Nakon što su Čovićevi nesuđeni gosti, s Bakirom Izetbegovićem na čelu, obznanili kako nešto nemaju apetita za mostarski ručak, doista je važno napraviti mali vremeplov kavanske diplomacije u Bošnjaka, Hrvata i Srba, čiji su politički prvaci, od Daytona do danas, znali naprđivati i po vikendicama, šumama i gorama, te butmirskoj vojnoj bazi, komemorirajući, valjda, tako sporazum iz Ohaja, kasnije raskrinkan kao - luđačka košulja. Ali, birtije su im, ipak, nekako najdraže. Neću, ipak, ići predaleko. No kako je jedan Bajram iza nas, a drugome se nadamo, podsjetiti se mora na povijesni ručak najvažnijih u Bošnjaka, Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića.
Bilo je to, nećete vjerovati, početkom listopada prije dvije (teške) godine. Ta su se dvojica bošnjačkih odličnika u to vrijeme gledali preko nišana, a onda su iznenada zajedno bajramovali, malo iznad Sarajeva, u restoranu Kod Kibeta, te svoje pomirenje zasladili baklavom. A Bošnjaci općenarodnim veseljem!
Historijska kitica
Kasnije ćemo doznati kako je u historijskom pomirenju vrlo živo sudjelovao Dragan Čović, te (čak!) i Željko Komšić. Ali - nezvanično - presudno je bilo pokroviteljstvo Islamske zajednice, te reisa Kavazovića koji je nekako uspio uvjeriti braću zavađanu da dođu tobe baš na najveći muslimanski blagdan. Eh, sad, je li Husein efendija vjerovao kako će im onda i svaki dan biti Bajram, ne mogu sa sigurnošću tvrditi.
Ali, vrijeme je pokazalo kako je Kibe bio samo mali intermeco, pa smo, evo, svjedoci višemjesečnoga sukoba bespoštednog. Slijedom čega je Izetbegović II. (opet) šef bošnjačke mafije, a Radončić sumnjivo naturalizirani Bošnjak. Zapravo, sumnjiv u svakom pogledu. Ukratko, temeljni se narod vratio u vrijeme prije Kibeta, u, dakle, period kada se, kako je to definirao ex-reis Cerić, Bošnjak plašio Bošnjaka. Još sad mogu prizvati Utemeljiteljeve riječi iz kavanske avlije, dok je uz njega, kao klisurina, bdio bajrmaski jaran: „Pomirila nas je naša nacionalna svijest, naš patriotizam“. I ne znajući, taj je ugledni titogradski partijski radnik i publicist, zapravo, izrekao kiticu bosanskohercegovačke himne! Ma, što kiticu – refren!!! I gdje nestade to sve?! I zar je Čović zbilja vjerovao da Izetbegović i Radončić imaju želudac jesti jedan s drugim a nakon što, evo, mjesecima seru jedan po drugom - gdje god stignu?!
Ali, čak i bez ovog propalog mostarskog ručka u Romanci, dojma sam kako je hadezeovski lider gdjekad gotovo bezobrazno optimističan glede ove sjebane zemlje. Čović je, u biti, jedini politički prvak u BiH koji iskreno vjeruje u europsku perspektivu. Istina, nakon što je sredinom ovog tjedna ostao sam za stolom, otkrio je i na čemu temelji svoja velika očekivanja glede Europske unije. Dat će nam, ‘ajde da ga prepričam, kandidatski status zbog Bruxellesa, a ne zbog nas. Ako je zbilja tako, onda i nije trebao trošiti za ručak. A i ne treba sa svakim ni jesti! I onako je u europskoj priči, baš kao i za mostarskom trpezom, sam.
Plovi Barka, ali kratko
Čovićeva je, uostalom, i retorika europska, što u bh. okolnostima i nije mali domet. Potpuno, dakle, različita od one, više-manje kafansko – teferičke (i to pred fajrunt) Dodikove, te Izetbegovićeve, čije je teatralno prizivanje Boga, arapske braće i turskog pokroviteljstva - iritantno. Usto, nitko se više ne može sjetiti kada je ovaj dvojac vidio svijetla Bruxellesa. Moskva i Ankara, e to je već druga priča. Mada, nije Izetbegović već stanovito vrijeme dobacio ni do brata Redžepa i njegova mindera.
