Iščekivanje presude (hrvatskoj) haaškoj šestorki, dakle Herceg-Bosni, pa onda i Hrvatskoj (kao agresoru) i sveopća galama bošnjačkih političara na spominanje trećeg entiteta, dio su iste priče. Što bi, prilično rezignirano, kazao jedan od, inače, najvećih optimista glede europske (čak!) perspektive Bosne i Hercegovine, Dragan Čović: „Što god progovorimo u Sarajevu se dočeka kao podjela i treći entitet". Kuliminiralo je sve posljednjim doista bizarnim ovotjednim reakcijama na neuvrštavanje na dnevni red sjednice Federlanog parlamenta smjene generalne direktorice sarajevskog Univerzitetskog kliničkog centra Sebije Izetbegović.
Glasilo Stranke bolje budućnosti, dajući topničku potporu parlamentarnom napadu slijeva, sa zabrinutošću se pita što li je (sve) Bakir Izetbegović obećao Draganu Čoviću, e ne bi li HDZ i on spasili njegovu bolju polovicu od razjarenog SDP-a i jataka. Treći, hrvatski kanal se predmnijeva! No, ne bi se Avaz iznenadio i kad bi Sekin suprug, kako bi li joj spasio fotelju, potpisao i treći entitet. Bosna je, doduše, jedna i jedina, nedjeljiva takoreći, ali zar i žena nije – jedna. Više-manje. A nedjeljivost je neupitna!
Ne daj se Bosno!
Naša stranka, ta, kao što je znano, politička sila nebeska, drži kako je paralamentrano aboliranje gospođe Izetbegović, zapravo, udarac na Bosnu ponosnu. Jer kad god treba udariti na institucije, poentiraju ovi veselnici, kolaboracija HDZ – SAD je na djelu. Biva, oni koji bi direktoricu Seku poslali kući da se malo više posveti predsjedniku Bakiru brane instituciju, najvažniju federalnu bolnicu, a ovi koji misle kako je predsjednik Bakir već veliki pa se može i sam o sebi brinuti su – antiprotivni. Ukratko, bitka za Seku - ili Bosnu, ovisi tko kako gleda – se nastavlja.
A u očekivanju raspleta, vratimo se napaćenim Hrvatima; Iz sarajevske perspektive, ili kako se to veli na čistom hrvatskom, iz perspektive sarajevske političke čaršije, Hrvati su sumnjiva lica još tamo od Karađorđeva. Legenda o tomu kako su Tuđman i Milošević u tamošnjem Brozovu lovištu lovili svaki svoj dio BiH, preživjela je puste godine. A osobito živne kada našu, bosanskohercegovačku kroničnu dramu dodatno prodrma kakvo haaško suđenje što se nerijetko prometne u pisanje nove povijesti s vremenske distance i uz kobno sufliranje visoke politike - koja je, uostalom, kreirala i nesretni daytonski rasplet - umjesto utvrđivanja pravde. Uzaludno je svih ovih godina bilo tumačiti kako je, kad je i govorio o podjeli, prvi hrvatski predsjednik zapravo reragirao na stanje na terenu. Ako situacija bude takva da se dogodi raspad BiH, onda mi postavljamo pitanje budućnosti hrvatskog naroda u BiH. Dakle, Tuđman je govorio u kondicionalu. Ki bi da bi, ‘ajde da ga, ne bez stanovite nostalgije, citiram.
Budući se po Sarajevu i dijelu Bosne koji je (i) danas pod nazorom bošnjačke politike, marširalo sa slikama najvećega sina svih naših naroda i narodnosti i pjevalo (mu) Druže Tito mi ti se kunemo, a Izetbegović I. izgovorio mitsku rečenicu kako je za rat potrebno dvoje dok su Srbi činili sve što im je u moći da Ravno konačno opravda svoje ime, Franjin je kondicional postao deplasiran.
Alija: Eto ih tamo!
