Kada odbacimo smiješna i tendenciozna sarajevska satanizovanja zastava, patriotskog folklora i prava na hrvatsko samodređenje, ostaju nam i dalje ulice Mile Budaka, Jure Francetića, Mila Budaka, ustaški pokliči i pjesme na utakmicama i koncertima Marka Perkovića Thompsona, sistemska demonizacija NOB-a, partizana, kao i jednostrano i vulgarno maniherističko ocrnjivanje lika i djela Josipa Broza Tita, koje, svakako, nije izmislio niko u Sarajevu.
Zapravo, koliko god Sarajevo preko svoje “nezgodne” ustaške prošlosti želi preći, glorifikujući svoje fašiste kao najprije književnike, teatrologe, glumce, islamske alime i mislioce, prećutkujući njihovo ključno političko određenje, a titoizam obožava do razine političkog idiotizma, toliko Herceg Bosna slavi otvoreno ono što se u Sarajevu želi izbrisati, dok titoizam pljuje, također do razine političkog idiotizma. Koji je u njenom slučaju vrlo zavičajan i uglavnomm je uzrokovan sjećanjem na partizanske odmazde 1945.
Tako je prošle godine provincijal hercegovačko-franjevačke provincije, Fra Miljenko Šteko podsjetio kako su “krvnici”, koji su 1945. poubijali franjevce u samstanu u Širokom Brijegu, “još uvijek nisu priznali svoj grijeh”. Jedno sjećanje svoga pokojnog djeda Marijana Spuževića, komesara Desete hercegovačke brigade našao sam na blogu jednog anonimnog radnika INE, s kojim je surađivao. “Samostan je bio pretvoren u bolnicu njemačkih vojnika. Kao bolnica branjena je svim sredstvima, ali u dan dolaska partizana u samostanu nije bilo vojnika, a ni ikakva otpora.” Ne vjerujem da je pokojni djed, kao svjedok sa lica mjesta imao razloga da laže i time ugrožava svoju karijeru, kao što nemam nikakve osnovane sumnje da je u svim poslijeratnim odmazdama, retorzijama i obračunima u Evropi stradao ogroman broj nevinih ljudi i da snage NOB-a u tome nisu bile nikakav naročit izuzetak.
Nema sumnje da su nevini, kako u posljeratnoj Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj, pa i Francuskoj, kao i nevini u masovnom bombardovanju njemačkih gradova kolteralna šteta golemih ideoloških satiranja, ali namjerno iskrvljivanje nastaje u onom trenutku kada se ta nevinost (u ovom slučaju su to franjevci, ili civili i vojnici ubijeni bez suđenja, ili odlukom prijekih sudova) pokuša preneti na cjelokpan režim i ideologiju protiv koje se ratovalo, odnosno da se stvari predstavljaju na način da je suprotna strana, odnosno NOB, vodio rat isključivo protiv poštenih, nevinih i pobožnih ljudi.
Kada se stvar postavi tako, a postavlja se, onda Rafael Boban, Jure Francetić i Mile Budak, kao da postaju i sami ukrašeni oreolom nevinosti. A samim time bazični društveni narativ (p)ostaje ustaški. Postavlja se, međutim, pitanje od kakve je to koristi Hrvatima u BiH, odnosno u Herceg Bosni? Jer im nedostaje demokratska tradicija koja nije komunistička pa je treba izmisliti? Jer se treba boriti protiv komunizma? Jer ustaštvo ni bilo baš tako loše kao što se priča?
Prvo nije tačno jer je nekomunistička politička tradicija Hrvata postojala i u vrijeme Osmanskog Carstva i u vrijeme Kraljevine SHS. Zbog čega je onda potrebno ustaše uopšte i spominjati? Komunizma odavno nema, ali ako stvari gledamo iz šire, a ne samo iz uskozavičajne, ili, bolje rečeno, uskosamostanske perspektive, komunizam je bio veliki istorijski internacionalni pokret u kojem je učestvovao i hrvatski narod i kroz koji je ostvario kako državu u okvirima SFRJ (bez koje bi svaka perspektiva moderne Hrvatske bila mnogo teža ili nemoguća), kao i konstitutivnost Hrvata u BiH iz koje je proizašla i dalje proizlazi Herceg Bosna, kao novi modus zaštite te iste konstitutivnosti. Toga je, uostalom, kao nekadašnji vjerni pristaša tog pokreta bio svjestan i Franjo Tuđman i to više puta podvlačio i isticao. Postavlja se pitanje, zašto lažnim građanima prepustiti antifašizam, a sebe osuditi na vječni pokušaje da se jedan mračni i zli sistem opravda, jer su oni koji su ga pobijedili, ubili i nevine ljude koje je ovaj prvi zlouotrebljavao? Zar to, osim što je (samo)osuđivanje na krajnje mračnjaštvo i zatucanost nije i izručivanje oružja sarajevskim političkim protivnicima direktno u ruke? Zar antikomunizam u današnje vrijeme nije jedan smiješan anahroni vampirbal, baš kao i umotavanje građanskih unitarista u zastave ZAVNOBiH-a?
Jedini odgovor koji bi imao smisla bi bio onaj da ustaštvo i nije bilo tako loše. A takvoga ne može biti, jer ga, kao takvoga nikakva, pogrešno usmjerena, masovna emocionalnost ne može prikazati. Radi se o nečemu što donosi isključivo štetu i što valja ostaviti iza sebe. Da bi mrtvi počivali, a živi živjeli u miru. I slobodi.
Dnevnik.ba