Napisati i poslati ljubavno pismo jednako je intiman čin kao što je to poljubac, ali hrabriji uzevši u obzir da iza sebe ostavlja opipljiv trag. Pismo je kao i dnevnički zapis najprisnija forma koja uz sebe veže konotacije tajnovitog i intrigantnog zbog čega je čitateljima jako privlačna.
Prva ljubavna pisma koja sam pročitala nastajala su od 13. 9. 1979. do 15. 8. 1980. godine i njima su moji roditelji upućivali jedno drugome ljubavne poruke, opisivali događaje iz svakodnevnice koja se u očevu slučaju vrtjela oko rutine vojničkog života i kasarne u kojoj je bio smješten, a u majčinu su to bile dogodovštine iz obiteljskog života i gimnazijske učionice. Dotada su u mojoj glavi roditelji bili ljudi kojima se do mog rođenja nije dogodilo ništa uzbudljivo. Međutim, kroz ta sam pisma upoznala dva nova svijeta u kojima su oni bili glavni junaci i upravo se u tim trenucima rodila moja ljubav prema čitanju i kazivanju priča. Poslije sam, kad sam i sama poslala ili primila pismo, znala da su takve uspomene važnije od bilo kojeg telefonskog poziva. Nije čak ni važno jesu li pisma sačuvana ili uništena, ona na neki način nastavljaju svoj život i priču neovisno o tome što se dogodilo s njihovim autorima.
Kasnije, dok sam stanovala u mostarskom studentskom stanu, u zgradi pored koje danas svaki dan prolazim, pronašla sam dvadesetak pisama, korespondenciju između muškarca i žene kojima je ljubav iz nekog razloga bila strogo zabranjena. Neka su pisma sudeći prema datumima nedostajala i pretražila sam sve da bih saznala što se dogodilo na kraju. Bezuspješno. Ali eto, i tako nastaju priče, završetak sam smislila sama.
Sad mi je u rukama magična knjiga – ‘‘Pismovnik‘‘ Mihaila Šiškina, suvremenog ruskog pisca koji od sredine devedesetih godina 20. stoljeća živi u emigraciji, u Švicarskoj i Njemačkoj. Čita se na 25 jezika, a za izdavačku kuću Ljevak na hrvatski ju je preveo izvrsni Igor Buljan. Iako je već dugo izvan Rusije Šiškin je među najboljim predstavnicima ove zemlje i njenog jezika, kritika kaže dostojan nasljednik Tolstoja i Nabokova. Sam je rekao u jednom intervjuu da je potrebno otići iz svog grada, iz svoje zemlje da biste je mogli sagledati objektivnim očima, odnosno iz dosad neviđenih perspektiva. Takav učinak ima recimo odraz u ogledalu, surovo iskren i toliko potreban.
Ako bismo banalizirali, ‘‘Pismovnik‘‘ bismo jednostavno nazvali zbirkom pisama koje razmjenjuju Volodenjka (Vladimir), vojnik koji sudjeluje u ‘‘Boksačkom ustanku‘‘ u Kini 1900. godine i Sašenjka (Aleksandra), medicinska sestra u Rusiji polovinom 20. stoljeća. Međutim, Šiškinov je tekst toliko slojevit da se o njemu s jedne strane može govoriti kao o povijesnom, filozofskom, psihološkom odnosno intimnom životnom romanu, a s druge kao o fantastičnom jer o ljubavi govori kao o osjećaju koji poništava prostornu razdvojenost, ali i vremensku jer ljubavnici žive u različitim vremenskim razdobljima. Upravo je ovom dimenzijom Šiškin svoj roman učinio svevremenskim jer uistinu je moguće voljeti nekoga a nikad ga ne dodirnuti, voljeti stvoreni ideal, jednostavno voljeti ljubav.
Vladimir i Aleksandra ispričali su nam životne priče o ljubavi bez ograničenja i ratovima bez svršetka. O ovoj knjizi se ne treba i ne smije previše govoriti, nju treba čitati polako i nježno. Onako kako se i pišu ljubavna pisma.
Šiškin je pišući o univerzalnim temama stvorio i univerzalni jezik koji ne može zastarjeti, on je neprolazan kao klasična književnost. U svakodnevnom nas govoru riječi često izdaju, sjetite se da nam je ponekad teško riječima izraziti ono što mislimo ili osjećamo jer nijedna riječ nije dovoljno dobra ili točna, a Šiškin piše upravo o neizrecivom, i ta (ne)mogućnost jezika ne odnosi se samo na ruski, nego na sve jezike općenito.
Pismovnik je prvi put objavljen 2010. godine, ali interes čitatelja i kritike ne jenjava jer se u njemu prepoznajemo svi. Iako toliko različiti izvana, iznutra skrivamo iste želje i strahove. U trenutku kad osjetimo tugu zbog razdvojenosti javlja i poticaj za stvaranje i pisanje. To je i jedna od poruka koju nam šalje ‘‘Pismovnik‘‘, ovaj lirski ‘‘hommage‘‘ svim napisanim pismima.
Kad se već navučete na epistolarnu formu, a ponestane vam materijala sjetite se Franza Kafke i pisama upućenih Mileni Jesenskoj, pjesnikinji i prevoditeljici. Ona je Kafkina pisma predala Maxu Brodu, Kafkinu biografu koji je zaslužan za to što ih možemo čitati u knjizi ‘‘Pisma Mileni‘‘. Ili pak potražite prijevode pisama Johna Keatesa, Ernesta Hemingwaya ili Fride Khalo. Ne moraju to biti poznata ljubavna pisma, ponekad su se uzbudljivije stvari događale ljudima oko vas, stoga potražite stara obiteljska pisma i albume, oni će vam ispričati dosad neispričane priče i pomoći da ljude pored sebe vidite u drugačijem svjetlu i na taj način naučite nešto i o sebi.
Dnevnik.ba