E, ovo doista nije bio plejbek, kao ono ranih devedesetih kada je Stjepan Mesić u duetu s Vladimirom Šeksom prizivao Juri u Bobana. Jer, bez njih nije bilo ni zore ni dana! U Širokom Brijegu - zna se.
Piše: Josip Vričko, Dnevnik.ba
Iako snimka s tih, pa pomalo i zaboravljenih, bakanalija zorno pokazuje kako (budući) drugi šef hrvatske države pjeva koliko ga grlo nosi a tekst zna k’o da ga je sam pisao, kasnije je, ipak, taj širokobriješki slavuj tvrdio kako je malo pjevao a malo otvarao usta. Samo. Šeks, međutim, nije ništa tumačio.
Ali, on ionako u ovoj priči nije važan. Nikada se nije, mada mu to vjerojatno ne bi bilo mrsko, dokopao čarobnoga hrvatskoga brijega Pantovčaka, a nije ga nježno zavoljelo niti Sarajevo kojemu, inače, ne treba puno da zavoli. Bilo koga! A nije, dakako, ni prometnut u predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Počasnog!
Oj, Sarajevo, ispod Trebevića!
I dok je snimka iz Hercegovine ljute, u kojoj se za desetogodišnjega predsjednikovanja Mesić više nikada nije ukazao, a kamoli zapjevao, ponešto slabije kvalitete pa priča o otvaranju usta donekle drži vodu, osebujni je Velimir Bujanec svekolikoj javnosti stavio na raspolaganje dvije snimke izvrsne kvalitete, na kojima se vidi kako je Stipe propjevao pred braniteljima u Novskoj 1992., malo o Andriji Artukoviću, te malo više o Jasenovcu. Gradišku Staru je zaboravio.
Da je netko drugi, netko tko u čaršiji ispod Trebevića (umalo - na plejbek! - ne zapjevah: Oj, Sarajevo, ispod Trebevića...) nije atestiran kao „naš Stipe“, prijatelj Bosne, danas bi federalni mediji pričali basnu o ustaškoj zmiji koja je (opet) ispuzala. Baš kao što je znao, osobito po inozemstvu, basniti treći hrvatski predsjednik Ivo Josipović.
No, kako je Stipe naš, onda je dovoljno da se ispriča, uz objašnjenje kako je tih teških godina bio izložen općem ambijentu i alternativnim činjenicama, pa da mu oprosti zemljica Bosna. Kao, uostalom, i lijeva Hrvatska koja iza svakog ugla vidi i Juru i Bobana.
Osobno sam očekivao da se oglasi, u posljednje vrijeme, inače, istaknuti ustašolog, Bakir Izetbegović. Pod njegovim je pokroviteljstvom, naime, potkraj svibnja 2012. obilježena 549. godišnjica Ahdname, tog dokumenta, tepali su u jednom dijelu Bosne napaćene, preteče modernih međunarodnih povelja o poštivanju ljudskih prava, kojom prigodom je Mesić ovjenčam Poveljom „Prijatelj Bosne“.
Iako, nije mi jasno zašto ne i Turske?! Jer svojom je nazočnošću i primanjem Povelje, taj tada već bivši hrvatski predsjednik afirmirao tezu da je sultan Mehmed Fatih Han 28. svibnja 1463. uručio fra Anđelu Zvizdoviću Ahdnamu kao povelju očuvanja multikulturalnosti i utemeljenja ljudskih prava i sloboda franjevaca i svih kršćana „koji su u miru i slobodi nastavili živjeti u Otomanskom carstvu“. Kako onda, tako i danas...
Crven fesić, Ahdnamo!
Usto, na Mesićevoj je glavi, u trenutku dok mu je fra Luka Markešić uručivao Povelju, zasjao crveni fesić – na sveopće oduševljenje okupljenih. Istina, nije Mesić, dok su ga krunisali fesom, morao klečati kao fra Anđeo pred sultanom dok je čekao Ahdnamu. Što je i logično, jer se u nas od događaja u Milodražju u 15. stoljeću do danas multikulturalnost primila da je to čudo jedno.
Zanimljivo, mada je, eto, prigoda bila svečarska, a rese na fesu naprosto provocirale da se malo i zaigra, prijatelj Bosne nije pokazao svoje već provjerene glazbene mogućnosti. Ali, i bez toga, fra Luka je, pokoj mu duši, proglasio fesliju Stipu čovjekom Božje providnosti.
Međutim, ovom trenutku kada se, evo, sjećamo Mesićeve glazbene karijere, baš kao, uostalom, i njegovih izleta u povijesnu (neo)zbiljnost, nikako ne treba u drugi plan gurati njegov spisateljski rad. Kad ga je ono Tuđman poslao u Beograd da iznutra ruši SFRJ, čovjek Božje providnosti je ozbiljno shvatio svoga predsjednika. I kao uspomena na te slavne dane, ostala nam je knjiga Kako sam rušio Jugoslaviju.
Malo kasnije, kad je već stolovao u Predsjedničkim dvorima, Mesić je svoje beogradske uspomene naslovio Kako smo (s)rušili Jugoslaviju. Ali, i to mu se – čak! – učinilo neskromnim, pretencioznim, pa je iz trećeg pokušaja knjigu krstio kako Bog zapovijeda. Dakle: Kako se (s)rušila Jugoslavija.
Kako su pjevali Jure i Boban
Budući se Mesićeva istom reafirmirana glazbeno-povjesničarska karijera naprosto nudi kao nova autobiografska knjiga, uopće ne sumnjam kako će nas, ako Bog da zdravlja, razveseliti svojim novim uratkom. Ne želim se Prijatelju Bosne miješati, ali knjiga se mora zvati Kako sam pjevao Juru i Bobana. To, dakako, treba biti prvo izdanje.
Druge će biti Kako su pjevali Juru i Bobana. I na kraju Kako se pjevalo Juri i Bobanu. A ukoliko i dalje, što uopće ne dvojim, bude interesa, mogao bi se širokobriješki slavuj odlučiti i za četvrto izdanje koje se ne bi moglo zvati drugačije doli Kako su pjevali Jure i Boban.
( ovaj tekst napisan je 25.01.2017. godine )
Dnevnik.ba