Vrlo je, usto, zanimljivo jedno nedavno svjedočenje Miroslava Tuđmana – baš o Karađorđevu. Taj nekadašnji čelnik hrvatske obavještajne zajednice tvrdi kako je dan prije susreta Franje i Slobe, na Tuđmanovu adresu stiglo pismo iz Sarajeva. Izetbegović je pisao hrvatskom predsjedniku kako će mu Milošević ponuditi nešto na uštrb muslimanaskog naroda. A budući se u to vrijeme, a ni danas nije drugačije, vodio žestok informacijsko-obavještajni rat, primatelj sarajevske depeše je znao kako Izetbegović u krugovima svojih pouzdanika govori. „Neka Hrvati i Srbi zarate, tako ćemo mi lakše doći do svoje države.“
I, doista, dok su gorjeli Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Šibenik, a Ravno zbilja postalo ravno, autoru pisma kojim je upozorio zagrebačkog primatelja što mu sprema srbijanski vožd, nije ispadala maslinova grančica iz usta. Glede Srba, osobito. No, ova me je zanimljiva i, još više znakovita korespondencija vratila na kraj rujna 1993., kada je u sarajevskom Holiday Innu održan Bošnjački sabor. Uoči toga, neki su vjerovali, historijskog skupa, Izetbegović je uz potporu Harisa Silajdžića i Alije Isakovića, te svoga vojnog savjetnika Fikreta Muslimovića sondirao teren za stvaranje tri nacionalne države
Siljadžić je to potkrijepio stavom njegovih „zapadnih prijatelja“, Muslimović lošim stanem na bojišnici, a, uoči samnog početka Sabora, Izetbegović je kazao rečenicu koja je zapanjila većinu nazočnih, naročito devetočlanu srebreničku delegaciju. „Znate, meni je Clinton nudio u travnju ‘93 da četničke snage uđu u Srebrenicu, izvrše pokolj pet tisuća Muslimana i tada će biti vojna intervencija“, svjedočio je Alija pred bošnjačkim sabornicima. A kako je on tu ponudu odbio, rezultati s terene upućuju da je rješenje samo jedno... Nakon toga, u takvoj, dakle dramatičnoj atmosferi, otvarajući skup, Isaković je, a kasniji su ga raspjevani kroničari komparirali sa Sokratom prije nego će ispiti otrov, rekao kako Bošnjaci ne biraju između dva dobra, nego između tri zla.
Zaboravljen harakiri u Holiday Innu
Iako, poslije žestoka protivljenja skupine što su je predvodili Rusmir Mahmutćehajić i Muhamed Filipović, koji su zagovaratelje muslimanije otvoreno optužili za izdaju, Alijina avlija nije prošla, ova je sarajevska ratna epizoda važna jer potvrđuje, u biti, staru tezu kako se nikad i nigdje – od predratnog Kutiljerova plana pa sve to Daytona – o Bosni i Hercegovini nije pregovaralo a da se nije govorilo o njezinoj podjeli. Hrvatska, a bh. Hrvati ponajmnje u tom konceptu nisu bili presudan faktor.
Danas se, međutim, samo rijetki u Bošnaaka sjete jeseni rane ‘93. Zapravo, sjeti je se Fahrudin Radončić i pripadajuće mu, što novinarsko što stranačko jato e ne bi li sunarodnjacima (pa i šire) pojasnili tko je uvijek bio na pravoj strani. Radončić je, naime, tada napisao tekst „Harakiri u Holiday Innu“, zbog kojega će, po vlastitu priznanju, stanovito vrijeme provesti na prevaspitavanju iza rešetaka. (Radončićevo povremeno discipliniranje traje, čini se, i danas).
Nemam nikakvu dvojbu glede toga zašto se svako malo spominje Karađorđevo, a zaboravljaju ini djelitelji Bosne tisućljetne. Nije, dakako, produktivno (re)afirmirati uloga Tuđmanove Hrvatske uoči referenduma o neovisnosti BIH, podsjetiti kako je Zagreb isti dan kad i Amerika priznao BiH i poslao svoga veleposlanika u Sarajevo, da je Hrvatska zbrinula pola milijuna izbjeglica, da nekoliko stotina tisuća (neki podaci govore o pola milijuna!) Bošnjaka ima agresorsku putovnicu, i na koncu da je u agresorskom krilu, na sunčanome Braču, tijekom rata, utočište - prije negoli će se skrasiti u Turskoj - našao i ženski dio obitelji Izetbegović.
Kad (malo) bolje razmislim, a nakon ove bračke uspomene, čini mi se kako nam je gospođa Izetbegović zapravo i dužna makar treći kanal. Ako ne i – entitet. Zato, na kraju još samo ovaj vapaj: Pomagaj, Seko slatka!
Dnevnik.ba