Vjerojatno najveći komičar današnjice, Ricky Gervais, zajedno sa Stephenom Merchantom, režirao je, tijekom razdoblja 2005-2006, sitcom seriju Statisti (Extras), posebni gervaisovski žanr u kojem, u središtu svake epizode, stoji neka poznata medijska ličnost (u jednoj je glumio David Bowie), redatelj, glumac, ili glazbenik/ikona, koja glumi „samu sebe“ (iako u fiktivnome kontekstu). Ipak, svaka epizoda zapravo se vrti oko Andy Millmana, fiktivnog karaktera, statiste, kojeg glumi sam Gervais; Zapravo je Andy ključni lik kojeg obilježava minimalna ambicija: da, umjesto uloge nijemoga statiste (čiji je najveći doseg onaj kada se pokaže ‘‘anfasom‘‘ u kadru), dobije ulogu ‘‘statiste koji ima 1-2 talking line‘‘, dakle statiste koji, prema skriptu, treba reći i rečenicu-dvije. Drugim rječima, Millman je karakter koji se nalazi u potrazi za ljudskim glasom, koji nastoji govoriti, postati ‘‘ljudskim bićem‘‘ u klasičnom smislu, ‘‘bićem koje koristi jezik‘‘ (za potrebe neke medijske produkcije). Andya u Statistima prate i pomalo tupava, ali beskrajno dobra, Maggie Jacobs (glumi ju izvrsna Ashley Jensen), i totalno ljeni i nesposobni Andyev ‘‘Agent‘‘ Darren Lamb, tj. menadžer u klasičnome smislu riječi (glumi ga Merchant).
Za temu prve epizode ove sitcom serije Gervais i Merchant izabrali su nekoliko tema: sve su teme vezane uz neke ključne stereotipe-predrasude, i uz filmove i snimanje filma, ali u samome središtu epizode nalazi se Ben Stiller (još jedan, američki vrhunski komičar poznat nam iz „Fockers“ (nekoliko nastavaka) „Night at the museum,“ „Zoolander“, i još nekoliko čudnih suvremenih komedija, koje bismo mogli podvesti pod neku vrstu žanrovske satire (kojom Stiller zapravo parodira ozbiljnije filmske žanrove). Stiller glumi samoga sebe, kao redatelja koji ispod maske ‘dobročinitelja‘ uspjeva jedva sakriti agresivnost i autokratsku narav; dakle, u središtu je prve epiozode Ben Stiller koji snima „film o genocidu u Bosni.“ Odmah se suočavamo sa savršeno nekorektnim izborom, dodatno pojačanim isticanjem nevjerojatno neugledne ‘lutke‘ koju Maggie stalno nosi sa sobom, a koja ‘glumi‘ bebu.
Uvijek sam o ovoj epizodi Statisa imao posebno mišljenje; ono se može sažeti u sljedeću rečenicu: ako zbilja želite razumjeti odnose u BiH, posebno današnjoj, i to odnose u svijetlu sukoba, i onog oružanog i onog političkoga, ova je epizoda Statista, upravo na tu temu, ono prvo što trebate pogledate, i prvo o čemu trebate dobro razmisliti.
Zašto? Naime, Gervais i Merchant, već samim izborom Bena Stillera kao redatelja ‘‘filma o genocidu u Bosni‘‘, koji u prvoj epizodi Statista glumi samoga sebe, otvaraju nekoliko teških pitanja. No, da bismo se s tim pitanjima bolje suočili, potrebno je da znamo nešto više o samoj epizodi, i Stillerovoj ulozi.
‘‘Goran‘‘, ‘‘Andy‘‘, redatelj Stiller
Stiller film snima na temelju inspiracije koju „vodi sa sobom“; naime, riječ je o ‘‘Goranu‘‘, fiktivnome liku, koji predstavlja žrtvu ‘‘rata u Bosni‘‘, kojeg Stiller i ugošćuje na setu svojega filma. Naime, Goranova je supruga ubijena tijekom rata, a Stiller snima film o tome ratu kako se Goranova sudbina više nikada ne bi ponovila. Ujedno, javlja se odmah problem želje Andy Millmana, koji, vjerojatno već pogađate, upravo preko Gorana nastoji za sebe, kod Bena Stillera, osigurati dvije tri govorne scene, kako bi se pretvorio iz nijemoga u, tržišno vrijednijeg, govornog statistu.
Središnja se scena, za odnos Andy Millmana i Gorana, događa u Goranovoj kućici (tzv. trailer), koja je poput kućice svake super-zvijezde; ona je posebni dio seta, i predstavlja oznaku posebnoga statusa, najvrijednijeg dijela filma. Drugim rječima, Goran, iako je u realnosti žrtva, od strane jednog je redatelja pretvoren u super-zvijezdu. Zanimljivo je da Goran ne dobiva nikakav realni profit (barem mi ne znamo da je tako); međutim, bez njega, sam redatelj (Ben Stiller), ne može svoj film vezati za realne ljude; Goran je onaj koji jamči učinkoviti realizam Stillerova filma, i Goran je, zbog toga, nagrađen posebnim statusom. Istovremeno, primjetimo da ključne točke Goranova životnog maksimuma i minimuma nisu njegovih ruku dijelo: te su točke njemu naprosto ili nametnute ili poklonjene, i usko su vezane; točka minimuma izravno omogućuje točku maksimuma.
