U nekoliko je javnih nastupa Dragan Čović, a poslije njega i predsjednik Federacije Čavara, naglasio da je taj problem ostavljen po strani zbog toga što je riječ o polarizirajućem problemu koji čak traži i promjenu Ustava BiH (Daytonskog Aneksa 4), te da, za rješavanje takvog problema, odnosi u BiH još uvijek nisu dovoljno sazreli. (Znači li to da su odnosi između SDA i HDZ u Federaciji dobri, ili zreli, za rješavanje problema?).
Koliko je, s takvom ocjenom, vrh HDZa bio u pravu? I je li isključenje „Sejdić-Finci“ problema poželjno sa stajališta razumno interpretiranoga hrvatskoga interesa u BiH?
Ukratko, moj odgovor na oba pitanja negativan je: smatram da HDZ nije bio u pravu kada je „Sejdić-Finci“ problem isključio iz pregovaračke agende; drugo, tim isključenjem hrvatski su pregovarači sami sebi izbacili iz ruku jedno jako i pravno i retoričko sredstvo kojim su mogli, barem u odnosu na jedan dio međunarodne zajednice, povećati svoj pregovarački, dakle i politički, legitimitet.
Primjetit ćemo, za početak, da čak opisivanje „Sejdić-Finci“ problema kao realnog problema za Ustav BiH, od strane HDZ-a, znači implicitnu podršku jednome dijelu i bošnjačke i međunarodne javnosti: onome koji se, zapravo, zalaže više za unitarističke nego za federalističke trendove u BiH, i koji, na temelju teze da je Daytonski okvir sam po sebi diskriminirajući, podupiru zahtjev ka ‘normalizaciji‘ BH-državnosti, što je zapravo prikriveni zahtjev za pretvorbu BiH u državu temeljenu na građanskom načelu, te na većinskom, nekonsocijacijskom, modelu demokratskog odlučivanja, koji odgovara samo i isključivo bošnjačkoj unitarističkoj politici u BiH, i njezinim međunarodnim saveznicima, kao što je primarno SAD.
Zbog čega izričem ovu, na prvi pogled blasfemičnu, tezu?
Presuda „Sejdić-Finci“ donesena je 2009. godine. Riječ je o presudi Europskoga suda za ljudska prava u Strazburu, i riječ je o presudi kojom je zaključeno da su „Sejdic“ i „Finci“, dva pripadnika očevidnih BH-manjina, diskriminirani u odnosu na ostale narode i građane u BiH u pogledu nekih temeljnih prava („da se bira i bude biran u procesu političkih izbora“).
Najkasnije do 2013. već je postalo jasno da je ova presuda sporna na mnogo načina, uključujući i čisto pravne, a pogotovo njezine političke, aspekte. Naime, prvo, prethodne odluke istoga suda, u pogledu sličnih problema (identificiranih u Belgiji), bile su bitno različite; dakle, „Sejdic-Finci“ presedan je i za kontekst Europske Unije. Drugo, protokol 12, na Europsku konvenciju o ljudskim pravima, na osnovi koje je Sud rezonirao, trenutno ostaje neratificiran od strane deset članica EU. To znači da je, na BiH, koja nije članica EU, primjenjen standard koji je, za mnoge članice EU, trenutno neprihvatljiv jer je previše visok. Treće, u međuvremenu, postalo je jasno da, iako je riječ možda o diskriminaciji u pogledu etničke pripadnosti, otprilike samo 2-3% BiH-populacije sebe deklarira kao „ostale“, dakle kao ne-Srbe, ne-Bošnjake ili ne-Hrvate; dakle, kao nepripadne jednome od tri konstitutivna naroda eksplicite navedena u preambuli Daytonskog Ustava.
To je, naravno, obznanjeno kao dio službenog popisa stanovništva BiH. Zbog svega toga, ali, i zbog jednog dodatnog faktora, u razdoblju od 2013. do danas, međunarodna je zajednica involvirana u proces provedbe Daytonskog sporazuma, mislim na euro-atlansku osovinu u BiH (Amerika i Britanija, praćeni s nekoliko snažnih članica EU, vrlo angažiranih i u Uredu visokog predstavnika), popustila svoj pritisak na domaće aktere od kojih je, u razdoblju 2009-2013. godine, traženo skoro hitno „rješenje“ problema „Sejdić-Finci“ (sukladno, naravno, dijagnozi nekih jakih međunarodnih igrača, a ne sukladno stvarnim potrebama BiH i našim unutarnjim odnosima).
