Nešto više od godinu dana prije smrti, moj djed je bio kandidat na općim izborima 2010. za Skupštinu Kantona Sarajevo. Tada 84-godišnjak, na predizbornom skupu u jednom motelu na Dobrinji, djed je izrekao zanimljivu rečenicu:
„Iako sam star, još vjerujem da ima budućnosti preda mnom, i da mogu doprinijeti ovoj našoj penzionerskoj populaciji. Iako je tijelo staro, moje srce je mlado“
Na žalost ni on ni lista penzionera nije dobila mnogo glasova - dijelom i zbog seksualnih skandala unutar same organizacije, o čemu sam već pisao.
Na djedovoj sahrani, dan prije Velikog snijega 2012., bilo je nekoliko stotina penzionera. Svi su ga hvalili kao nekog tko je brinuo o njima, što će reći da njegove riječi iz motela nisu bili prazne predizborne poruke.
Zašto je ovo bitno za one koji ne znaju ni mene ni mog djeda!? Bitno je zato što se u njegovoj poruci krije odgovor na masovno iseljavanje iz Bosne i Hercegovine.
Za razliku od njega, teško bolesnog čovjeka u 84 godini života, mladi danas ne vide svoju budućnost u Bosni i Hercegovini.
On je te 2010. godine znao da, ukoliko nekim čudom uđe u kantonalnu Skupštinu, vjerojatno neće doživjeti kraj mandata; a ipak se borio i vjerovao u budućnost.
Nasuprot njemu, desetine tisuća mladih, mahom dvadesetogodišnjaka, danas traži svaki način da napusti zemlju. Jer svoju budućnost vide svugdje osim ovdje. I ne treba ih kriviti. Rade ono što misle da je najbolje za njih.
Na nama, ljudima starosti između dvadesetih i osamdesetih godina života, koji iz nekog razloga ostajemo u BiH, je odgovornost da pronađemo odgovor – što to točno zaklanja pogled mladih na budućnost.
Ako ćemo objektivno, mladi u BiH danas bi trebali imati svjetliju budućnost pred sobom nego mladi s kraja devedesetih. Pa ipak, tada su iseljavanja bila iznimka, a danas su pravilo. Gledajući ekonomski, danas se živi bolje nego prije dvadeset godina, veći je standard, bolje se jede, više zarađuje... Bolje se živi u svakom slučaju. Pa ipak, iz nekog razloga, pogled na budućnost je sumorniji nego tada.
Kvalitet života može biti razlog odlaska, ali očito nije presudan razlog. Visina primanja također je razlog, ali ni on nije presudan. Da je to jedini razlog, onda su svi trebali odseliti 1996. Prijetnja ratom također je manja danas nego 1997. kada su još svi imali oružje, i prijetili uokolo. Slično stvari stoje i sa političkom stabilnošću.
Ipak, svaki od ovih razloga sklapa mozaik velike slike u kojoj mladi čovjek sebe jednostavno ne može naći. Moderna tehnologija nam pruža „live“ mogućnost gledanja u svijet. Pratimo na zaslonima mobitela kako žive naši vršnjaci na zapadu. Vidimo kako putuju, vesele se, bogate se, smiju... Sve to čine apsolutno sigurni u blagostanje koje je pred njima. Naši mladi ispred sebe vide samo jad, čemer, depresiju, nestabilnost i stagnaciju. Pri tome su od roditelja naučeni da se brinu prvo za sebe, a onda za druge.
Moj djed je rastao u drugom sistemu. Nekada su se društveni interesi stavljali ispred pojedinačnih. Pa, iako je on jako dobro znao što su njegovi interesi, ipak je vidio svoju pozitivnu ulogu u kompleksnom društvu, sve do smrti. Mladi danas, ispravno ili ne, ne gledaju na društvo kao nešto čemu daju svoj doprinos, nego isključivo kao nešto što njima treba dati posao, stan, školovanje, budućnost... a ako im to ne da – onda oni idu u ono društvo koje će to dati. Obično njemačko.
Sraz generacija u Bosni i Hercegovini završava tako što jedni odlaze izvan zemlje a drugi pod zemlju. Za one koji ostaju na zemlji, ostaje samo da se prilagode situaciji i da izvuku maksimum iz postojećeg stanja.
Ne trebamo se zavaravati – politička situacija nikad neće biti stabilna. Socioekonomske reforme koje stranci monotono i neinovativno ponavljaju nikad neće doći. Neravnoteža snaga će potrajati dovoljno dugo da još dvadeset generacija dvadesetogodišnjaka ode u Njemačku.
Ipak, za one koji će za tih dvadeset godina doći u godine moga pokojnog djeda, ostaje mogućnost da izađu iz apatije i stvarno, u srednjim osamdesetim godinama života pokušaju nešto promijeniti. Možda bude kasno za njih, ali neće biti za nas.
Jer budućnost je na starima, nikako mladima.
Dnevnik.ba