No, vidjet ćemo uskoro da to zapravo nije tako. Gervaisova i Merchantova veličina, upravo u ovoj epizodi, sastoji se u sljedećem: oni nekako, čistom intuicijom, uspjevaju dokazati da je status ‘‘žrtve‘‘ nešto što se posve zasniva na prividu, odnosno na jednoj logičkoj nemogućnosti: dokgod smo živi, ne možemo se posve identificirati sa ulogom ‘‘žrtve‘‘, niti nam drugi tu ulogu mogu u potpunosti priznati; a ako smo mrtvi, onda nam više nikakva uloga i ne može pripasti. Drugim rječima, biti ‘‘žrtva‘‘ nije moguće bez totalne fikcionalizacije, samim tim totalne politizacije, vlastitog identiteta (postoji, naravno, i prizemniji, i privremeni, pojam ‘‘žrtve‘‘: osoba koja, zbog nekog gubitka, traži pravednu kompenzaciju u vrlo opipljivom obliku; no, takav pojam definitivno nije niti podložan onim političkim manipulacijama kakvima svjedočimo već desetljećima u našoj regiji, a također i u američkom vanjsko-političkom diskursu; zahvaljujući pak tim manipulacijama, navikli smo od ‘‘žrtve‘‘ očekivati da nas gnjavi nemogućim i neostvarivim željama, i da nas prisiljava na ispriku i onda kada, zbog nje, gubimo neka prava koja bi nam trebala biti neotuđiva).
Dakle, Millman posjećuje Gorana u njegovu ‘‘traileru‘‘ kako bi ga zamolio da zamoli Stillera da mu da kratku govornu ulogu. Millman skoro nikako ne može razumjeti Goranove muke; a i Goran, budući da je očevidno traumatiziran, ne uspjeva učinkovito komunicirati sa Millmanom. On Millmanu pokazuje slike svoje ‘‘nage, silovane i ubijene supruge‘‘, na što Millman reagira kao da je riječ o slici obnažene žive supruge „koja se sunča,“ pa se Goranu odmah ispriča zbog nesporazuma. Naime, Millmanu, kao ‘‘trulome Englezu‘‘, nije i ne može biti jasno da netko tako olako pokazuje najintimnije, ali i najružnije dijelove svojega života. Ipak, Andy, teškom mukom savladavajući probleme u komunikaciji, nekako uspjeva privoljeti Gorana da preuzme obvezu interveniranja kod Stillera. Opet, kao ‘‘truli Englez‘‘, on to uspjeva ishoditi tako što Goranu poklanja ‘‘shopping kupon‘‘ (tzv. voucher u iznosu od par funti) kojim se, u samo određenim dućanima u UK, može kupiti striktno određena (obično jeftina) roba (to Goranu, pomoću Andyeva kupona, i uspjeva, jer on dobija putem kupona neku majicu sa natpisom).
Ipak, cijela epizoda, nakon nekoliko peripetija (u kojima sudjeluju Andy i Maggie ili zasebno ili zajedno), završava totalnim fiascom, nestankom svih pozitivnih odnosa, jednom vrstom ‘‘skidanja maski‘‘ koje su bile ili prozirne, ili vrlo nesigurne, već na samome početku. Naime, Goran uspjeva napokon pronaći način da Stillera zamoli da Andyu dopusti jednu-dvije rečenice, kao ‘‘Novinar 2‘‘. No, Andyu nažalost zapadne za oko da ‘‘Novinar 1‘‘ ima nekoliko rečenica više u skriptu od ‘‘Novinara 2‘‘; i Goran pristane opet prići Ben Stilleru i zamoliti ga za novu Andyevu ulogu: Ben to odbije, a Goran na to reagira pominjanjem svojeg posebnog statusa i svoje u ratu ubijene žene. No, onda Ben ‘‘flipne‘‘ i posve izgubi pribranost: „Prestani stalno pričati o svojoj j....oj. ženi!“ Cijeli set zamukne. Maggie, senzitivna žena, odluči doći Goranu u pomoć i prigovoriti Stilleru, na što Stiller još više podivlja. Onda Andy dođe u pomoć Maggie, ali i njega Stiller otpili razmjenjujući sljedeće rečenice:
„Stiller: a ko si ti? Andy: nitko. Stiller: tko? Andy: Nitko. Stiller: Tako je, ti si nitko. A tko sam ja? Andy: Starsky ili Hutch [aluzija na film Toda Phillipsa Starsky i Hutch u kojem Ben Stiller i Owen Wilson glume glavne uloge], nikako da zapamtim. Dobro si ovdje ovo napravio, blento. Stiller: Ja sam blento? Milijuni zarađenih dolara...Pa ja sam ljubio Cameron Diaz, Drew Barrymore, pljesnuo sam Jennifer Aniston po dupetu. Andy: Da, ali u filmovima. Stiller: Ipak se i to broji.“
I tu se epizoda završava.