Tijekom 2013. godine, točnije 1. listopada, također je potpisan jedan sporazum u Briselu, kojim se strane u BiH obvezuju i na načelo ne-diskriminacije, ali i na načelo jednake i ravnopravne reprezentativnosti konstitutivnih naroda, tj. na načelo „neprihvatljivosti nametanja izbornih rezultata konstitutivnim narodima.“
Otprilike u isto vrijeme, u javnosti BiH sam prezentirao po prvi put jednu tezu koje se, do tada, nitko nije sjetio (koliko je meni poznato), a koja je savršeno plauzibilna: naime, presuda „Sejdić-Finci“ općenito je shvaćena kao da implicira zahtjev za promjenom Daytonskog Ustava BiH; međutim, pogledamo li pozornije, postaje jasno da to ne mora biti tako.
Naime, presuda se usko tiče „nužnosti etničkog izjašnjavanja kandidata prije početka izborne utrke“, a ta nužnost nije eksplicitni dio Daytonskog Ustava, nego Izbornog zakona BiH. Prema racionalnoj interpretaciji Daytonskog Ustava, „Bošnjak“ u Predsjedništvu BiH zapravo znači „bošnjački predstavnik,“ pa bi stoga bošnjački narod trebao glasovanjem odrediti koga vidi kao svog predstavnika u Predsjedništvu BiH (ali i u Domovima naroda na svim relevantnim razinama); dakle, načelno, i Sejdić i Finci mogli bi se kandidirati kako oni žele; dakle, o predstavljanju naroda trebali bi odlučivati narodi, a to nas vodi izravno konceptu „etničkih izbornih jedinica“.
Zanimljivo je da, iz takve perspektive, moramo također zaključiti da, trenutno, prema postojećim zakonskim aranžmanima, mi, isključimo li odnose na temelju isključivo teritorijalnih aranžmana i faktora, i nemamo osiguranu ulogu za konstitutivne narode u BiH kao kolektivne osobnosti, te da, u svijetlu te premise, prava implementacija Daytona nije niti otpočela, odnosno, nije pokušana.
Sve to zajedno znači sljedeće: izvorno, u razdoblju 2007. do otprilike 2012. (iskustvo formiranja Vlade „Platforme“ kroz državni udar bilo je uglavnom otrežnjavajuće za EU) američki su implementatori Daytona vjerojatno smatrali da će „Sejdić-Finci“ postati dodatna „kost razdora“ za bosansko-hercegovačke „političke pse“ (kako nas, „Balkance,“ amerikanci vole kvalificirati iza zatvorenih vrata); ta je presuda trebala postati takva „kost“ na temelju njezina izuzetno visokog podizanja standarda za bosansko-hercegovačke političare, inače nesposobne razmišljati izvan okvira svojih entitetskih, dakle, provincijskih, nazadnih interesa.
No, onda se, upravo u svijetlu dotične presude, pokazalo da osnovna prava samih konstitutivnih naroda ustvari nisu zaštićena postojećim, zakonskim mehanizmima implementacije Daytonskog Ustava. A sama je međunarodna zajednica stvorila upravo dotične mehanizme (sjetimo se veleposlanika Barrya, i OSCE-a, koji su zapravo pisali Izborni zakon za BiH; a kasnije i odluke U 5/98-III Ustavnog suda, donesene većinskim glasom „inozemnih predstavnika“).
Drugim rječima, strani su implementatori, tjerajući „Sejdić-Finci“ in extremis, zapravo ogolili i obznanili, i do samoga apsurda doveli, svoju intervenciju u BiH; pokazali su sami da njihova „divide ut imperes“ strategija u BiH zapravo nema smisla, i da ne može vječno trajati.
„Sejdić-Finci“ presuda pokazala je, najjasnijim mogućim svjetlom, da međunarodna zajednica od BiH-predstavnika traži ustvari implementaciju proturječja: zaštititi najmanje narode kako bi se osigurao „građanski koncept“, a na štetu realnih, konstitutivnih, većinskih naroda u BiH; tražiti to na temelju „koncepta predstavničke demokracije“ kao takve izravno vodi proturječju.
