Ako je sokratovsko ispijanje otrova Slobodana Praljka u haaško sudnici gesta kojom je želio prosvjedovati zbog učinjene nepravde. Ako je, dakle, riječ o suicidu iz protesta, što onda znači njegova posljednja želja: Neću ni groba ni sprovoda? U Hrvatskoj. Pismo je napisanmo prije dvije godine, u okolnostima, svjedoče to i neki intervjui s generalom, kada je taj donedavni haaški uznik osjetio stanovitu odbačenost. Neku vrstu izganstva.
U ogledu Apsurd i samoubojstvo Albert Camus kaže kako svijet koji možemo objasniti, makar i lošim razlozima, blizak nam je. „Međutim, naprotiv, u jednom svijetu nenadano lišenom iluzija i jasnoće čovjek se osjeća strancem“, kaže Camus, tvrdeći da je riječ o izganstvu bez povratka zato što je lišeno sjećanja na izgubljenu domovinu ili nade u obećanu zemlju.
Čovjek koji nije varalica
„Ova razdvojenost između čovjeka i njegova života, između glumca i njegova dekora, to je upravo osjećaj apsurdnosti“, drži Camus. A kako su, nakon tragične smrti, Praljka njegovi poklonici legitimirali kao čovjeka istine, posegnut ću još jedanput za velikim piscem koji je ignorirao kad bi ga zvali (i) filozofom.
Camus kaže: „Može se načelno postaviti da ono što čovjek, koji nije varalica, smatra istinitim treba i da upravlja njegovim postupcima“. Gledajući tako na slučaj Praljak, gotovo bi se moglo kazati kako je tragični događaj od 29. studenog (toga i inače ne baš sretnoga datuma) zapravo očekivan. General je umro za svoju istinu, koju je na drastičan način sučelio onoj haaškoj. No, je li njegova posljednja želja da mu pepeo bude rasut po Miroguju, ipak nastavak traganja za istinom? Ma koliko ona bila apsurdna kad se odigra posljednji čin u životu ma kojega čovjeka, pa i onoga koji živi i umire za neku veliku ideju. S navodnicima ili bez njih, svejedno.
Rekosmo, Praljkovo potresno - mada sam dojma kako se to u Hrvatskoj nije dovoljno prepoznalo: Neću ni groba ni sporovoda!, vraća nas nekoliko godina unatrag. Prije negoli će digtnuti ruku na sebe 1. rujna 2013. godine Zvonko Bušić je u jednom intervjuu rekao kako su u Hrvatskoj probuđeni spavači svih domaćih i inozemnih agentura, a kod mnogih u strankama i pokretima proradile su taštine, strančarenje i sebičnost. Riječju, bilo mu je očito da političke elite „naš narod i državu vode u propast“. Povukao se iz političkog života, 31. kolovoza 2013. otišao u Udbinu na Dan hrvatskih mučenika, a dan poslije izvršio samoubojstvo. U Hrvatskoj, zbog koje je u Americi robijao 32 godine, izdržao je, izračunao je njegov prijatelj fra Jozo Grbeš, 5 godina 1 mjesec i 9 dana. Pobjegao je, po vlastitu (posljednjem) priznanju iz Platonove pećine. Sjene su bile jače, u platonistički voljenoj Hrvatskoj.
Zadnje krhotine vlastitog uma
Osim, pak, Praljkove posljednje želje, zanimljiva je, dakako, i generalova prepiska s predsjedateljem Sudskog vijeća haaško Tribunala, Carmelom Aguisom. „Skupljam zadnje krhotine vlastitog uma i smisla i onda nije neobično što mi se pokatkad čini da sam ja, Slobodan Praljak, ipak samo dvorska luda iz neke tamo Hrvatske“, napisao je u pismu dostavljenom medijima u ožujku ove godine. A već na odlasku s Plesa put Haag prije više od trinaest godina kazao je kako je svjestan da su generali potrošna roba.
Ovo posthumu sastavljanje mozaika upućuje kako je Praljak, u biti, već dugo bio razočaran čovjek. Dok je (još) imao vojničke snage, sjeo bi i otišao - nezvan! - u rat, u Oluju kao običan vojnik i stavio ni hrvatski barjak na mostu u Dvoru. Poslije je svjedočio kako je u ratu samo dvaput plakao, zbog Vukovara, drugi put zbog osobne povrijeđenosti, kada ga, kao prekaljenog ratnika, hrvatsko vrhovništvo nije zvalo da vodi bilo kakvu akciju u Oluju.
Usprkos svemu, tvrdio je kako se osobna sudbina ne smije dignuti na pijedastal apsoluta. Što bi svakako trebali imati u vidu svi oni koji tragičnu Praljkovu sudbinu dižu baš na taj pijedastal. A među njima i oni iz hrvatske političke elite koji su, kazao bi jedan bivši hrvatski ministar, svih ovih godina nastupali kao batleri Carle del Ponte. (Sjetimo se, uostalom, i generala Gotovine i glasovitog: otkriti, uhititi, identificirati i transferirati).
Guraj, Sizife, guraj!
Istovremeno ima i onih koji vjeruju kako Praljak u oproštaju sa životom nije mislio samo na sebe i svoje, nego je želio posljednji put pomoći i Hrvatskoj i Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Ne želim, dakako, mrtvoga general skidati ni sa kakva pijedastala. Ali, njegov mi odlazak više liči na onaj Zvonka Bušića, koji je Slaven Letica vidio kao poraz beskrajno usamljenog čovjeka kojem su prilike otele život, potezom očajnika koji je izgubio svaku nadu, jer je nadu tražio među onima koji su je kao i on izgubili: ratnim stradalnicima, ratnicima ranjenih i izgubljenih duša, hodočasnicima različitih hrvatskih mučilišta...
Odlazak je to (ili bijeg...) iz jednog gotovo besmislenog svijeta. A što ako je svijet doista (samo) besmislen? Što preostaje čovjeku?! „Herojski, buntovni pesimizam Sizifovskog tipa – izdržati bez nade, činiti što od nas zavisi, djelovati bez iluzija, ne za vječnost, nego za danas“, uči nas Camus.
Dnevnik.ba