Sedam šupljih argumenata protiv Herceg-Bosne

prazna retorika unitarista

Sedam šupljih argumenata protiv Herceg-Bosne

tra 18, 2017

Piše: Vuk Bačanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Upravo se prazna retorika “nasilne socijalizacije” ovih dana sručila na Marija Karamatića, predstavnika u PS BiH kada je izjavio da bi, radi kršenja odredbi Washingtonskog i Daytonkog ustava, hrvatska republika Herceg-Bosna mogla biti obnovljena. Dakako da takva mogućnost, za sada, ostaje samo na riječima, ali reakcija na te riječi upravo govori o njihovom političkom smislu. Kao, uostalom i razlogu nastanka Herceg-Bosne.

Svojevremeno je vrsni sarajevski intelektualac Ugo Vlaisavljević izrekao krupnu političku jeres, koja je glasila: “da nacionalne stranke bolje razumiju pojam građanskog, jer od njega ne prave ideologiju.”

Drugim riječima nacionalno je takođe građansko, s tim što neki od građana (zapravo većina) za svoj primarni politički okvir smatra svoju etničku pripadnost. Ne braneći ne etnonacionalizam kao sveto slovo, Vlaisavljević je utvrdio i nepobitnu činjenicu da je njegova alternativa u BiH posve neadekvatna, budući da “mnogi od onih koji se zalažu za promjenu ustava računaju na legitimisanje novog oblika nasilne socijalizacije koji će stati ukraj nacionalnom i ideološkom pluralizmu u zemlji”, piše Vuk Bečanović u svojoj kolumni za portal Srpska cafe.

I zbog toga je, naravno, zaslužio salvu uvreda i šikaniranja sa kojima se onomad, 2008. i 2009., u dobroj mjeri i bez da je dovoljno razmislio o profesorovim argumentima, slagao mlađahni i naivni pisac ovih redova. Vlaisavljeiću se ponajviše zamjeralo jer je obesmislio etiketu “fašizam” i “fašista”, koju današnji bosanskohercegovački radikalni lijevi nacionalisti lijepe svim protivnicima, lažući svoje biračko tijelo da je koncept “jedan čovjek-jedan glas” jedina moguća demokratska opcija u Bosni i Hercegovini.

Upravo se prazna retorika “nasilne socijalizacije” ovih dana sručila na Marija Karamatića, predstavnika u PS BiH kada je izjavio da bi, radi kršenja odredbi Washingtonskog i Daytonkog ustava, hrvatska republika Herceg-Bosna mogla biti obnovljena. Dakako da takva mogućnost, za sada, ostaje samo na riječima, ali reakcija na te riječi upravo govori o njihovom političkom smislu. Kao, uostalom i razlogu nastanka Herceg-Bosne.

I zaista, koji problem lijevo i desno krilo bosanskohercegovačkih, odnosno bošnjačkih nacionalista ima sa eventualnim re-osnivanjem Heceg-Bosne?

Prvi šuplji argument jeste rat i ratni zločini počinjeni nad Bošnjacima u hrvatsko-bošnjačkom građanskom ratu 1993-1994. Radi se o klasičnoj zamjeni teza, jer Herceg-Bosna nije nastala da bi se činili zločini, već u haosu građanskog rata i raspada BiH, koji je pokazao sav neuspijeh nasilne socijalizacije nad tri bh. naroda. Zašto počinjeni zločini onda ne bi, upravo bili argument da BiH ne može postojati? Ne bi, jer se radi u gluposti. BiH nije država zbog i uprkos zločinima, već bi trebala predstavljati funkcionalnu zajednicu, a koja je sada nefuncionalna, ne zbog (ne)tretiranja ratnih zločina i sjećanja na njih, već zbog nepostojanja društvenog dogovora sa Bošnjacima, a koji ne bi uključivao politikantsko moralisanje i nasilnu socijaliaciju.

Drugi šuplji argument je da bi ponovno osnivanje Herceg-Bosne značilo korak u pravcu daljnje razgradnje države. On posve besmislen, budući da država ne može biti razgrađenija nego što jeste i to upravo radi insistiranja na nasilnoj socijalizaciji. Ponovno osnivanje Herceg-Bosne, odnosno entiteta sa hrvatskom većinom, zapravo bi donio balans i paritet, te daleko funkcionalnije organe na nivou države. Zapravo, protiv Herceg-Bosne može biti samo onaj koji želi nastaviti na putu razgradnje moguće Bosne i Hercgovine i sprečavanju bilo kakve šanse da se njena tri naroda, unutrašnjim procesom zrenja društva približe više nego ikada u svojoj istoriji miletske razdvojenosti.