Zbog toga je „Sejdić-Finci“ sjajan primjer, i izuzetno važno pravno-retoričko sredstvo za promociju interesa Hrvata u BiH. I upravo rješenje problema „Sejdić-Finci“ izravno vodi rješenju problema „Željka Komšića“. Kada je, u studenom 2016., sam Jakob Finci najglasio da je pitanje „Sejdić-Finci“ (kao dio bosansko-hercegovačke politike) pretvoreno u „hrvatsko pitanje“, on je, na implicitan način, izrekao važnu istinu: rješenje hrvatskog pitanja, pa i pitanja izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH, izravno vodi rješenju problema „Sejdić-Finci“.
A oba pitanja jednim se važnim dijelom rješavaju vrlo jednostavno: naprosto pitate same konstitutivne naroda koga žele kao svoje predstavnike, i osigurate mehanizam da to pitanje možete postaviti u racionalnome okviru, na racionalan način.
Drugim rječima, HDZ je pogriješio kada je, prije nekoliko tjedana, odlučio svoj nastup u Parlamentu BiH razvesti od pitanja „Sejdić-Finci.“ Nisam siguran koliko je to bila svjesna odluka. Možda su, u HDZ-u, naprosto poslušali savjet nekog kvazi-stručnjaka iz međunarodne zajednice. Ili su, možda, računali da obični ljudi svakako nemaju pojma o Daytonskome Ustavu, pa stoga niti nemaju pojma o problemu „Sejdić-Finci.“ Takav, cinični pogled na kvalitete i karakter „običnog puka“, njegovan od strane naših „političkih elita“ (svih boja i usmjerenja), ne bi me čudio. Postoji još jedna mogućnost: da je HDZ namjerno otvorila prostor SDA-u da nastupi sa evokacijom „Sejdic-Finci“ presude, kao navodnim protuargumentom hrvatskome pristupu. No, ako je tako, riječ je o protuargumentu izuzetno niske kvalitete: naime, jedan od lidera SDA, Softić tu je presudu nedavno interpretirao kao legitimaciju „brisanja etničkih odrednica“ (u, primjerice, sastavu Predsjedništva BiH), što je ne samo pogrešno nego i suprotno već potpisanom međunarodnom dokumentu (iz Brisela, Europska Komisija, 1. listopad 2013; vidi prvi navedeni link u ovome tekstu); ovdje ne sugeriram da je Softić „usamljen igrač“ ili da ne zna što govori; nedavno sam pročitao jedno mišljenje vodećeg „pravnog stručnjaka“ među bošnjačkim superunitaristima i ekstremistima, Edina Šarčevića, koji pokazuje da, kada je riječ o pitanjima „Sejdić-Finci“ i „Željko Komšić“, ne može osigurati minimum racionalnosti u svojoj pravnoj egzegezi (vidi dio koji je sam Šarčević boldirao). No, za otvaranje prostora takvim i sličnim protuargumentima, oko kojih se bošnjačka pravno-politička elita slaže unatoč iracionalnosti ili čak pravnoj nelegitimnosti/nelegalnosti tih protuargumenata, suodgovoran je i sam HDZ koji je svoj prijedlog prezentirao na način na koji je to učinjeno.
Šteta da je HDZ očevidno učinila krivu procjenu. Naime, u izrazito konfliktnoj atmosferi, kakva je ova u BiH, poželjno je „zabiti siguran gol“ u situaciji kada golmana na protivničkome golu uopće nema.
HDZ je imala siguran „gol“, ali, čini se da je „golgeter“, iz nekih svojih razloga, odlučio započeti sa nekakvim bizarnim driblingom, bez svrhe i smisla, u situaciji kada loptu naprosto treba zabiti među vratnice.
Naime, HDZ nije u situaciji da, kada se svako spominjanje prava nekog konstitutivnog naroda tretira od strane nekih međunarodnih krugova kao zazivanje prava na otcjepljenje, olako propušta svoje šanse. Nažalost, ponovno vidimo da toj stranci manjka i pravih političih savjetnika i plauzibilne politološke analize, upravo u trenucima kada je takva analiza najpotrebnija.
A moj unutarnji „dobro informirani cinik“, u blago diaboličnome tonu, svemu ovome dodaje da bismo se, iz kuta hrvatskog nacionalnog interesa u BiH, mogli smatrati sretnima ako bismo otkrili da, na jedinom hrvatskom sveučilištu u zapadnome Mostaru, studentima pravno-političke discipline/predmete ne predaju neke slike i prilike, ili čak „braća“ po stupnju etničke stereotipizacije, Edina Šarčevića, ako ne i on sam.
Dnevnik.ba