđmanova je vlast imala potpuni legitimitet, neosporivo pravo da podnese stotine optužnica protiv negdašnjih političara, tužitelja, istražitelja, sudaca, šefova represivnih institucija... Ali nije podnesena nijedna. Svoje zločinitelje nije optužio niti jedan politički zatvorenik, pa su tako ostali nedirnuti mnogi zlotvori koji su posredno i neposredno slali ljude u tamnice, neke i na više od deset godina. To praštanje represivcima iz bivše države bilo je ohrabrenje i za mnoge druge jugoslavenske vlastodržačke kadrove koji su se u novoj Hrvatskoj vrlo dobro snašli, zadržali su se manje-više svuda, u svim institucijama a mnogi i na visokim dužnostima. Stoga ćete često čuti kako su danas komunisti i Udba jednako jaki kao i prije.
Prije desetak godina zadarskom odvjetniku Marku Marinoviću Hrvatska odvjetnička komora zabranila je rad devet godina zbog kršenja etičkog kodeksa u poznatom slučaju Ane Magaš. Očekivao sam da će se na sve strane podsjećati kako je isti taj Marinović sedamdesetih godina prošloga stoljeća kao zamjenik javnog tužitelja zastupao jednu od najmonstruoznijih optužnica, podnesenu protiv šesnaestorice hrvatskih “terorista” od kojih će neki bez ikakva razloga i dokaza biti osuđeni na kazne zatvora duže od deset godina. Ali nigdje ni riječi, pa sam se sam potrudio, porazgovarao s nekim osuđenicima, pronašao optužnicu i o njoj pisao. Podsjećam na to kao na primjer potpunog zaborava onoga što se radilo pola stoljeća.
A taj zaborav je za ovu zemlju poguban. On je i te kako oslabio ono što je devedesetih godina prošloga stoljeća posebno isticano – državotvorstvo. Ono je pogotovo nestajalo kako su trajale hrvatske drame s haaškim suđenjima. Hrvatske tako reći kao države više nije bilo, a na mjesto države došla je Carla del Ponte. Ronile su se suze u zemlji kad je ta monstruozna tužiteljica, koja je posve zaobišla zločinački vrh JNA, otišla iz Haaškog suda. A ljevica se pripremala za trijumf uoči izricanja pravomoćne presude Gotovini i Markaču, njezini su mediji već imali pripremljene naslove kao što je “Presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj”.
Ta ljevica cijelo vrijeme samostalne Hrvatske održavala se i cvala na zaboravu komunističkog zla, na istodobnom slabljenju autoriteta države, a kadrove u institucijama ponajmanje je proizvodio taj autoritet pa je lako znati tko su, odakle su i kako novi pristižu. Stoga ni u vlasti ni u represivnim tijelima nikome i ne pada na pamet optužnica protiv Mesića, ova je država više njegova nego “Tuđmanova Hrvatska”.
Dnevnik.ba