Treći šupalj argument je da bi formiranje Herceg-Bosne doveo do palestinizacije, odnosno getoizacije Bošnjaka na vjerskoj osnovi. Ovaj argument je također šupalj, budući da ovakav proces nije zabilježen ni u državama sa daleko manjim brojem Bošnjaka-muslimana, kao što su Srbija i Crna Gora, a kamoli da se desio državama sa muslimanskom većinom, ili većinom na određenom dijelu teritorija, kao što su Albanija, Kosovo i Makedonija. Zbog čega bi onda do getoizacije došlo u državi u kojoj bi Bošnjaci imali vlastitu federalnu jedinicu sa ovlastima da blokiraju bilo koju odluku koja njima ne ide u korist? Ni do kakve getoizacije, dakle, ne može doći. Radi se isključivo o strahu od političke pogibije one bošnjačke partije koja će priznati da drugog načina stablizacije BiH nema i da će “oštrenje nježnika” između bošnjačke ljevice i desnice oko toga ko bolje unitarizuje državu postati politička prošlost. Doduše, bošnjačke partije bi trebalo da pokrenu široku društvenu diskusiju o razlozima zbog kojih su srpski i, mogući, hrvatski entitet, multietničkiji od bošnjačke federalne jedinice.

Četvrti i njemu priključeni šuplji argument je taj da oni koji priželjkuju obnovu Herceg-Bosne priželjkuju i bošnjačku federalnu jedinicu koja bi postala islamističko društvo, te situaciju u kojoj bi Srbi i Hrvati postali novo “predziđe hrišćanstva”, odnosno, dobro pozicionirani čuvar od islamističke opasnosti. Frustracija dijela Bošnjaka podjelom BiH na tri entiteta dovela bi, prema ovim projekcijma, do jačanja radikalnog islamizma i pretvaranja bošnjačkog društva u evropski problem koji bi se povjerio Srbima i Hrvatima da ga rješavaju kako znaju i umiju. Ovaj argument je besmislen ne samo zbog toga što troentitetska BiH ne znači kraj, već novi i perspektivan početak, već i navdeni primjeri iz političkog susjedstva koji ne bilježe ni jedan primjer radikalizacija koja u mjeri većoj nego što ona kod Bošnjaka postoji i sada.

Peti šuplji argument je da bi ponovno osnivanje Herceg-Bosne dovelo do izbijanja novog rata. Takav argument je validan samo onima koji takvo, ratno, rješenje priželjkuju i koje bi značilo definitivni raspad Bosne i Hercegovine. Upravo suprotno, paritet i federalizacija, kao i donošenje novog državnog ustava na osnovu tog pariteta i federalnog principa su garancija stabilnosti i opstanka BiH.

Šesti šuplji argument koji možemo čuti i čitati jesu tvrdnje portaldžijskih intelektualnih krugova, a koji se nastoje nametnuti za bošnjački mejnstrim jeste taj da je federalizacija na etničkom principu, navodno, zaostavština socijalističke političke misli i sovjetskog modela društenog uređenja. Sve da ovaj argument tačan i da EU muku muči sa disfunkcionalnom sovjetskom Švicarskom, Belgijom, Španijom, donekle i Finskom, a Britanija sa “sovjetskim” Velsom, Škotskom i potpuno “sovjetiziranom” Sjevernom Irskom, on je za ove argmentatore posve tragičan. Nije li upravo KPJ, koja tada nije imala gotovo nikakvu autonomiju u odnosu na Kominternu vodila NOB u kojem je BiH, po prvi put u modernoj istoriji, voljom svoja tri naroda, formirana kao republika i, praktično država? Ukoliko se toliko gade sovjetskog naslijeđa koje to nije, onda bi se primarno morali gaditi Bosne i Hercegovine kao jednog od bitnih postignuća sovjetizacije Balkana.

Sedmi šuplji argument je, dakako, kvaziistorijski. U BiH, nikada nisu postojale nacionalne federalne jedinice, što, valjda, implicira, da nikada ne bi trebale ni postojati. Zbog čega? Niko nema jasnog odgovora. Ukoliko prihvatimo ovu argumentaciju, onda bismo morali uvažiti i činjenice da BiH od 1463. do 1943. i zločeste sovjetizacije uopšte i nije bila država, već osmanska i austrijska provincija čije stanovništvo najprije nije imalo pravo izjašnjavanja o tome u kojoj državi želi živjeti, a i kada ga je dobilo oko toga nije moglo imati konsenzusa. Da li to znači da, sljedstveno antihercgbosanskoj argumentaciji, ni BiH ne bi trebala postojati?

Ovo sve, međutim ne implicira i da su svi argumenti na strani pobornika etničke federalizacije potpuno čvrsti. Nema nikakve sumnje da se svaka od federalnih jedinica mora ustavnom obavezati da će poštovati prava “konstitutivnih manjina” na svojoj teritoriji i svoja društva graditi na način da stvore uslove za njihovu lojalnost koja ne bi proizlazila iz puke primoranosti života sa “drugima”, već vjere da je bolja federalna BiH moguća na korist sva tri njena naroda u ma kojem dijelu BiH živjeli. Postoji i u ovom slučaju scenario u kojem država ne bi uspjela i u kojem bi se sporazumno razdružila, ali, nakon preboljenih političkih dječjih bolesti, to ne bi morao biti mračan scenario rata, uništenja i pokolja kakav priželjkuju zlehudi proroci i lažni moralisti. U svakom slučaju profesor Vlaisavljević zaslužuje naše poštovanje i izvinjenje.

Dnevnik.ba