A kad sam već spomenuo tu dvojicu nevoljnika, red je podsjetiti i na njihovo birtijsko druženje u slobodarskoj Lukavici. Iza Čovićevih leđa i prilično iznenada, našli su se u Barki potkraj srpnja prošle godine i za četiri sata, onako punih usta, dogovorili Mehanizam koordinacije. Svjedok, da ne kažem kum, ovoga, pa gotovo tajnog pakta, bio je specijalni predstavnik EU Lars-Gunnar Wigemarka, kojemu, znakovito, nije smetalo što Hrvata nije bilo ni na puškomet od toga dijela istočnog Sarajeva u koji se, inače, nekada davno išlo na vojne vježbe. Prisjelo mu je, međutim, vrlo brzo.
Čović je, naime, presavio tabak i europski dvor izvijestio šta se (sve) radi po bliskoistočnom Sarajevu. Lukavički (iznenadni) jarani su, primjerice u svome paktu zaboravili županije u čemu je, dakako, prepoznat Izetbegovićev rukopis. Budući je, jasno, Srpska bez kantona – unitarna, takoreći. Ubrzo se Dodik posuo pepelom i obznanio kako će ispuniti svaku želju prijatelja Dragana, pa se tako pokazalo da je Wigemarkovo plaćanje ceha u Barki – promašena investicija. Poslije toga, eresovski vožd i bošnjački temeljnik se više nisu družili po birtijama. A ni inače.
No, kad je već propala Romanca, treba pošteno priznati kako ni Čović nije svojevremeno došao na Bakirov ručak. I to samo nekoliko dana nakon što su Izetbegović i Dodik jeli i pili o trošku europskoga poklisara. Istina, nikada nije utvrđeno je li svoga hrvatskog cimera iz Predsjedništva, Izetbegović osobno pozvao ili je mislio kako je dovoljno da mu preko novinara poruči da ga čeka burek na Jablaničkom jezeru. I to, nije šala, u restoranu generala Fikreta Prevljaka. A, zamislite, nakon što je sam, nešto je, doduše, zapalo i novinare, morao pojesti generalski burek, Izetbegović je kazao kako se više nikada neće sastajati s Čovićem bez Radončića.
Nakon aktualnog mostarskog slučaja, to zbilja znači – nikad. Najbolje je, međutim, u cijeloj priči prošao general, koji je nakon otprilike pola godine imenovan savjetnikom federalnog premijera Novalića. Što i jest pošteno! Burek je, i jufke i meso, naime, bio njegov. Njemu se, za razliku od Wigemarka, baš, eto, isplatila ova pomalo, ipak, rizična investicija.
Posljednja večera
Vratimo se na koncu Čovićevu neutemeljenom optimizmu i nakani da organizira prijateljski ručak. Osobno, u principu se ne bih oslonio na srpske savjete. Ali, drastične situacije zahtijevaju drastična rješenja; Tako Ivanić, koji već na prvi pogled odaje čovjeka koji ne odbija ručak, (pa ni mostarski), mudro zbori - ‘ajde da i njega malo prepričam - kada kaže kako je trenutačno više vrijeme za posljednju večeru, nego za prijateljski ručak.
Bošnjacima trenutačno, naime, ne trebaju ni Srbi ni Hrvati – usred (n)ovoga bratoubilačkog rata. Glavni su, dakako, akteri stari najbolji neprijatelji Izetbegović i Radončić. Ali, sve se više uključuju i ovi slijeva, da ne kažem lijevi. (Koji se, istina, ukopavaju i na bojišnici prema Hrvatima). Možda bi zato trebalo pričekati, proletjet će kolovoz, i ovaj Bajram. U Bošnjaka se - neka mi Kibe ne da lagati! - u blagdanskom ozračju nacionalni osjećaji i patriotizam naprosto rasplamsaju. Logično je to, jer punog stomaka se čak i ovakva domovina može voljeti. A možda Radončić dotad smisli novu kiticu?
Do tada, do potencijalne bajramske radosti, evo jedne tužne, trenutku, a i Čovićevu raspoloženju, primjerne pjesme:
Sam za stolom jedan čovjek sjedi
Dok pjevaju drugi gosti
On razmišlja o prošlosti
O životu bez radosti
Dnevnik.ba