Da sam ciničan, kao što, je li, nisam, kazao bih: Sada je sve do Grasa! I to nakon što nam je Avaz uhvatio muštuluk da se Željko Komšić kani vratiti na mjesto zločina. Halal Željko je, naime, obznanio: „Kandidirat ću se za člana Predsjedništva. Neću jedino ako me tramvaj pregazi ili tako nešto“. Eh, sad – može li se čovjek, relativno pošten Hrvat, uzdati u gradsko „prometalo“? Dabogda! Evo, što, uostalom, kaže potencijalni - jer „raja je Željko“ - Komšićev glasač, prinudni upravitelj GRAS-a Haris Gušić.
Glede, dakle, tramvaja i mogućnosti da oni utječu na izborni proces, a nakon što je početkom tjedna tramvajski promet stao zbog tru(h)lih šina i to baš na Dolac Malti, praktički preko puta glasovitoga Komšićeva plavog nebodera, prinudni upravitelj će jasno i glasno: „Remont pruge je neophodan, ali para nema!“
(Raz)vezivanje
No, i prije no što će svoju političku sudbinu povezati s sarajevskim javnim prevozom, znao je Komšić II. svoj come back uvjetovati i nekim drugim stvarima. Detektirajući svojedobno, kao i svekolika tzv. ljevica, kako su Bakir i Izetbegović i Dragan Čović vezali zastave, lider Demokratske fronte je još u rano proljeće prošle godine ispalio: „Naravno da razmišljam o kandidaturi. Iskreno da vam kažem, ako Izetbegović popusti Čoviću i dozvoli mu ovo što on hoće, da etnički uokviri čak i izbore u ovoj zemlji, ja ću se sigurno kandidirati.“
Pa iako nema nikakvih indicija - dapače! - da je bošnjački lider u bilo čemu izašao u susret hrvatskome kolegi te i kako su sve prilike da će, nastavili se ovako, susrete Čović-Izetbegović ubuduće osiguravati NATO, evo njega opet. Komšića, dakle! Jest, po osobnom prizananju, Hrvata, ali je stranka koju vodi izrazito Bošnjačka, baš, uostalom, kao i što je i tzv. ljevica, koja ga podupire u reprizi podloga plana, također – zelena. Zamislite, najavu povratka zlatnog ljiljana u sarajevsku Titinu 16 iznervirala je čak i Muhameda Filipovića, koji je, inače, ne tako davno imamo tešku dvojbu postoje li Hrvati – uopće.
Glas kanonika Franje?!
E, sad je li reakcija „najpametnijeg u Bošnjaka“ dokaz da krv, ipak, nije voda, te da je iz akademika, zapravo, progovorio davni kanonik zagrebački Franjo Filipović... nikad nećeno saznati. Kako bilo, Filipović je opisujući Komšićevu diverziju prizvao Vuka Karadžića. Kad bi našao varijante jedne te iste poslovice, izreke ili stiha, uči nas gospon Tunjo, Vuk bi zapisao. „Isto to samo malo drugačije.“
Hvala profesoru na ovoj kratkoj edukaciji. A hvala i Vuku. Ne bih se, dakako, poredio s ovom dvojicom velikana (Iako bih od Vuk sigurno bio makar brži), ali dojma sam kako bi se aktualni slučaj Komšić i jasnije i točnije moga opisati ovim riječima: Isto sranje, isto pakovanje. Jasno, ova je mudrost izvedena iz one glasovite narodne: Isto sranje, samo drugo pakovanje.
Ili, što bi kazao Vuk: Isti k...c!
Dnevnik.ba