Tužna komedija „istine“
No, što se zapravo u svemu ovome dogodilo. Komedije Ricky Gervaisa imaju jednu posebnu kvalitetu, onu „komično-tužne“ priče koja tjera na razmišljanje, priče koja se uglavnom bazira na propitivanju naših pretpostavki o tome zašto je nešto (društveno) prihvatljivo, a zašto nešto nije; zašto je nešto uvredljivo, a zašto nešto drugo nije; zašto u nešto, kao društvo, vjerujemo, a u nešto ne.
Zašto se cijeli odnos, između Bena Stillera, „Gorana“, i ostalih, završio ovako kako se u ovoj epizodi Statista završio? Kako sam već naglasio, Goran jest ‘‘žrtva‘‘, ali žrtva koja najintenzivnijim mogućim sredstvom, svojom tragedijom, legitimira djelo nekoga drugoga: naime, Bena Stillera. Ben Stiller onaj je koji pravi novi film, film u kojem će ostati zauvijek zabilježena tragedija i Goranova i Goranu sličnih, nesretnih ljudi. U tome smislu, u odnosu sa Stillerom, Goran treba prihvatiti i ulogu žrtve i ulogu nekoga tko inspirira savršeno univerzalnu i savršeno moralnu lekciju cijelome čovječanstvu. No, znamo da je ovdje riječ ipak o savršeno nemogućim stvarima. Usprkos beskrajnom broju žrtava, sklonost nasilju u ljudskome rodu nikako da prestane. A kada bismo i povjerovali nekome da filmove pravi iz savršeno altruističnih, čisto moralnih motiva, bili bismo ili totalno glupi ili totalno naivni. U tome smislu, Ricky Gervais u ovoj epizodi Statista pokazuje da odnos sa žrtvom, suprotno prvotnim dojmovima, može biti minimalno moralan upravo onda kada izgleda da žrtvine ciljeve najviše podržavamo. Također, kako to pokazuje Andyev odnos prema Goranu, na prvi pogled manje propagandistički, manje samo-pozerski, i čak izgledom manje moralan, a više instrumentalan, odnos prema nekome tko je obično tretiran kao „žrtva,“ može biti i humaniji i normalniji i zdraviji od odnosa u kojem netko potencira nečiji identitet kao upravo „žrtve,“ čiju svetost taj prethodni netko nastoji potvrditi, glorificirati, ili u nekome mediju ovjekovječiti.
Ustvari, kako nam sam anti-klimaks epizode pokazuje, „Ben Stillera“ zanima samo zarada i čudno djetinje, ali ipak muškom erotikom označeno, uživanje u fiktivnome odnosu sa „velikim divama.“ Slično je, naravno, i sa Andy Millmanom, ali Andy ipak, zbog svoje „nitko“-maske, uživa privilegiju govorenja iskrene istine o ljudima.
Kako u svemu tome trebamo doživjeti ‘‘Gorana‘‘? Je li on osoba koja, zapravo, poput samoga Stillera, samo i isključivo traži neku vrstu fiktivnog utočišta, fiktivne utjehe u životu? Otkuda njemu pravo da, ne poštivajući scenarij koji mu je Stiller odredio, intervenira kod ‘‘samoga Boga filma‘‘ kako bi za Andya ishodio dvije-tri linije govornog dijela skripta? Otkuda njemu pravo da sam odlučuje o nekim elementima pravljenja filma koji je samo prividno o njegovome životu, a zapravo je, kako to Stiller vidi, univerzalna lekcija koja treba rezultirati iznenadnim i potpunim poboljšanjem ljudskoga roda, i nestankom sklonosti ratovima? Na koncu, također, odakle njemu pravo da opetovano pominjanje svoje pogubljene žene koristi kao argument u prilog svojim osobnim zahtjevima glede ovoga specifičnog filma kojeg pravi ovaj specifični redatelj/umjetnik?
To su pitanja na koja nas nuka Ricky Gervais, u prvoj epizodi Statista. I za sva ova pitanja, postoje savršeni politički ekvivalenti, vjerujte mi na riječ.
Završit ću ovu reflektivnu i namjerno provokativnu kolumnu sa dvije napomene: drago mi je da se „Goran“ u ovome „sitcomu pameti“ zove tako, a ne, primjerice, Ibrahim ili Muhamed. Drugo, dokgod se ne budemo mogli suočiti sa pitanjima koja ova Gervaisova sitcom-epizoda sugerira (mislim kao društvo, a ne kao pojedinci), nećemo raspolagati sa dovoljno društvene pameti i vrline za rješavanje najelementarnijih društveno-političkih sukoba, a kamoli za rješavanje ozbiljnih sukoba sa kakvima se danas, kao društva (pri tome mislim na cijelu jugoistočnu Europu), suočavamo.
Dnevnik.ba